Doći do Rajka Grlića jutro nakon premijere njegova zadnjeg filma 'Svemu dođe kraj' bilo je gotovo nemoguće - svi su ga prisutni novinari htjeli kao sugovornika. Međutim, uspio je izdvojiti desetak minuta za nas, što smo možda mogli bolje iskoristiti, odnosno više pričati o novom filmu, manje o starim pričama, no - što je, tu je. Grlić se u suradnji s piscem Antom Tomićem konačno dohvatio ekraniziranja Miroslava Krleže, ostvarivši nikad realiziranu filmsku inačicu romana 'Na rubu pameti'. Radi se o slobodnoj adaptaciji - priča je postala krimi drama s elementima trilera, što se očito svidjelo publici u Areni, s obzirom na nekoliko aplauza koji su se prolomili za vrijeme projekcije filma. Zanimljivo je da su i ovu projekciju - baš kao i njegovu prvu u Areni prije točno 50 godina - pratili tehnički problemi. Naime, u nekoliko su se navrata palila svjetla, pa nam je bilo zgodno otvoriti s tim. Kasnije smo se dohvatili prisjećanja na nekadašnju Pulu, odnosa prema Krleži, studiranja u Pragu i drugih tema.

Pričali ste sinoć o sabotaži za vrijeme vašeg prvog nastupa u Puli - i opet sabotaža!

Ja nisam bio u Areni. Ja nikad nisam u Areni kad igra film. Ja sam tamo prvih pet-šest minuta, da čujem je li zvuk dobar. Pojačao sam zvuk i otišao, a kasnije sam saznao da su se svjetla palila.

Baš u intimnim scenama!

Da! To je bila cenzura, netko nije podnio golotinju…

Kako to da ne gledate, zar vas ne zanima reakcija publike? Jučer se dosta pljeskalo za vrijeme trajanja filma.

Ne! Ja napravim film, sjednem sam u veliku dvoranu, zaključam se, odgledam film i tako ga pamtim. Kad bih ga gledao s publikom, onda oni utječu što je u tom filmu dobro a što nije - mijenjaju mi moju sliku. Hoću otići sa svojom slikom toga što sam napravio. Ja znam loše momente, dobre momente. Hoću da to bude moja slika, ne impresija tuđih slika.

Vi ste ovdje već 50 godina…

I dulje!

Da, jučer ste pričali da ste došli 10 godina prije prvog filma. Kako je to tada izgledalo u usporedbi s današnjom situacijom?

Bilo je pompoznije. Bilo je puno, puno više filmova, nekad i do 35 filmova u konkurenciji. Kad uđeš u Arenu, u 10 filmova – to je velika stvar. Imao sam tu sreću da sam sa svim filmovima ulazio u Arenu. Osim toga, Pula je bila tržnica, ovdje bi došlo tristotinjak ljudi koji vode kina od Celja do Bitole. Oni su određivali hoće li uzeti film, a bilo je i važno igra li film u terminima petka, subote i nedjelje - kad imaš puno gledatelja. Ili igra li u ponedjeljak, utorak ili srijedu - kad nemaš ništa gledatelja. To su razlike u stotinama ili hiljadama gledatelja. Bilo je stranih selektora, bila je ogromna konkurencija između par velikih producentskih kuća… Bio je jedan glamur. Kad sam prvi put došao '64. ili '65., nisam se usudio popeti na rivijeru, gdje je bio filmski svijet. Nisam imao hrabrosti ići gore. Odjednom se skupilo dvije-tri hiljade ljudi - Milena Dravić je izašla i ljudi su oko nje polako išli prema Areni. To su bile zvijezde, ozbiljne zvijezde! Ja sam gledao u njih... Kad sam jednoga dana s nekim od njih počeo raditi filmove, to je bilo WOW!

Tako se ja sad osjećam. Nego, u ovom ste se filmu dohvatili Krleže. Koliko je bilo izazovno pozabaviti se vjerojatno najvećim našim piscem. Jeste li osjećali strahopoštovanje?

Da, ja sam uvijek osjećao strahopoštovanje prema njemu! Kad je radio film s Fanellijem, jedini svoj film, poslao mi je po tati scenarij, a ja sam bio nadobudni student filmske režije u Pragu koji zna sve na svijetu. Pročitao sam taj scenarij i rekao da ne idem tom čovjeku na razgovor jer je meni to strašno. Kako da ja dođem Krleži?! Izvukao sam se. Jedini put sam kod njega bio kad sam tražio prava za 'Na rubu pameti'. Dao nam je ta prava, ali se film nije dogodio. Imam ogromno strahopoštovanje - to je čovjek koji je osvijestio našu nesreću, koja nam se stalno ponavlja, bez obzira kako se država zvala i tko je vodi. To je neka nesreća koja iz podruma grize naš život, nikad nije oprana. Ante i ja smo htjeli uzeti njegovu ljutnju ili bijes prema vremenu u kojem živimo. O tome smo htjeli napraviti film.

Kako je bilo otići u Prag iz Jugoslavije?

Došao sam tamo igrom slučaja. Bio je Festival hrvatskog amaterskog filma, što je tada bio krovni, najjači festival za amatere, a ja sam bio amater. Dijelio sam prvu nagradu sa čovjekom koji se zvao Lordan Zafranović, upoznali smo se na sceni. Nakon dodjele je došao jedan čovjek, zvao se Zlatko Sudović, i rekao da uz ovu nagradu ide i stipendija na FAMU, ali morate položiti prijemni. Krenuli smo u Prag, bilo je 1200 kandidata, reže se iz dana u dan da bi se došlo do 20. U tih 20 je Lordan imao dva fantastična kratka filma i njega su bacili na drugu godinu. S druge strane, ja sam imao takav zbroj bodova na tih milijun pitanja da su i mene pustili. Jedini smo studenti u povijesti te akademije koji su preskočili prvu godinu, ali smo morali položiti neke ispite s prve godine - malo smo skratili. Tada su tamo bili Goran Marković i Srđan Karanović koji su se jako ljutili na nas jer su oni morali sve to proći.

Kako danas gledate na te dane, ima li nostalgije?

Mi smo otišli kao djeca, a vratili se kao ozbiljni ljudi. Tada se dogodila ’68., okupacija Češke, sve moguće se dogodilo. Nije bila samo škola, bila je i ulica koja nas je odgojila.

Što mislite da je potrebno da bi mlađe generacije čitale Krležu?

Neće, sve će ga manje čitati! Kao prvo, on ima nešto što je u potpunom asinhronitetu s našom službenom politikom. On ima jedan ogromni odstup prema nacionalizmu, a nacionalizam je ipak glavna ideološka postavka vladajućih u ovih 30 godina. Prema tome - stalno govorim - kad bi ga oni pažljivo čitali, mislim da bi mu ime s groba skinuli, jer je to najstrašnije što netko govori o današnjici. Mi smo samo htjeli tu ljutnju njegovu jer se osjećamo jednako nemoćno. On je to krasno artikulirao. Htjeli smo na toj ljutnji, na tom spleenu koji je u zraku sagraditi jednu priču.

Što biste poručili mladim redateljima? Ima li tu dovoljno radosti?

Tko ima strpljenja, tko se može žrtovati - to je ogromna žrtva, ali je i ogromna sreća - nema ljepše stvari nego raditi filmove. Filmovi polako izumiru, treba im napomenuti. Ja bih jedino da i dalje pričaju priče, jer mi živimo od priča, priče su ono što nosi nas u budućnost i vraćaju u prošlost. Vidim sve manje pričača, ja bih da bude više pričača.