U Beogradu je u subotu 1. listopada svečanom dodjelom nagrada završio 56. Bitef, međunarodni kazališni festival duge tradicije promicanja suvremenih teatarskih praksi s naglaskom na one koje pomiču granice dramske forme, ruše mainstream barijere i ulaze duboko u teritorij postmodernog, alternativnog i transformativnog, a istodobno duboko društveno kontekstualiziranog promišljanja kazališta. Nakon dvije mukotrpne pandemijske godine preplavljene smrću, problemima, depresijom, izolacijom, novim i često neadekvatnim oblicima rada i društvenog života, ovogodišnji se Bitef održao pod sloganom "Mi – junaci rada svog", postavljajući kao svoju temu pitanje rada u suvremenom društvu, radnih prava, tržišta rada poslije pandemije te, osobito, pitanje rada u samim izvođačkim umjetnostima.

Od 23. rujna, 56. Bitef predstavio je na nekoliko beogradskih lokacija devet predstava u glavnom programu, i to iz Njemačke, Belgije, Meksika, Francuske, Srbije, Slovenije i Velike Britanije, među kojima i one nekih od najznačajnijih aktualnih imena europskog i svjetskog kazališta - Katie Mitchell, Jana Martensa i Alexandera Zeldina - koji su se svi po prvi puta predstavili beogradskoj publici. Upravo je iz Zeldinove predstave "Ljubav", koprodukcije londonskog A Zeldin Companyja i kazališta Odéon-Théâtre de l’Europe iz Pariza, po riječima umjetničkog direktora Ivana Medenice, i proizašao koncept ovogodišnjeg festivalskog izdanja.

"Koncept uvijek proizlazi iz neke predstave, ili više njih, za koje mislimo da su prije svega umjetnički relevantne. Takva je jedna predstava 'Ljubav', koju sam vidio na samom početku selekcijskoga procesa, a smatram je značajnom iz više razloga. Na nju se potom nadovezala još jedna predstava i, kada sam našao vezu između te dvije predstave, formirala se tema koja mislim da je društveno vrlo relevantna, a vezana je za pitanje rada, odnosno, za izazove koje uvjetno rečeno tržište rada danas postavlja – gubici posla, neželjene i 'iznuđene' prekvalifikacije, činjenica da mnogi od nas rade više poslova paralelno da bi preživjeli, prekarni rad i tako dalje", govori nam Medenica, dodajući kako je osnovna ideja za upravo ovu temu, zapravo, došla iz sagledavanja posljedica pandemije u trenutku kada se svijet ponadao da koronavirus polako odlazi u prošlost. Jer, ako pandemija i odlazi, njezine će se posljedice osjećati još dugo, ističe umjetnički direktor festivala, "i to ne samo one koje se odnose na gubitke života, već i one koje se uobičajeno zanemaruju a podjednako su ozbiljne: ekonomske i socijalne".

Tema 56. Bitefa prirodno se nastavlja na onu prošlogodišnjeg, "Na ivici budućnosti", koji se u svojoj viziji posthumanističkog svijeta tematski oslanjao na ideje povjesničara Yuvala Noaha Hararija, s osnovnom tezom da svijet mora postati manje antropocentričan ili se suočiti s neizbježnim kataklizmama. Što kaže teatar, je li nas pandemijska kriza bolje opremila za budućnost?

"Dobro pitanje, ali teško", govori Medenica. "Teatar je dosta otpatio, bio je i sam žrtva pandemijske krize. Tako da, kazalište je i samo trebalo naći snage da tu krizu prevlada. E sad, što bi ono moglo napraviti u nekom emancipatorskom i prosvjetiteljskom smislu… Nisam pristaša teorija zavjere, naprotiv, vjerujem u racionalno objašnjenje pandemijske krize kao rezultata ekološke krize, koja je posljedica globaliziranog svijeta neoliberalnog kapitalizma. Vjerujem u zeleno-lijeve politike i mislim da se mora povezati rješavanje ekoloških problema s rješavanjem problema velikih socijalnih nejednakosti. Jedna emancipatorska politika budućnosti trebala bi biti ona koja će umrežiti borbu protiv socijalne nejednakosti s borbom za zaštitu okoliša", pojašnjava Medenica. U međuvremenu, stigla je nova nesreća, agresija Rusije na Ukrajinu, težak, ozbiljan i višemjesečni rat čije su žrtve, napominje on, ponajprije građani i građanke Ukrajine, ali isto tako i neovisni ruski intelektualci, aktivisti i umjetnici koji se protive Putinovu režimu, kao i svi oni koji su se našli pod udarom ogromnih poskupljenja, problema s opskrbom energenata i prijetnjom potencijalno duge hladne zime.

