2023. je bila godina Olivera Lovrenskog. U samo nekoliko mjeseci nakon izlaska romana 'Da vi var yngre' (Kad smo bili mlađi) postigao je za norveške standarde nevjerojatnu nakladu od 63 tisuće primjeraka te je do danas preveden na četrnaest jezika. Nedavno je objavljeno i hrvatsko izdanje ovog svojevrsnog 'Trainspottinga' za današnje klince. Odrastanje sebe i svojih prijatelja na ulicama Osla Lovrenski secira uranjajući u sferu nasilja, kriminala i opijanja, otvarajući nam prozor u ponajveći problem današnje mladeži globalno – prebrzo odrastanje.

Sam Lovrenski je 20-godišnjak koji je u Oslu odrastao s ocem Norvežaninom, pjesnikom Håvardom Remom, i majkom Hrvaticom. Roman je i u tom smislu fascinantno autobiografski: predstavlja priču o najboljim prijateljima Ivoru, Marcu, Joasu i Arjanu. Škola im je dosadna jer ih ne uči ono što žele znati, roditelji su rastavljeni i prezaposleni, prijatelji iz razreda deportirani preko noći, socijalni radnici nemoćni... Ukratko, svijet oko njih se polako ruši, a oni ga pokušavaju spasiti druženjem, humorom i zabavom. No njihovo eksperimentiranje s drogama vrlo brzo prerasta u ovisnost i vodi ih sve dublje u nasilje i kriminal. Kao i svaka takva priča, ni ova neće dobro završiti.

Lovrenski je manifestacijom Sa(n)jam knjige u Puli protutnjao kao njezina najveća zvijezda - imao je vjerojatno najviše zahtjeva za intervju, ali je sve podnio stoički, zadržavši se s nama dulje od planiranog. Intervju smo vodili na osunčanoj terasi kafića pokraj Doma branitelja ne bismo li uhvatili nešto vitamina D - ipak smo obojica u grad stigla sa sjevera.

Počnimo s jednostavnim pitanjem - jesi li se naviknuo na davanje intervjua? Sve se dogodilo iznenada.

Naviknuo sam se, to je kao posao. Najdraži dio posla mi je pisanje, zatim upoznavanje čitatelja i negdje na dnu popisa su intervjui. Šalim se! Ti si drag, a i većina novinara su dragi, uživam razgovarati s njima. Počašćen sam što mi pristupaju i žele prenijeti ono što imam reći. To je ujedno privilegija i odgovornost - moram paziti što govorim. Možda će mladi ljudi pročitati što imam reći, a ne želim biti loš utjecaj.

A kakav je osjećaj biti književnom senzacijom? Ne sjećam se tako mladog pisca.

Osjećaj je dobar i istovremeno zastrašujući. Samo želim pisati, a ovo mi omogućuje da živim od toga i nastavim s radom. Uglavnom je pozitivno iskustvo.

Kada si počeo pisati?

Imao sam 17 godina.

U samo dvije godine napisao si roman i uspio ga objaviti?

Da! Kao dijete sam mnogo čitao, ali nisam ništa zapisao. Čitanjem naučite jezik. Dio je valjda talent, možda sam rođen s time, no morate raditi na tom talentu da usavršite vještinu.

Ako se ne varam, tvoj otac je pjesnik.

Da, jako dobar pjesnik! Mislim da sam naslijedio dobre gene, njegov talent. Neobično je da netko počne pisati i u dvije godine objavi roman koji se sviđa ljudima. Naravno, većina toga je težak, strukturiran rad. Otkako sam objavio knjigu, napisao sam barem dvije tisuće stranica novog materijala. Vjerojatno ništa od toga neće biti objavljeno, ali pišem svaki dan - do deset stranica dnevno. Trebate trenirati ako želite postati Modrić, svakodnevno ići u teretanu, trčati... Tako postanete dobri u onome što radite.

