Bruno Anković blizu je okruglih 50 godina života, no tek ovih dana debitirao je kao redatelj dugometražnog igranog filma. Učinio je to u velikom stilu - ekranizacijom hvaljenog romana 'Proslava' našeg poznatog pisca Damira Karakaša. Film je imao svjetsku premijeru na prestižnom festivalu u Karlovim Varima, a prošlog tjedna u pulskoj Areni premijerno je prikazan hrvatskoj publici. U kuloarima se odmah počelo govoriti o 'Proslavi' kao favoritu za nagrade, čemu je svjedočio i velik interes novinara za razgovor s debitantom. Srećom, najavili smo se ranije i dobili kraljevski tretman nedaleko od Doma hrvatskih branitelja, mjesta na kojem je uobičajeno voditi intervjue. S Ankovićem smo otvorili mnoge teme, između ostaloga to gdje se dosad skrivao, kako je došlo do toga da baš on adaptira 'Proslavu', gdje je snimao film i kako je riješeno pitanje nesvakidašnjeg jezika.

Za početak - niste baš u nježnim godinama - gdje ste se dosad skrivali?

Ne mogu reći da sam se skrivao, dosta sam radio! Radio sam tisuće reklama i sigurno ste vidjeli puno stvari koje sam napravio. Radio sam i neke kratke filmove i dokumentarce, a što se tiče igranog filma - naprosto sam čekao onaj pravi film. Krenuo sam u neke scenarije i procese, ali se nisu dogodili. Što se mene tiče, čekao sam pravu stvar.

Dobro ste dočekali! I odmah Karlovy Vary - kakav je to osjećaj?

Hvala! Jako je lijep osjećaj. Karlovy Vary su zaista ozbiljan i velik festival, jedan od najvećih i najprestižnijih u Europi. Biti u glavnom programu stvarno je velika čast, naročito zato što debitantski filmovi nemaju baš mogućnost doći u glavne programe velikih festivala. Tako da je to zbilja bilo posebno iskustvo - upoznali smo neke divne ljude, neke celebrityje, neki divni ljudi gledali su naš film... On nam je, nakon što ušao u program Karlovih Vara, otvorio jako puno festivala jer nas zovu. To je dobar push za festivalski život filma. Dobili smo jako lijepe reakcije publike, jako lijepe kritike izvana, a one i dalje stižu... To je proces.

Zna li se već gdje ćete prikazati film?

Neke smijem spomenuti, neke ne smijem. Bit će Palić u Srbiji, Herceg Novi, Luksemburg… Ne znam napamet, ali baš se otvorilo, svakog tjedna je neki festival.

Čuli smo sad na presici kako je došlo do toga da radite baš taj film, ali naši čitatelji nisu bili prisutni. Možete li to ponoviti?

Damir i ja upoznali smo se devedesetih u Splitu, družili smo se i susretali. On je bio novinar Večernjeg lista, radio je crnu kroniku, došao je iz rata iz Like. Kako smo se upoznali, tako je svaki svoj sljedeći rukopis slao meni. Slao je mnogim ljudima, on ima taj običaj. Pročitao sam rukopis i baš se zaljubio u taj tekst. Nazvao sam ga odmah i u roku od dva-tri dana dogovorili smo suradnju. To je bilo to, nije bilo druge mudrosti.

Ovo je možda pitanje za njega, no nije li riskantno dati roman debitantu?

Sad mi je prvi put objasnio zašto! Neka njegova prijateljica rekla mu je da sam stalno visio u Kinoteci. Kaže da je imao instinkt da će sve biti u redu. Imao je ponude, rekao sam na presici, ozbiljnijih redatelja, odnosno onih s više iskustva. Rekao je da je to lički instinkt!

Što je bio najveći izazov u adaptaciji? Uočio sam jezik koji ne čujemo često, gotovo nikad, na filmu.

Nama je izazov bio - Jeleni Paljan koja je radila scenarij i meni - to što je roman kratak i škrt, jednostavan i poetičan. Bilo ga je izazovno prebaciti u filmski medij jer fali događajnosti. Htjeli smo ostati u toj škrtosti - mislim da je to ključ i filma i romana. Tu nema puno toga, a zapravo ima dosta toga. Kako bih rekao, htjeli smo zadržati tu jednostavnost, tu čistoću koju ima Karakaš i tu poeziju. Najveći izazov bio je prenijeti to na filmsko platno.

