Ivica Đikić, proslavljeni hrvatski pisac i scenarist, ima novi roman - i to kakav. 'Divlji kvas' upravo objavljen u nakladi zaprešićke Frakture jedna je od onih knjiga za koju će vam biti jako žao što ipak - ima kraj. Đikićev 'Divlji kvas' roman koji prati sudbinu nekoliko markantnih likova u malom bh. gradu, Duvnu, odnosno, Tomislavgradu, ustvari je roman posvećen provincijama i provincijalnosti: onima u kojima smo rođeni i odrastali, bezglavo bježali i vraćali im se, te onom najljudskijem u nama: zlu, nepravdi, šikaniranju, svim tim osjećajima koje smo u stanju prirediti drugome, bez da trepnemo.

'Divlji kvas' katalog je ljudskih psihopatologija koje bi u nekom većem gradu ostajale nepoznate i neprimijećene, ali u Duvnu, kao uostalom, svakom malom mjestu, one postaju sve jače i izraženije što je prostor na kojem obitavaju manje. Ako ste iz provincije, ako ste u njoj odrastali i živjeli, znate da se svaki prekršaj bilježi, da su crveni kartoni neizbježeni, i sami ste to, drugima, i s namjerom i nesvjesno, radili. 'Divlji kvas' nije samo to: u nekom je smislu, i napet, gotovo detektivski roman, čiji će vam likovi prirasti srcu, iz jednostavnog razloga: nema dobrih i nema zlih, svi su i jedno i drugo, i svakom je od njih život dao onoliko koliko su mu uspjeli oteti. 'Divlji kvas' niže se pred vama u slikama, jasnim prizorima, poput kvalitetne dramske serije, a vi s još većim uzbuđenjem čekate novu epizodu. Svatko je od nas, barem u jednom trenutku svog života, čekao da zapuše neki vjetar i donese bolje sutra, da bura pročisti sve što je jugo zaprljalo. S tom nam je, nadom, živjeti, čak i kad vjetra nema, čak i kad ostajemo nijemi pred nepomičnošću vremena.

Divlji kvas vaš je novi roman, filmičan i atmosferičan, pisan u maniri televizijske dramske serije. Jeste li se ovom tehnikom svjesno koristili ili je to na nekoj podsvjesnoj razini već postao stil - jasne scene i prizori, dijalozi koji je brzo izmjenjuju, rezovi kao dramske pauze?

Ni u primisli mi nisu bili ni televizijska serija ni film dok sam pisao roman. Osim toga, nisam napisao toliko scenarija u životu da bi me to nesvjesno stilski obilježilo. Ne znam kako se to dogodilo, ako se dogodilo. Još jedan prijatelj primijetio je nešto slično ovome što vi kažete, pa očito ima nešto. Nije mi mrsko kad čitatelji u romanu vide nešto o čemu uopće nisam razmišljao dok sam pisao, pa makar se ne radilo nužno o komplimentu. Ljepota književnosti jest i u tome da pisac nema totalnu kontrolu nad tekstom.

Roman je očišćen, lišen svih viškova. Čitajući ga, zapravo, nisam naišla ni na jednu riječ, čak ni na jedan zarez, viška. Je li iz vas samo 'izišao' u ovom obliku ili ste neumorno kratili?

Nakon što sam završio prvu verziju, bilo je i skraćivanja i dodavanja, zapravo, više dodavanja nego skraćivanja, jer sam uviđao da na nekim mjestima pripovijedanje teče prebrzo, da se strmoglavljujem prema kraju i da trebam usporiti, a i da neki likovi moraju biti slojevitiji, zaokruženiji. Možda sam u tom smislu trebao biti još strpljiviji, možda ne bi bilo zgoreg da roman ima nekoliko stranica ili nekoliko desetaka stranica više, ali ovo je najbolje što sam umio u ovom času. Uostalom, netko pametan rekao je da se knjiga ne završava nego da se napušta, katkad samo privremeno.

Vjerujem da vam nije bilo teško oslikati atmosferu današnjeg Duvna, to je vaš mikrosvijet, premda od njega tri desetljeća udaljeni, čini mi se, da ste mu sve bliži i bliži. Koliko je bilo 'teško' oslikati likove i njihove karaktere - nema nevinih, a nema ni posve krivih, svi su punokrvni, i ovakvi i onakvi?