Pitam te za oca jer sam ja imao oca koji je bio nogometni trener i htio je da postanem nogometaš, ali je to bilo previše pritiska za mene. Ti ne osjećaš taj tip pritiska?

Ne! U Norveškoj se ne govori previše o njemu. Sjajno je što sad možemo razgovarati o književnosti, to je divno. Međutim on mi ne nameće pritisak, to radim sam. Veoma sam strog prema sebi. Ponekad je to bolno, ali daje rezultate.

Imaš li uzore? Postoji li netko tko te potaknuo da počneš pisati?

Ne mogu reći da imam omiljenog pisca. U zadnje vrijeme najviše čitam scenarije jer radim na TV seriji. Prije sam čitao puno fantastike, kao što su Harry Potter i Percy Jackson. Vjerojatno je serijal o Harryju Potteru ono što mi je najdraže, pročitao sam sve pet-šest puta. Kad bih zapeo s pisanjem, uvijek bih se sjetio da su J.K. Rowling 14 puta odbili razni izdavači. Premda nisam doživio odbijanje, to mi je bila velika inspiracija. Također su na mene utjecali razni norveški autori. Ipak, najveći životni uzor mi je Jordan Peterson.

Stvarno?

Svakako! Počeo sam gledati njegove videe kad sam imao 16 godina. Tamo sam prvi put čuo da netko govori o odgovornosti...

I da pospremiš sobu?

Da, soba mi je bila u neredu! I život mi je bio u neredu. Rekao je da preuzmem odgovornost, prestanem kriviti druge ljude za svoje probleme i uspostavim kontrolu nad svojim životom te da budem iskren, nastojim pomoći ljudima i da ne budem ogorčen. To je bilo prvi put da čujem nešto takvo! Pogodilo me kao mladog muškarca, ohrabrio me. Nije dobro biti lijen, treba napraviti nešto sa svojim životom.

On je kontroverzan čovjek...

Da, već 10 godina. No on je gotovo jedini koji se obraća mladim muškarcima. Ima ih sad još nekoliko, ali mislim da je on najbolji. Koga da slušam, Andrewa Tatea? Kad pogledam njegov život, to je nešto čemu stremim. Oženjen je čitav život za istu osobu, ima dvoje uspješne djece... To mi se čini kao dobar život.

Nije li on ovisnik o drogama? Bilo je u vijestima. Što ćemo s tim?

Dobio je Xanax od svog liječnika i navukao se, ali se skinuo. Nije jedini kome se to dogodilo. Mislim da je pogrešno suditi ljude po greškama, važnije je hoće li se vratiti iz ponora. Većina bi to koristila kao izgovor zato što im se život urušio. Barem je preuzeo odgovornost i izvukao se. Svima se to može dogoditi. U Norveškoj se taj lijek gotovo i ne daje, toliku ovisnost izaziva. Moja poanta je da nitko nije savršen. Koga bismo trebali pratiti? Hoćemo li kao uzore uzimati repere koji sjajno zarađuju, partijaju i žele spavati sa što više žena? Ili ćemo kao uzora uzeti nekoga tko pokušava učiniti svijet boljim? Ne vidim bolju opciju. Naravno, trebamo biti kritični prema svemu, ni ja se ne slažem sa svime što govori. Međutim, ako budem imao takav život sa 60 godina, mislim da ću biti sretan. Znam da je kontroverzan, ali znam što je učinio za mene.

Vidiš se kao obiteljskog čovjeka?

Mislim da ću kao najveće postignuće vidjeti potomstvo koje je uspješno, želim da imaju bolji život nego ja. Ako budu sportaši, želim ih vidjeti u Ligi prvaka. Ako su gej i žele se udati za osobu istog spola, nemam problema s tim.

Je li ovaj svjetonazor uobičajen kod tvog naraštaja?

Nije! Ali mislim da takav svijet dolazi. Postoji istraživanje o mladima u Norveškoj koje kaže da postaju tradicionalisti, što je prvi put otkad se provodi. Mnogo mladih je izgubljeno i osjećaju da je život besmislen. Mislim da je to zbog toga što ciljamo na pogrešne stvari.

