Luka Ostojić relativno je mlad, rođen je 1987. godine. Međutim već je stigao biti novinar, urednik, književni kritičar i pisac (objavio je publicističko-beletrističku knjigu 'Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja' i zbirku priča 'Tišina u osinjaku'), a zadnja njegova iteracija ona je književnog znanstvenika. Naime od 2021. godine sudjeluje u projektu 'Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici', koji ga je natjerao da diljem zemlje intervjuira čak tisuću ljudi. Njegovi suradnici Lovro Škopljanac i Velna Rončević ovlastili su ga da bude i glasnogovornik projekta, što smo iskoristili i postavili mu 10 pitanja. Zanimalo nas je što je pokazalo dosadašnje istraživanje, odnosno tko najviše čita, tko je prosječan hrvatski čitatelj, koja su književna djela najpopularnija, što je s lektirom i druge stvari.

Jedan ste od članova istraživačkog tima na projektu 'Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici'. Možete li ga ukratko predstaviti?

Radi se o projektu koji je usmjeren na pitanje kako neprofesionalni čitatelji u Hrvatskoj pamte književnost (dakle ljudi koji se čitanjem ne bave u sklopu svog posla: profesorskog, spisateljskog, lektorskog, prevoditeljskog...). Iako neprofesionalni čitatelji čine oko 99 posto ukupne čitateljske populacije, o njihovom iskustvu znamo izuzetno malo. Dok će profesori, kritičari i pisci uglavnom spremno iznijeti svoje stavove, većina neprofesionalnih čitatelja svoje dojmove ne dijeli, a samim time ne znamo ni kako književna djela zapravo žive u čitateljskoj zajednici. Namjera ovog istraživanja je izmijeniti taj trend, odnosno upitati tihu većinu da podijeli svoja sjećanja, dojmove i emocije o pročitanim djelima. Istraživanje se temelji na polustrukturiranim intervjuima s tisuću neprofesionalnih čitateljica i čitatelja iz cijele Hrvatske. Voditelj projekta, dr. sc. Lovro Škopljanac, poslijedoktorandica, dr. sc. Velna Rončević i ja kao doktorand obavili smo sve intervjue, uredili bazu podataka i objavili je s drugim znanstvenim radovima o toj temi. Sve se može pronaći na mrežnoj stranici projekta. Nadamo se da će objavljeni podaci pomoći i drugim znanstvenicima u budućim istraživanjima književne recepcije.

Što su pokazali dosadašnji rezultati istraživanja - tko najviše čita?

Naše iskustvo potvrđuje ono što pokazuju i rezultati redovnih istraživanja agencije Kvaka, a to jest da žene čitaju više nego muškarci, kao i da najviše čitaju visokoobrazovani. Nama je ipak podatak tko čita trebao primarno da bismo došli do tih ljudi i otkrili što i kako čitaju. Sve sudionice i sudionike pitali smo da odaberu tri do pet književnih djela koja najbolje pamte, koja su ih se najviše dojmila i koja smatraju bitnima. Zatim smo vodili razgovor o tim djelima. U tom smislu iznenadilo nas je to da ljudi čitaju vrlo raznolika djela, i to na različite načine.

Što možete reći o prosječnom hrvatskom čitatelju, odnosno koji je njegov profil?

Prosječan hrvatski čitatelj je čitateljica, ima diplomu, čita ponajprije romane (i općenito prozu), i to ponajviše iz 20. ili 21. stoljeća. Autori/ce tih romana uglavnom su iz SAD-a, Hrvatske ili Ujedinjenog Kraljevstva. Naposljetku, prosječna hrvatska čitateljica osjeća nelagodu razgovarati o knjigama jer smatra da nije dovoljno stručna govoriti o književnosti. Dakle književnost koja živi u praksi zapravo obuhvaća uzak krug ukupne književne produkcije i tradicije, a ukupan broj čitatelj(ic)a relativno je malen i diskretan. No nama je bilo naročito zanimljivo u intervjuima otkriti kolika je raznolikost u shvaćanju, pamćenju i tumačenju književnosti, što ukazuje i na mnogoznačnost književnosti i na čitateljsku kreativnost koja se može, ali ne mora zasnivati na stručnom poznavanju književnosti. Dakle prosjek otkriva mnogo, ali varijacija skriva pravo blago.

Koja su najpopularnija književna djela, to jest kojih se naslova čitatelji najviše sjećaju?