Temeljni su postulati Bitefa jasan odmak od mainstreama i snažna politička poruka. Ove godine tu svoju misiju festival je ispunio već na samom otvaranju, na kojemu je ugostio rusku kritičarku, redateljicu i disidenticu Marinu Davidovu koja je potpisala javnu peticiju protiv napada Rusije na Ukrajinu, te je zbog toga bila primorana napustiti svoju zemlju. Bitef postoji da bi uznemiravao i umjetnički i politički, da bi nas pokretao da mislimo, osjećamo, djelujemo i u tom smislu, kako je rekao Medenica, politička je poruka 56. Bitefa ta da srpsko društvo treba shvatiti da je Rusija napravila agresiju na Ukrajinu.

"Za zemlju čiji građani, nažalost, u velikom postotku podržavaju Putinov režim, što je velika tragedija ovoga društva, to što je jedan takav značajan događaj kao što je Bitef otvorila jedna ruska disidentica, predstavlja određeni proboj", govori umjetnički ravnatelj festivala. Zahvaljujući Bitefu, u nezavisnim se medijima počelo pisati i govoriti o položaju ruskih disidenata, onih koji se ne slažu s Putinovom politikom i njegovom agresijom na Ukrajinu. Davidova je u svojem govoru na otvaranju kazala kako njezina zemlja 24. veljače nije samo napala Ukrajinu, već je objavila rat i vlastitoj kulturi. Zamolila je svijet da pokuša čuti glasove milijuna Rusa koji rat ne podržavaju. Bitef je oduvijek težio subverzivnosti, radikalnosti, polemici, ustrajno inzistirajući na delikatnim temama, tabuima, prije svega srpskog društva ali i globalno.

"Proteklih se godina, tako, bavio migrantskom krizom, novim autoritarnim populističkim režimima koji cvjetaju čak i tamo gdje to ne bismo očekivali, kao što su Sjedinjene Američke Države ili sada Italija, pa prošle godine ekološkom kataklizmom", govori dalje Medenica. Bitef je također jedina srpska ustanova u kulturi koja je javno podržala Europride, čijoj je Paradi ponosa prijetila zabrana.

"S obzirom da je srpsko društvo dosta konzervativno politički i dosta nacionalistički orijentirano, čini mi se da takve teme čine, ako ništa drugo, jednu provokaciju i tjeraju neke ljude na razmišljanje", zaključuje. Suštinska je poruka ovog Bitefa, koja proističe iz samog njegova programa, iz teme, "borba za sindikalna prava koja su jako ugrožena neoliberalnim kapitalizmom u koji su ušla naša postsocijalistička društva – borba za dostojanstvo rada, borba za dostojanstvene uvjete rada", nastavlja Medenica. Na kakve, dakle, uznemirujuće fenomene suvremenosti upozoravaju predstave ovogodišnjeg Bitefa? Jesu li u svojim promišljanjima optimistične ili pesimistične?

"To je lijepo pitanje", odgovara. "One nisu optimistične u smislu da nude rješenja – niti jedna predstava ne nudi rješenje, niti jedna nije 'programska', predstava koja poziva na neku vrstu revolucionarne promjene". Ali isto tako, niti jedna nije ni pretjerano cinična, ne stvara osjećaje očaja; ono što stvaraju je izražena toplina i empatija prema situacijama koje mogu djelovati bezizlazno.

"Ne može se možda naći rješenje, mada se nadamo da ćemo kao civilizacija naći rješenje za pitanje radnih prava, ali postoji ta utjeha koju umjetnost može pružiti, taj dodir, nježnost, poljubac, zagrljaj koji ona može dati, poput njegovateljice u palijativnoj skrbi. Ako ništa drugo, kazalište može biti ta neka palijativna njega," kaže Medenica.