Kao što je materijalizam?

Kao što je materijalizam, da. Možda se možete neko vrijeme zavaravati, ali u našoj biologiji je da nastojimo nastaviti sebe kroz djecu. Većini odgovara normalan život, a mislim na brak, djecu i posao. Nekima to ne odgovara i nemam problema s tim. Želite li i s 50 i 60 godina ići u barove i vraćati se u prazan stan? Mislim da ne, postanete usamljeni. Trebate izabrati svoj život. Moguće je da će većina ljudi birati taj put.

Zvučiš iznimno mudro za svoje godine. Je li to zato što si rano krenuo partijati?

Da, jako rano sam krenuo i rano prestao. Zadnje četiri godine života samo nastojim nešto izgraditi. Učim na tuđim greškama, gledam što funkcionira, a što ne. Jako je korisno učiti na tuđem iskustvu.

No to je jako teško. Najbolje ipak učimo na vlastitim greškama... Vratimo se ipak tvojoj književnosti. Što tvoji prijatelji misle o knjizi, jesu li se pronašli u njoj?

Većina ih baš i ne čita.

Čak ni knjigu koju je napisao njihov prijatelj?

Kad je izašla, svi su htjeli primjerak. Neki su pročitali dijelove, samo jedna ili dvije osobe su pročitale cijelu knjigu, no to je u redu.

Međutim knjiga se lako čita, možeš pročitati 100 stranica u jednom sjedenju...

Da! No moraš znati čitati, potrebna je koncentracija i potreban je fokus. Većina ljudi moje generacije nije nikad naučila čitati na taj način. Čak i ja imam problema s tim, završiti knjigu. Puno je distrakcija...

Da, toliko je toga što se može raditi. Zašto bi itko čitao knjigu? Stara je to tehnologija, zabavni videi su mnogo kraći... Popričajmo malo o tvojim korijenima, tvojem hrvatskom porijeklu. Spomenuo si da ti je baka s ovih prostora.

Da, baka mi je iz Hrvatske. Rođen sam u Norveškoj, čitav život živim tamo, ali sam svake godine dolazio na praznike u Hrvatsku. Vjerojatno su mi najljepša sjećanja vezana uz Hrvatsku. Za mene je to bio savršen svijet jer nisam morao razmišljati o novcu ili politici. Volim doći ovdje. Dolazio sam na Krk, a sada istražujem južni dio, Split i otoke. Dok sam pisao knjigu, bio sam ovdje gotovo godinu dana. Pisao sam, išao u teretanu i na plažu. Bilo je odlično!

Studiraš li?

Studiram filozofiju, tek sam se upisao.

Osim Petersona, koji su ti filozofi dragi?

Ne znam još dovoljno, ali sam čitao Nietzschea, Platona, Schopenhauera... Volim čitati Nietzschea zbog spisateljske energije, neovisno o idejama. Divim se i Sokratu zbog načina na koji je živio i umro, pomalo mi je to strašno.

Misliš li da ćeš moći nastaviti s pisanjem uz studij?

Morat ću puno raditi, ali to je u redu, volim raditi. Razumijem da mnogo ljudi ne voli rad, posebno ljudi moje generacije, no ja nisam takav. Kad radim na novom projektu, to je najbolji osjećaj koji poznajem, najbolji dio mog života.

Možemo li uskoro očekivati novu knjigu?

Drugi autori i ja radimo na seriji koja je bazirana na knjizi. Mislim da će biti dostupna i u Hrvatskoj, bit će na streaming platformama. Imam spremne dvije knjige, ali moram izabrati koju ću objaviti. Nadam se da će se to dogoditi sljedeće godine.

Jesu li slične ovoj knjizi?

Jedino što im je zajedničko to je da se bave mladim muškarcima, to je moja perspektiva. Pokušavam napraviti nešto sa svojim životom.