U pristojno popunjenoj dvorani Istra Zagrebačkog kazališta mladih sinoć je na Festivalu svjetske književnosti nastupio Jean-Baptiste Del Amo, jedan od vodećih francuskih pisaca srednje generacije. Rođen 1981. u Toulouseu, autor je nekoliko nagrađenih romana, među kojima se ističu na hrvatski prevedeni (rukom Željke Somun) 'Carstvo životinja' i 'Sin čovječji'. S piscem je razgovarao izuzetno dobro pripremljeni drugi pisac - Goran Ferčec - dok je za simultani prijevod bila zadužena Nives Curić.

Razotkrivanje je počelo čitanjem: prvo je Del Amo pročitao pasus iz svog roman 'Sin čovječji', a zatim je to isto učinio Ferčec u hrvatskom prijevodu, da bi potom jednostavno pitao gosta - 'Kako si', što je izazvalo smijeh okupljenih.

'Sretan sam što sam ovdje. Osobna je sreća upoznati svoju prevoditeljicu i gledati kako moje knjige putuju po svijetu. Hvala vam što ste ovdje večeras', odgovorio je Del Amo i dodao: 'Posao promicanja i predstavljanja knjiga je za mene nešto neobično. Živim jedan povučeni život na francuskom selu. Ova putovanja i druženja su odmak od moje samoće. Kad pišem svoje romane, ne mogu se odmaknuti od onoga što radim. Tek s odmakom i pitanjima koja dobivam uspijevam uspostaviti nekakav diskurs. Zadaća odgovaranja na intervjue nije dio mog sustava.'

'Kad je ta povučena, usamljena osoba pisca postala, da tako kažem, prosvjetitelj? Kada se od njega počelo očekivati da ima mišljenje o svijetu? Čini mi se da postoji određeni aspurd da se vjeruje nekome tko proizvodi fikciju, laž. Kakav je tvoj odnos tihog čovjeka koji živi na selu prema ulozi javnog intelektualca?', pitao je Ferčec.

'Čudna je to situacija jer smatram da pisci nemaju nikakve odgovore. Da imaju odgovore, pisali bi eseje, ne fikcije. Ne poznajem puno ljudi koji su lošije kvalificirani za stvarni svijet od pisaca. Sve što radim me dovelo do toga da odaberem bitke u kojima ću se boriti. Angažirao sam se u nekim udrugama ne bih li branio svoja uvjerenja, ali nisam aktivist u okviru romana', izjavio je Del Amo.

'Nastavio bih u ovom kontekstu društvenog angažmana. Ne pamtim da sam svjedočio javnog diskursu koji je bio toliko mizogin, homofoban i rasistički. Manjine su pod neprestanim napadima. Iz škola se izbacuju knjige LGBT tematike. Kako ti kao pripadnik LGBT zajednice vidiš to?', prešao je odmah na goruća pitanja Ferčec.

'Mislim da sam prošao različite faze odnosa prema tim pitanjima. Mislim da sam narastao kroz vrijeme. Mislio sam da je velika bitka u tom području dobivena. Predstavljam to u svojim romanima, međutim u posljednjih nekoliko godina osjećam regresiju u tim poljima. Iako su moje knjige prilično pesimistične, uvjeren sam da je potrebno angažirati se i boriti protiv beznađa. I danas se osjećam u opasnosti zbog svog identiteta', uzvratio je Del Amo.

'Spomenuo si pesimizam. Prisutan je u oba romana. Kako vidiš njihovu dramaturgiju? Oba romana dekonstruiraju obitelj, oba iscrpljuju ruralno područje, oba formiraju subjekte bez identiteta… Kao dramaturg vidim da bi oni mogli biti jedno djelo. I, vezano za pesimizam, vidim ga kao neko upozorenje. Je li to neka vrsta pesimizma borbe?', nastavio je Ferčec.