Mislim da ste uspjeli, meni je to dosad najbolje što sam gledao u Puli.

Da, reakcije su dobre. Danas smo isto rekli na presici - oduševila nas je ta vlaga tamo, što smo pokušali prenijeti u film, da se osjeti težina te vlage. Taj prostor nije samo lijep, škrt i opasan, nego je nekako i vlažan, ne znam kako bih to objasnio.

O kojim se lokacijama radi? Meni je ovo potpuno nepoznato.

To je područje Sjevernog Velebita i područje oko Perušića, tamo smo snimali. To je zanimljivo područje - na tom prostoru ni u Drugom svjetskom ratu ni u zadnjem ratu nije došlo do sukoba između Hrvata i Srba. Sela su ostala nedirnuta, ostali su u suživotu svih osamdesetak godina. Interesantno je i to da će poplaviti velik dio tog područja zbog HEP-a. Sele sad te ljude u gradove. Grade veliku branu i potopit će to područje, što bi ga moglo dovesti u fokus.

Da se vratimo još malo na film - Bernard Tomić je zaista odličan. Kako ste ga izabrali?

Nama su trebali mladi ljudi. Kad imate mladog glumca, on nosi energiju i mladost koja je potrebna za ovu vrstu priče, ali je to i opasnost, jer nema iskustva i može imati tremu. Napravili smo dug casting, trajao je sigurno godinu dana, a radili smo ga na području cijele bivše Jugoslavije. Jako smo pažljivo birali, nisu to bile klasične audicije, nego smo radili male predstave. Bernard je iskočio kao najtalentiraniji u tom procesu. Zaista se dao u film, pustio kosu i nokte, nije se prao mjesec dana... Ne samo on, tu su Klara Fiolić i Nedim Nezirović, stvarno lijepa mlada ekipa, kojoj želim svu sreću u daljnjem radu.

Je li luksuz imati toliko vremena u pripremanju filma?

Nama je korona malo pomogla, sve je bilo stalo, dobili smo vrijeme koje inače ne bismo imali. Luksuz je samo snimanje, a pripreme ne koštaju ništa, to je samo pitanje dobre volje glumaca, odnosno da ne naplate taj silni angažman. Nažalost, sudbina hrvatskog filma prilično je volonterska, nema baš novca. Možda je debitantski film lakše napraviti jer je prisutna dodatna energija, više uložiš. Teško je reći, vidjet ću kad krenem dalje. Luksuz jest, ali to je osobna odluka da uzmeš vrijeme koje ne naplatiš, ne uzmeš honorar.

Spomenuto je na presici da vam je inspiracija bila Hanekeova 'Bijela vrpca'. Koje još redatelje cijenite?

Haneke je apsolutno bio inspiracija. Taj je film analiza nastanka nacizma u Austriji i Njemačkoj. Druga je vrsta korijena svega toga prvenstveno protestantizam, ali i odgoj. Netko je jučer rekao da ovo nije film o nacizmu, nego film o odgoju. Kod nas je isto patrijarhat te pokušavamo naći okolnosti nastanka svega toga kod nas - jer kod nas nije bilo kao u Njemačkoj. Nijemci su dobro živjeli, a kod nas su bili siromaštvo, neobrazovanje, neupućenost... Haneke je i inače inspiracija, on je divan redatelj, obožavam ga! Talijanski neorealizam nešto je što me poprilično obilježilo u formativnim godinama, ali i danas. Nije to bio samo Fellini, nego i braća Taviani i Visconti. Mislim da braće Taviani ima dosta u dalekom ehu ovog filma. Jako mi je zanimljiv bio i Jim Sheridan, a imao sam priliku upoznati ga na jednoj radionici - redatelj je koji je bio moćan u devedesetima, 'otkrio' je Daniela Day-Lewisa. Njegov film 'The Field', možda manje poznat, irska je priča o jakom patrijarhatu. Baš je danas direktor fotografije Aleksandar Pavlović rekao da nas je ta Lika podsjetila na Irsku i Škotsku, sa čime se složio i Sheridan kad je pogledao film. Ima ih još puno, Ruben Östlund i Paweł Pawlikowski su mi isto važni.

