U filmu koji pokazuje kako jedan sunčan dan, zastava, proljeće i puna trpeza mogu zavesti ljude odrasle u okrutnoj bijedi - ogledava se sav povijesni užas ovih prostora.
Mrzim kad stradavaju životinje u umjetničkim djelima. Duboko zamjeram Inarrituu na 'Psećoj ljubavi', na sam spomen one Jesenjinove pjesme o kujici padnem u depresiju, isto mi je i zbog trećeg dijela 'Čuvara galaksije' - da ne duljim, najradije bih da nikad nisam ni gledala ni čitala ni slušala ništa od takvih stvari. Previše me uzruja. I ne, nije stvar u tome da mi je do životinja stalo više nego do ljudi pa zato teže podnosim njihovu patnju nego ljudsku patnju u fikciji, nego je stvar u bespomoćnosti i ovisnosti životinja o ljudima. To što im činimo, to kako zbog nas pate jednostavno je nepodnošljivo.
vezane vijesti
U filmu 'Proslava' jedva sam podnijela moment stradavanja životinje. Nisam zapravo uopće sigurna jesam li ga podnijela. No to nije bila obična eksploatacija (premda me to nimalo ne tješi). Moment stradavanja životinje teško je podnio i glavni lik u filmu. Moment stradavanja životinje ovdje je priča o traumi od koje se ne oporavlja. I užasan je, pogotovo zato što netom prije imamo uspostavljenu duboku emotivnu vezu između glavnog lika i psa, njegove nježne riječi 'ti si moj mali pas'. Dubok je i trajan jer vidimo da taj čovjek i mnogo godina poslije najviše nježnih osjećaja pokazuje životinji, ovaj put kravi. A što je najgore, stradavanje psa u ovom filmu doslovno je zcraljenje i načinu na koji u njemu skončavaju i ljudi.
'Proslava' je izrazito mračan, turoban i potresan film, jedan od onih o kojemu nećete moći prestati razmišljati, iako ćete ga željeti zaboraviti. Ne zbog toga što je loš - jer vrlo je dobar - nego zbog toga što je težak, što zadire u najsiroviju okrutnost ljudskog postojanja, najsirovije oblike preživljavanja. Snimljen prema romanu Damira Karakaša govori o Miji, bivšem vojniku ustaške vojske, koji se pred zimu 1945. godine skriva po šumama i gorama nadomak rodnog zaselka u Lici, nastojeći izbjeći sudbinu kakvu su bivši ustaški vojnici u to doba redovito doživljavali kada bi ih pobjednici uhvatili. Mijo se skriva, sklanja, nastoji se zaštititi od vremenskih nepogoda, sve u nekoj groznici nagona za preživljavanjem, iako zna, kako kaže supruzi Drenki koja mu krišom donosi hranu, '...kad zapadne snijeg, sve je gotovo'.
Dok se skriva od ljute sudbine, Mijo se prisjeća djetinjstva i mladosti - bijede, gladi i neimaštine u kojoj je odrastao. Teško je tako odrastati. Glad vlastite djece, nemoć da ih prehrani i poniženje koje mora pretrpjeti kada za pomoć moli okrutne bogatune od Mijina su oca učinile okorjelog, grubog, turobnog čovjeka koji ženi prijeti da će joj kosu otfikarit sjekirom, vlastitoj djeci ne zna uputiti nijedan utješan pogled ili riječ, a u činu nezamislivo surovog milosrđa vlastitom ocu na samrti presuđuje slično kao i psu kojeg ne smije više držati u dvorištu. Po selu u kojem je odrastao Mijo mrtve se bebe odnose umotane na groblje da bi se kasnije klelo u njihovo posljednje počivalište, a bilo kakve naznake ljepote i radosti rijetke su kao i zalogaji oraha koji se nose u džepu kao ručak za taj dan.
Nije onda nikakvo čudo što jedan blistav proljetni dan 1941. godine, dan kada glavni junak Mijo vodi svojeg prijatelja i budućeg šogora Rudu do 'grada' na proslavu - na sve to dolazi kao neočekivana ekstaza, ushit, ljepota kojoj se ne može odoljeti. Mijo i Ruda cijeli dan pješače do grada radi proslave, s njima je i Rudina sestra Drenka koju će Mijo, to već znamo, jednog dana oženiti, a u vreći nose i pijetla kojeg će putem zaklati i ispeći. Kad nakon cijelog dana pješačenja naiđu na veselu kolonu ljudi koji su se, kao i oni, uputili na proslavu, obuzet će ih navala životne radosti i mladenačke nade. Ruda maše zastavom koju uzima od starca koji se umorio od mahanja, a Mijo i Drenka sa smiješkom se upućuju prema proslavi, kao prema nekoj svijetloj budućnosti.
Ispostavit će se, naravno, da taj blistav proljetni dan, ta proslava na koju su se uputili, ta puna trpeza koja će ih ondje čekati - da sve to uopće nije svijetla budućnost, nego put prema Mijinu smrzavanju u šumama onkraj rodnog sela. Ispostavit će se da je to samo još jedna okrutna manipulacija s 'vrha' kojom se bogatiji i moćniji od nesretnog Mije poigravaju s izgubljenošću i bijedom puka stasalog u škrtom i zabačenom kraju, u vječitoj borbi s okrutnom prirodom, ali i okrutnim ljudskim svijetom koji s njima igra svoj smrtonosni 'Rizik'.
Redatelj Bruno Anković i njegova ekipa vrlo su sugestivno dočarali što sve nastaje iz bijede i kako je lako zarovati po ranama siromašnih i potlačenih, gladnih, nesretnih i uplašenih. Film će vas ubiti u pojam jer pokazuje kako se od nekih stvari čovjek nikad ne oporavi i da mu na kraju ne preostaje ništa drugo nego: 'kad zapadne snijeg, sve je gotovo'. I činit će vam se da se to u ovim surovim, siromašnim krajevima, stalno ponavlja.