Trenutno jedna od najtraženijih predstava u svijetu, Zeldinova "Ljubav", izuzetno realističnom glumom i odlično koncipiranom dramaturgijom gledatelja snažno usisava u surov i beznadežan kozmos nekolicine stanovnika neimenovanog britanskog grada koji su iz različitih razloga ostali bez krova na glavom i, nekoliko dana prije Božića, našli se u zajedničkom privremenom skloništu – obitelj s dvoje djece i bebom na putu, sredovječni muškarac sa starom majkom, žena iz Sudana. Istinska neimaština najsurovijeg oblika kapitalizma ne dokida, međutim, sama od sebe nepravde i neravnopravnosti – na samome dnu ekonomske spirale, nitko sebe ne vidi kao onog drugog: to zrcalo nudi sliku koja nije ugodna. Predstava koja udara ravno u želudac digla je na noge publiku Plave hale Luke Beograd, koja je izvođače i autorski tim ispratila oduševljenim aplauzom, a predstavi je pripala i specijalna nagrada "Jovan Ćirilov" za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti.

Svoju misiju predstavnika progresivnih i modernističkih ideja u umjetnosti Bitef ispunjava okupljanjem raznorodnih, globalno relevantnih predstava, dovođenjem u Beograd nekih od najvećih imena svjetske izvođačke scene, te prikazivanjem novih i inovativnih dostignuća svjetskog i regionalnog mainstreama. Ove godine, festival je u selekciji imao i kategoriju koju Medenica opisuje kao "Bitefova otkrića" – predstave dvoje mladih slovenskih autora, Žige Divjaka i Nine Rajić Kranjac, kojima je gostovanje na Bitefu bio prvi nastup u međunarodnom kontekstu. Predstava "Solo" prema ideji, konceptu i u izvođenju Nine Rajić Kranjac, Nataše Keser, Benjamina Krnetića i Marka Mandića ovjenčana je Prvim Grand Prixom 56. Bitefa za najbolju predstavu u cjelini. Predstava je rezultat profesionalnog preispitivanja mlade redateljice, koja je s jedva navršenih 30 godina već ovjenčana svim najvažnijim slovenskim kazališnim nagradama i pita se – što sad? Ona je u institucionalnom smislu u slovenskom teatru postigla sve; preostaje joj da se do kraja života vrti u istome krugu, da postane dio zatvorenog sustava ili da se od kazališta – oprosti.

Istraživanje svojeg položaja u poslu kojim se bavi Nina Rajić Kranjac oblikovala je kao potpunu dekonstrukciju kazališta, pomalo fantazmagoričnu, nesistematiziranu, improvizatorsku igru na rubu ludizma u kojoj joj pomaže troje kolega glumaca. Naizgled potpuno slobodno oblikovan, vrlo tjelesan, uz česte promjene smjera, stila i žanra, "Solo" je gotovo četverosatni životni i profesionalni "čin, zamah, udarac, dekalog", demistifikacija sna o idealu – idealnom glumcu, teatru; avatar svega što bi Nina Rajić Kranjac kao umjetnica željela, potpuna autorska subverzija svega klasičnog i dramskog kojom je Stari matrez Luke Beograd pretvorila u poligon preispitivanja vlastitih granica – hrabrosti, nekorektnosti, krhkosti, izvođačke sposobnosti. Bez stanke, uz povremena šetanja publike kroz različita očišta promatranja scenskih zbivanja i jedno čašćenje ćevapima, "Solo" u konačnici slavi zajedništvo i ljudsku nesavršenost.

Temu prekarijata u izvođačkim umjetnostima, odnosno, samom teatru, otvorila je belgijska plesna predstava "Svaki pokušaj završit će skršenim tijelima i slomljenim kostima", produkcija Grip & Dance On Ensemblea iz Antwerpena cijenjenog flamanskog koreografa Jana Martensa, koja je inaugurirala ovogodišnji Bitef. Slojevito dramaturški koncipirana kao niz pokušaja ostvarenja jedne koreografske ideje, predstava nastaje kroz proces traganja 17-članog izvođačkog ansambla za vlastitim glasom, slažući u mozaik pametan, topao i iznimno duhovit esej o suvremenom plesu, koji spaja i prožima različita pitanja i stavove: ples kao fizički rad, slom hijerarhija u kreativnom procesu, odnos između tijela i društvenog poretka itd. Za "umjetnički majstorski oblikovanu eksploziju slobode i bunta", predstava je ovjenčana Drugim Grand Prixom 56. Bitefa za najbolju predstavu u cjelini, kao i Politikinom nagradom za najbolju režiju.