Nisam siguran koliko Duvno iz mog romana ima veze sa stvarnošću današnjeg Duvna, premda nesumnjivo ima nekih dodirnih točaka. Ja sam sebi izmaštao svoje Duvno, koje s onim stvarnim najčvršće povezuje jezik u svim svojim dimenzijama. To je Duvno stalno sa mnom, živi u meni nekim svojim životom, a ja s vremena na vrijeme nešto od toga pokušam uobličiti u književni tekst. Malo je toga o čemu mogu kompetentno - prije svega, emotivno kompetentno - napisati roman, pripovijetku ili pjesmu, a mikrosvijet Duvna vjerojatno je na vrhu te kratke liste. Ako su moji likovi takvi kakvima ih opisujete, to znači da sam barem donekle uspio u pokušaju da ih razumijem kroz književnost, odnosno da razumijem samoga sebe.

Dirljiva je i epizoda s likom muškarca Ivana koji bježi u slastičarnicu, ali ga se teško pronalazi, jer godinama nije bio u gradu, ljudi mu ne pamte lice. Je li to zapravo slika našeg odnosa prema svima koji su 'nevidljivi' i u društvu i zdravstvenom sustavu? Da se Ivan rodio i odrastao u nekom drugom, većem gradu, njegov život s autizmom, pretpostavljam, ne bi bio tako odvojen od svijeta?

Svaki oblik odstupanja od uobičajenog i od prosjeka u provinciji je vidljiviji nego u velikom gradu, pa je onda i zgusnutiji pritisak oko onoga tko je drukčiji, obilježen. Pritisak zahtijeva reakciju, a najčešća je reakcija skrivanje i potiskivanje, odustajanje od života. Negdje u korijenu toga jest strah od sažalijevanja ili strah od izrugivanja. To su neki od glavnih strahova u provinciji. No u kojoj je mjeri taj pritisak iskonstruiran ili preuveličan? U kojoj mjeri ljudi, pa i u najmanjim zajednicama, kad ostanu sami sa sobom, zaista ozbiljno razmišljaju i sude o tuđim životima? Atmosfera i kodeks provincije zbog toga su, između ostalog, tema koja me jako zanima i inspirira.

Džop je definitivno središnja osoba romana; jesmo li mi i inače narodi skloni na jednog čovjeka 'natovariti' sav teret vremena i onda tako sebe opravdati? Kao eto, sve je bilo dobro u tom mjestu, a onda se pojavio on i s njim sve nesreće.

Naravno, uvijek je lakše naći dežurnog krivca nego se suočiti s vlastitom odgovornošću ili racionalno i s dostojanstvom prihvatiti nedaće koje život neizbježno nosi. Ljudima treba objašnjenje, ljudima netko mora biti kriv za nesreću koja ih je snašla i netko konkretan mora biti kriv za svako naše zajedničko zlo koje premašuje razinu incidenta. Malo generaliziram, ali Srbija bi, na primjer, bila najsretnija da se genocid u Srebrenici može svaliti isključivo na Mladića, Bearu i skupinu manijakalnih ubojica, kao što bi i Hrvati bili najsretniji da se genocid u Jasenovcu može natovariti isključivo Luburiću, Milošu i skupini psihopatskih zločinaca. Misle da time čine uslugu svojoj naciji, ali zapravo odmažu, podržavaju zablude i trasiraju puteve za nova zla.

U romanu je jasna, premda, nimalo nametljiva, potreba da se za svakog od likova pronađe ono temeljno, ljudsko razumijevanje, da se naprosto bez ikakve osude konstatira da je netko takav kakav jest. Džop je, ustvari, antijunak jedne generacije i žrtva nesretnih okolnosti? Rat mu je oduzeo brata, ali i njegovu ranu mladost, prvu ljubav, oduzeo mu je šansu za pristojan život.

Vjerujem da je smisao književnosti, uz ostalo, u tome da se literarnim sredstvima pokuša razumjeti i ono što je teško razumljivo ili što je s one strane razuma i ljudskosti. Književnost nije sud na kojem se proglašava krivnja ili nevinost, jer književnost ne živi od dokaza, književnost barata suptilnijim i slojevitijim mjerama. Književnost se, po meni, prostire daleko iza kategoričnih stavova o ispravnom i pogrešnom. Vanjske okolnosti, na koje nemamo utjecaja, pritom nisu opravdanje za prelazak na tamnu stranu, ali moramo ih uzeti u obzir kad razmatramo nečije postupke. Da nije bilo rata, na primjer, mnogi ljudi ne bi došli u priliku da pokažu na što su sve spremni. Rat spominjem kao najkardinalniju pojavu, koja utječe na najšire slojeve i ima najdalekosežniji učinak na ljude, ali postoji još mnogo društvenih i privatnih okolnosti koje mogu iz ljudi izvući i najgore i najbolje ili naprosto preokrenuti životnu putanju.