Koliko shvaćam, u Dalmaciji je ipak mama glavna, a vi se bavite patrijarhatom.

Dalmaciju možemo podijeliti na ovu priobalnu i ovu u zaleđu, gdje je tata glavni. U priobalju je to vrlo interesantan matrijarhat, što je utjecaj mediteranske povijesti. Sad sam se bavio patrijarhatom, a mislim da ću se u sljedećem filmu baviti matrijarhatom.

Evo, kad ste spomenuli sljedeći film... Rekli ste da se 'kuha' na više kolosijeka. Smijete li išta reći?

Ne bih otvarao tu priču. Pripremamo tri stvari pa ćemo vidjeti koja će se najbolje 'skuhati' i biti spremna da se baš 'zakuha'. Pišemo tri scenarija - jedan je drama, jedan komedija, jedan povijesni sportski film. Sve mi je drago i zanimljivo i jako će mi biti teško odlučiti što dalje. Mislim da ću krenuti sa svima njima, doći će sve na red!

Imate li taj sportski film veze s Hajdukom? Čuo sam da imate obiteljsku povijest vezanu uz to.

Ima veze s Hajdukom! Moj pokojni otac bio je hajdukovac, poznati igrač i reprezentativac Jugoslavije Andrija Anković. Mislim da je peti strijelac u povijesti Hajduka.

Htio sam pitati još nešto o filmu. Kako ste riješili taj govor?

Meni je govor na filozofskom nivou strahovito interesantan. Nevjerojatno je čudan, divan i poetičan spoj ikavice i ekavice, kajkavice i čakavice - to se zove lička čakavština. Ima puno utjecaja Turaka, Austro-Ugarske i čak Slovenije. U nekom trenutku imaš osjećaj da si u centru Zagreba, u sljedećem kao da si na Visu, a u sljedećem kao da si u Kragujevcu. Danas ga govori jako malo ljudi, možda 100 ili 200. Mislim da je bio itekako važan glumcima da uđu u te uloge. Jezik je polazišna točka svakog čovjeka. Probali smo, budući da imamo glumce iz cijele regije, da se ne osjeti razlika između njih. Ines Carović radila je s njima kao fonetičarka, a i Karakaš je pomagao.

Kad smo se dotaknuli Karakaša, koji je u prethodnoj adaptaciji svoje knjige i glumio, ljudi u Lici ne gledaju ga s naklonošću. Jeste li imali problema zbog toga?

Ljudi ga u Lici ne vole, imaju problem s njim. Ne znam zašto, mislim da ih jako dobro razumije i da ih ne osuđuje, a oni imaju osjećaj kao da ih Karakaš stalno osuđuje i iskorištava. On se zaista, jadan, ne smije vratiti tamo. Išli smo s njim nekoliko puta u selo, nije smio izaći nikamo, jer je imao neugodnosti. Mi nismo imali neugodnosti jer smo se malo odmaknuli od njegova kraja, tamo gdje nije persona non grata. 100 kilometara dalje jest. Žao mi je što je to tako.

Imate li što poručiti za kraj?

Kad smo radili na filmu, stalno sam u glavi imao misao Paula Valeryja, francuskog filozofa i pjesnika koji je u tridesetima rekao da smo ušli u budućnost okrenuti prošlosti, što je bio moto filma. Posvećujemo ovaj film našoj djeci i budućim generacijama, u nadi da neće raditi pogreške koje su radili naši djedovi, očevi i mi.

Palo mi je još nešto na pamet, antologijska rečenica iz romana koja se pojavljuje i u filmu - je li komunizam to kad brat j*** sestru?

Da, to je bila njihova propaganda. Ovo je film i o nacizmu i o komunizmu. Ovo je film koji pokazuje što su nam radile promjene režima i što će nam u budućnosti raditi promjene režima. U Hrvatskoj bolje živimo, a dio Balkana živi jako loše. Optimist sam, ali se trebamo zapitati. Ono što mi je bilo važno u Karlovim Varima to je da je film prepoznat kao poziv na uzbunu.