Kod odabira najdojmljivijih djela može se vidjeti koliko su čitateljske prakse raznolike. Naših tisuću ispitanica biralo je ili dodatno govorilo o 2084 književna djela, što znači da su se odabrana djela relativno rijetko preklapala. U tom smislu i popularnost naslova je relativna: najodabraniji naslov 'Zločin i kazna' F. M. Dostojevskog biran je 92 puta, dakle u približno devet posto slučajeva. Najbiranija djela ipak su ona koja dolaze iz lektire, vjerojatno jer su lektirna djela jedino što sve čitateljice u državi doista dijele i jer su ih čitale u formativnim godinama. Među biranim naslovima su i drugi lektirni klasici: Tolstojeva 'Ana Karenjina' (2.), Salingerov 'Lovac u žitu' (5.), Saint-Exupéryjev 'Mali princ' (7.), Camusev 'Stranac' (8.) i Tolstojev 'Rat i mir' (9.). Izvan lektire probili su se Márquezovih 'Sto godina samoće' (3.), Tolkienov 'Gospodar prstenova' (4.), serijal J. K. Rowling o Harryju Potteru (6.) i 'Genijalna prijateljica' Elene Ferrante (10.). Valja spomenuti i Miroslava Krležu, drugog najodabranijeg autora, no njegova se popularnost temelji na raznim djelima: netko bi birao govoriti o Filipu Latinoviczu, netko o Glembajevima, netko o 'Hrvatskom bogu Marsu', netko o poeziji itd.

Koje segmente književnih djela čitatelji najviše pamte?

U intervjuu smo ispitivali pamćenje o različitim segmentima odabranih djela. Ako trebaju sumirati o čemu je riječ u djelu, ispitanice bi najčešće govorile o fabuli, zatim o temi, pa o vlastitom dojmu. No kad bismo krenuli u dublji razgovor, pokazalo bi se da se najčešće pamte proživljeni osjećaji i atmosfera djela. Emotivni dojam ostaje ukorijenjen u sjećanju čak i kad su izblijedjeli detalji koji su ga izazvali. To vrijedi za većinu djela, ali najbolje se može vidjeti prilikom razgovora o Kafki ili Camusu: ispitanice vrlo slabo ili čak pogrešno pamte detalje fabule, ali osjećaj čitateljske nelagode iznimno je snažan i precizno opisan. Naravno, s druge strane postoje određena djela koja pamte vrlo jasno i detaljno. Ljubiteljice 'Gospodara prstenova' ili 'Harryja Pottera' mogu minuciozno navesti i najsitnije detalje tih literarnih svjetova te usporediti njihovo preklapanje s filmskim adaptacijama. Dodao bih i da su najstarije ispitanice ponekad znale lijepo i točno recitirati svoje omiljene stihove. Kod mlađih ispitanica nismo nailazili na takvo što.

Koliko mi se čini, važan pravac istraživanja tiče se školske lektire. Kako je se sjećate?

Točno, svatko od nas troje u timu provodi vlastito istraživanje temeljeno na ishodima istraživanja. Kolega Škopljanac bavi se 'negativnim' čitateljskim emocijama, kolegica Rončević utjecajem čitanja na promišljanje budućnosti, a ja utjecajem školske lektire. Kako je navedeno, prisutnost djela u školskoj lektiri daleko je najsnažnija garancija da će to djelo biti pročitano i doživljeno u populaciji, no pritom većina njih kod naših čitateljica izaziva ravnodušnost ili čak mučan dojam. U našem istraživanju otprilike je jednak broj pozitivnih, negativnih i ambivalentnih doživljaja iskustva školske lektire. U 'sretnim' slučajevima lektira bi se uglavnom nadovezala na već razvijene čitateljske navike i znatiželju prema književnosti te je davala čitateljicama dodatan poticaj i orijentaciju pri izboru i tumačenju djela. Lektira je stoga bitan kompas za postojeće čitateljice, ali uglavnom su obiteljski odnosi i dostupnost knjižnica najvažniji faktori za ulaz mladih u svijet književnosti. U negativnom dijelu slučajeva lektira je frustrirala i izazivala osjećaj manje vrijednosti, a taj zazor spram lektirne književnosti (ili čitanja općenito) zadržao se dugo nakon izlaska iz škole.

Po vama, što je potrebno učiniti da školska lektira prestane biti 'muka' đacima?