'Mislim da sam za oba romana tražio forme. 'Sin čovječji' je nastao iz 'Carstva životinja'. Odabrao sam tri lika i jedno mjesto kako bih mogao pronaći nešto puno čišće, ali i nešto što bi se približilo narativnoj formi mitologije. Danas je teško biti optimističan o ljudskoj prirodi, ali mislim da se u načinu može pronaći svjetlost, rekao je Del Amo.

Upitan o odnosu prema svojim likovima, Del Amo je izjavio sljedeće: 'Svi su ovi likovi određeni determinizmima i oni svi pokušavaju pronaći emancipaciju, ali im nedostaje glas. Uvijek osjećam potpunu empatiju, no ovi me likovi vode na mjesto iz kojeg dolazim. Ponekad osjećam jednu čvrstinu. Želim ih oblikovati tako da mogu reći svoju duboku istinu. To su muški likovi, šutljivi, koji ne mogu izraziti svoje osjećaje. Pišući posljednji roman čitao sam Faulknera. Književnost omogućuje da se likovima da glas koje u stvarnosti nemaju.'

'Obratite pažnju na monolog u 'Sinu čovječjem'. Međutim, ja ga nisam čitao kao očev monolog, nego kao tvoj monolog. Ostanimo na temi jezika. Danas kad smo pričali si rekao da u tvojoj obitelji nije bilo knjiga. Ja sam odrastao u obitelji koja je jezik koristila utilitirano, nije bilo dijaloga. Tako je i u tvojim knjigama. Društvo u tvojim romanima je nijemo, a jezik je sveden na to da bude utilitaran i sredstvo preživljanja', prisjetio se Ferčec uvjetima u kojima je odrastao.

'Mislim da je, prije svega, ovdje riječ o jeziku koji se razrađuje na različite načine istovremeno. Razrađuje se kroz čitanje, što mu pokazuje što jezik može učiniti. Kroz praksu čitanja gradite svoj jezik. Zatim postoji nešto u dubini. Odrastao sam na jugozapadu Francuske u obitelji koja nije imala knjiga, ali sam imao pristup prirodi koji me oblikovao. Bio je to poetski odnos, odnos koji nastojim ponovno odigrati u književnosti. Naravno, napisati knjigu je velik posao, postavljam si i formalna pitanja. Postoji i emotivni poetski teret koji kuha kao magma', kazao je Del Amo.

'Davno sam čitao, ne sjećam se gdje... Oko Kunderina odnosa prema prijevodu, koji je tražio da mu se prijevodi djela na bilo koji jezik šalju na provjeru. Kakav je tvoj odnos prema prijevodu? U nekom trenutku taj tekst više ne pripada tebi.

Na Ferčecovo pitanje o odnosu prema prijevodima svojih knjiga, Del Amo je rekao sljedeće: 'Mislim da se odvajamo od romana kad je on objavljen. Čak i u svom jeziku postoji knjiga za koju mislim da sam je napisao. Postoji siva zona, različiti čitatelji različito doživljavaju. Svaki puta kad sam mogao razgovarati s prevoditeljem, tražio sam da ne budu vjerni riječi, nego da uzmu moju namjeru. Zapravo im dajem takve upute. Uvjeren sam da prevedeni tekst postaje jedna viša razina romana. Oni, prevoditelji, su superčitatelji! Prevođenje je jedan ponizan posao.'

Konačno, Ferčec je pitao kako Del Amo pristupa autofikciji, odnosno koliko u njegovom djelu ima fikcije, a Del Amo je uzvratio: 'Kao čitatelj nemam problema s autofikcijom. Sva književnost kreće od toga. Međutim, mislim da postoje nekakvi imperativi da se mora govoriti o stvarnosti. Po meni, čini mi se da postoji udaljavanje od mašte, što je prilično štetno za književnost. Kao pisac svakako nastojim pokrenuti elemente svoje vlastite priče i ponekad mi je teško definirati što je fikcija, što istina. Ono što me gura je poetsko iskustvo, odnosno da me tekst može dovesti daleko.'