Pored tematske osovine, svako izdanje Bitefa ima i estetsku – neku praksu, poetiku tipičnu za suvremene izvođačke umjetnosti, koja se ove godine, u skladu s temom, bavila fenomenom rada, njegovim principima i strategijama onako kako se one manifestiraju u stvaralačkom procesu u kazalištu kroz razne oblike dehijerarhizacije, "demokratizacije". To posebno dolazi do izražaja u tzv. devised theatreu, u kojem se brišu granice između autora i izvođača, a koncept se gradi korištenjem osobnih materijala. Takva je predstava "Svijet bez žena", redateljsko-dramaturško-izvođačkog dvojca Maje Pelević i Olge Dimitrijević, prikazana u Centru za kulturnu dekontaminaciju, u kojoj autorice preispituju proces rada i hijerarhije u teatru i, fokusirajući se na temu žena u kazalištu, razrađuju patrijarhalnu matricu i razgrađuju različite oblike nasilja u umjetničkom procesu. Predstavu otvara didaktičko iznošenje poražavajućih rezultata autorskog istraživanja o prisutnosti redateljica i dramaturginja u beogradskim teatrima, iz čega proizlazi ideja o potrebi za stvaranjem novih modela, jedan od kojih je i ovaj konceptualni dokumentarističko-izvođački zig-zag pokušaj preuzimanja barem deklarativne – ili demonstrativne – kontrole nad ženskim, vlastitim, tijelom i korištenjem toga tijela u teatru. Predstava je osvojila Nagradu publike.

Ivan Medenica: Vašem kazalištu treba neka nova energija

Upada u oči da u ovogodišnjoj selekciji nema niti jedne hrvatske predstave, što Medenica objašnjava činjenicom da nije našao niti jednu koja bi se uklapala u temu. Muči ga još nešto: smatra da hrvatskom kazalištu treba "neka nova energija".

"Osim režija Olivera Frljića, Boruta Šeparovića i Bobe Jelčića do mene još nije došlo neko djelo nekog mladog redatelja te razine. To naravno ne znači da ono ne postoji, samo da ja za njega nisam čuo. No, moram iskreno reći da sam ponekad malo zbunjen nekim predstavama koje u Zagrebu izazovu veliku pozornost a ja ne mislim da one to zaslužuju. Čini mi se da je možda hrvatski institucionalni teatar u krizi", pojašnjava.

Kad je riječ o središnjoj temi festivala, predstave ovogodišnjeg Bitefa na nju su odgovorile na različite načine. Predstava "Tijuana", solo performans meksičkog umjetnika Lazara Gabina Rodrigeza, produkcija Lagartijas Tiradas al Sol iz Ciudad de Mexica, bavi se radničkim pravima u klasičnom smislu tvorničkog proletarijata. Umjetnik, koji svoj život tretira kao performans i proces neprestane transformacije identiteta, pod lažnim se identitetom zaposlio u jednoj tvornici u Tijuani kako bi provjerio je li moguće u Meksiku živjeti od minimalca, koji tamo iznosi oko jedan euro dnevno. Kao što je pokazao u svojoj predstavi-predavanju, ispada da nije. Na sličan način, kao didaktička igra, svojevrsni performans-predavanje u kojemu se taksativno dokumentarističko nabrajanje izmjenjuje s nekom vrstom scenske kompozicije, oblikovana je i predstava "Dr. Ausländer (Proizvedeno za Njemačku)" Bojana Đorđeva, koja se bavi masovnim odlascima srpskih liječnika i zdravstvenih radnika u Njemačku i druge zapadnoeuropske zemlje. U auli Zavoda za anatomiju beogradskog Medicinskog fakulteta, mjestu gdje se "proizvode" liječnici "za Njemačku", profesionalni glumci publici – i to na njemačkom – predočuju dramaturški obrađene dokumentarne ispovijesti stvarnih ljudi, praveći luk kroz stoljeće odlazaka, uz upozorenje: "svi smo mi izbjeglice". Predstava "Gardien party" francuskih autora Mohameda El Khatiba i Valérie Mréjen, čiji je francusko-engleski naziv igra riječi (ne "vrtna" zabava, već doslovno "zabava čuvara"), također je temeljena na građi iz života, i to života šestero čuvara muzeja iz Pariza, Marseillea, Sankt Peterburga, Stockholma i New Yorka, ljudi koje uglavnom ne primjećujemo a koji su baveći se tim poslom – svakodnevno okruženi umjetničkim djelima, slušajući vodiče koji o njima govore i komentare posjetitelja – razvili poseban, izuzetno sofisticiran osjećaj prema umjetnosti koji uopće ne odgovara onome što bismo možda pretpostavili.