Istraživanje pokazuje da su pozitivna iskustva s lektirom često vezana uz nastavni rad: ispitanice su najviše cijenile nastavu koja bi im dala prostor da slobodno iznesu vlastiti dojam o djelu, ma kakav on bio, ali pritom su tražile jasno vodstvo kroz svijet lektire, bilo kroz dodatna znanja o djelu, bilo kroz sugestiju drugačijih interpretacija. Kad bi se postigao balans između učeničke slobode i nastavničkog vodstva, ispitanice bi imale pozitivan dojam o lektiri skoro neovisno o odabiru lektirnih djela. Dosljedno tome, negativna iskustva s nastavom vezana su uz rigidan stav nastavnica prema slobodi tumačenja, ali jednako tako uz nedovoljno stroge nastavnice koje nisu držale nikakvu disciplinu i nisu poticale na čitanje. Uz to, ipak valja naglasiti da je broj pozitivnih dojmova o starijoj književnosti, pogotovo starijoj hrvatskoj književnosti, toliko malen da smatram da treba preispitati i odabir i pristup tim djelima. Nemam recept kako se taj problem može riješiti, nemam ni adekvatno pedagoško iskustvo da bih ga se usudio konstruirati, ali iz istraživanja je evidentno da zastupljenost tih djela u lektirnom programu ima zanemariv ili čak štetan učinak na buduće čitateljske navike.

Istraživanja su pokazala da se Hrvati nalaze pri dnu Europske unije kada je riječ o čitanju. Kako popraviti to stanje?

Naše istraživanje pokazuje da čak i među ljubiteljicama književnosti postoji lagan zazor od čitanja kao od intelektualno zahtjevne prakse. Čitanje ima reputaciju kulturne brokule koju siroti ljudi moraju s mukom žvakati dok sanjaju o pizzi i ćevapima. Međutim čitanje samo po sebi nije ni pozitivno ni negativno, ni lako ni teško, ni zdravo ni bolesno, ni više ili manje vrijedno od npr. gledanja serija. Čitanje može biti važno jer osnažuje koncentraciju, pomaže uspostaviti vlastiti tempo razmišljanja, potiče maštu i otvara pristup bezbrojnim djelima iz cijelog svijeta i duge povijesti. Književnost je toliko raznolika i bogata da svatko može pronaći nešto što mu paše, bilo da se radi o Dostojevskom, Coelhu, pjesničkoj avangardi ili ljubavnim romanima, a zahvaljujući sustavu knjižnica, dostupna je lako i jeftino. Ali ako ljudima čitanje stvara pritisak i tjeskobu, je li vrijedno toga? Teško. Postoje li drugi načini provođenja slobodnog vremena koji mogu razonoditi i oplemeniti ljude? Apsolutno. Osobno mislim da bi opušteniji stav sprema književnosti, odnosno prihvaćanje toga da čitanje može i ne mora biti dio ispunjenog života, doveo do puno zdravijeg odnosa prema književnosti i da bi zapravo povećao broj čitatelj(ic)a.

I sami ste pisac, iza vas su dvije knjige. Kako vidite odnos između znanosti o književnosti i književne prakse?

Teško mi je i razmišljati o tom pitanju jer shvaćam da mi se književni i znanstveni rad nalaze u razdvojenim dijelovima mozga. Nisam siguran koliko to govori o znanosti i književnosti, a koliko o meni. Naravno, znanstveni i teorijski tekstovi o književnosti oblikovali su i moje razmišljanje o književnosti, nekad su i direktno inspirirali moj književni rad. Ali i poštapalice moje babe iz Dalmacije direktno su utjecale na moje pisanje. Kod književnog rada nema bitne razlike, niti je smije biti. Kao znanstvenik pristajem na određenu disciplinu u pristupu temama, na neka uspostavljena akademska pravila, što je važno za zajednički znanstveni doprinos društvu. Kao književnik izrazito sam svjestan da moram izbjeći svaku regulu kako bi mi se otvorilo nešto novo i vrijedno pisanja.

Koliki je izazov biti mladi znanstvenik u Hrvatskoj?

Mislim da je za poziciju mladih znanstvenika najvažniji trend sve jači ulaz projektne logike financiranja u akademski svijet. To predstavlja i priliku i problem. Primjerice, PoKUS je uspostavni istraživački projekt koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Bez njezine potpore ovakvo zahtjevno istraživanje ne bi se moglo provesti, a ja bih teško mogao dobiti posao u znanosti. Međutim, kad projekt završi, moje radno mjesto će nestati, što dovodi u pitanje i kontinuitet takvog tipa istraživanja i (ne manje važno) moju egzistenciju. Kako otvoriti prostor mladim znanstvenicima, a pritom im pružiti financijsku i institucionalnu sigurnost, naprosto nužnu za održanje istraživačke karijere i napredak znanosti u cjelini? Projektno financiranje otvara mnoge mogućnosti i može biti jako korisno, ali ne možemo očekivati da će pružiti odgovor na to pitanje.