'Divlji kvas' je i roman o obiteljima, o onom neizgovorenom, prešućenom, svjesno zaboravljenom i potisnutom. Tome, u najvećoj mjeri, svjedoči sudbina Jelene i sve ono što ju je dovelo u Duvno?

Da, to prešućivanje i potiskivanje teških i bolnih tema unutar naših obitelji važan je element romana. Kad je riječ o Duvnu i o mom iskustvu, to o čemu se nije govorilo bilo je ponajviše povezano s politikom u najširem smislu. Šutnja o bolnim, kompleksnim i zabranjenim temama - o Bleiburgu i hrvatskoj političkoj emigraciji, recimo, jedno se vrijeme nije smjelo govoriti - bila je, čini mi se, ponajprije motivirana željom da se mlađe generacije poštedi tog tereta i traume, a tek potom strahom ili sramom. Roditelji su mislili da nam čine uslugu štiteći nas od istina za koje su procijenili da su opasne i da će nam naškoditi, ali to se kad-tad pokaže pogrešnom računicom.

Kulisa romana su vjetroelektrane. U njima se ogleda ta neprestana potreba koju taj tradicionalno emigrantski kraj baštini? Oduvijek se čekala i iščekivala neka 'velika' stvar koja će sve preokrenuti na bolje, a ona nikako, već generacijama i stoljećima, ne dolazi?

Ljudskoj prirodi nije strano vjerovanje u čudo ili očekivanje da se dogodi nešto što će nas preko noći izbaviti od čemera i jada. Mi smo skloni da tražimo i očekujemo prečice do sreće i blagostanja, koliko god nam razum i iskustvo govorili da od toga nema ništa. Tako se generacijama talože iznevjerena očekivanja, a iz toga klijaju ogorčenost, rezignacija, fatalizam. Pa i kad nas zadesi neka iznenadna sreća, mi se prepadnemo jer znamo da će nam to biti višestruko naplaćeno.

Duvno je kraj iz kojeg se tradicionalno odlazilo, ali i vraćalo. Danas tog više nema? Podrijetlo više nije sudbina?

Danas, odnosno već godinama, samo se odlazi. Prije su odlazili muškarci, čije su obitelji ostajale, sad odlaze cijele obitelji i kuće ostaju prazne. Ako gledamo iz perspektive prosperiteta ili opstanka života u Duvnu, odnosno bilo kojem drugom mjestu koje je generacijama pogođeno iseljavanjem, stvari su bile bolje dok je na rad u inozemstvo odlazio samo ćaća, ali to je imalo i svoju negativnu stranu u vidu veće ili manje disfunkcionalnosti familija. U one prazne kuće više se iz Njemačke i Austrije ne vraćaju ni penzioneri, jer je i njima zgodnije i praktičnije biti u blizini svoje djece i unuka, u blizini boljih bolnica i većeg životnog komfora. Ne vidim kako se taj trend može zaustaviti ili preokrenuti, niti vidim da se političari brinu zbog toga. Političarima je dobro i ovako. Ne pada im na pamet da misle što će ostaviti iza sebe i što će biti s tim narodom za 20 ili za 50 godina.

Ova će knjiga nesumnjivo biti bliska svima onima koji su odrastali u provincijama, a još više onima koji su se iz provincija otrgnuli. Što je tako - prokleto - u malim mjestima - s jedne strane familijarnost, a s druge, silni načini i tehnike da čovjeka dehumaniziramo, eutanaziramo, protjeramo iz zajednice? Provincija je 'izmislila' kulturu otkazivanja prije nego je što je ona postala globalni fenomen?

Provincija ne oprašta stršanje i iskakanje kad je riječ o onome što se podrazumijeva pod temeljnim elementima identiteta, a to su najčešće nacionalna i vjerska pripadnost. Nema milosti za one koji se odvaže da u tom pogledu budu drukčiji i svoji, da budu kritični i skeptični. To svojstvo provincije, međutim, nije geografski ograničeno samo na provinciju. Posvuda oko nas traju hajke, s većim ili manjim intenzitetom, na narodne neprijatelje i izrode koji remete poželjnu monolitnost i zbijenost redova. Tehnološki razvoj, uza sve svoje pozitivne strane, uvelike je olakšao tu kukavičku i kukavnu rabotu.