Katie Mitchell se već godinama zalaže za ekološki održivo kazalište, i to ne samo u smislu tematike kojom se bavi, već i u smislu produkcije

Bitef festival godinama se kroz razne umjetničke programe aktivno bavi temama zaštite i obnove okoliša. Ove godine, u Prologu je na Velikoj sceni Narodnog pozorišta prikazana predstava "(Nije) kraj svijeta", produkcija teatra Schaubühne iz Berlina britanske redateljice Katie Mitchell koja se dosljedno već godinama zalaže za ekološki održivo kazalište, ne samo u smislu tematike kojom se bavi, već i u smislu produkcije – struja za predstavu proizvodi se na samoj sceni pedaliranjem bicikala, scenografija je od recikliranih materijala, kostimi su već nošeni iz ranijih predstava i tako dalje. Kao uvod u izvedbu, na Trgu Nikole Pašića ispred dvorane MTS-a postavljena je Klimatska kapsula – kombi u koji su istovremeno mogle ući dvije osobe i kroz četiri minute proći kroz intenzivno iskustvo gledanja u budućnost u susretu s hiperrealističnom kinetičkom skulpturom čovjeka iz 2057. Bitef tradicionalno ima i bogat prateći program, koji je ove godine, među ostalim, prikazao jedno vrlo zanimljivo kazališno istraživanje, "Dom je mjesto gdje se osjećamo dobro", sveobuhvatni kazališni događaj u kojemu autor Uroš Ranković, koji je u NATO-vom bombardiranju Beograda 1999., kad je imao tri godine, ostao bez krova nad glavom, istražuje fenomen prostora, kuće, doma, traume i sjećanja vodeći publiku kroz niz gradskih lokacija, od Heartefact kuće, u kojoj se nalaze se predmeti i namještaj koji su njegovi roditelji spakirali par sati prije bombardiranja, gdje počinje rekonstrukcija gubitka doma i potrage za njim – čuju se sirene za zračnu opasnost, publika bježi u minibus, kojim se ide do lokacije koja predstavlja sklonište, nakon čega slijedi šetnja gradom koja predstavlja simbolički migraciju i/ili put koji se prijeđe u potrazi za domom, sve do završnog poetskog zaključka da je dom "tamo gdje nam je dobro".

Žiga Divjak zatvorio festival predstavom "Krize"

Za zatvaranje festivala ciljano je odabrana predstava Žige Divjaka "Krize", koja proširuje tematski okvir glavnog programa time što ne tretira samo društvene probleme povezane s radom već i filozofski fenomen 'krize' kao takve. Povezujući krize – osobne, poslovne, društvene, političke, izbjegličke, zdravstvene, egzistencijalne – s onom najvećom od svih, ekološkom, Divjak na scenu izbacuje sedmero potpuno obnaženih izvođača raznih dobi koji, nakon što se polako odjenu, čitavih sat vremena predstave trče u mjestu, dok glas iz offa drži predavanje o povijesti neravnopravnosti, društvenih nejednakosti i klimatskih promjena, ekstremno perpetuiranih neoliberalnim kapitalizmom. Iz tog procesa protagonisti izlaze iscrpljeni, obogaljeni, gladni, nalazeći u toj novoj krizi zajedništvo koje potencijalno može pokrenuti i otvoriti nove perspektive.

U okviru Bitefa održana je konferencija "Jugofuturizam", u čijem je fokusu bila potraga za budućnošću regije i pronalazak zajedničkog polazišta "bez uznemiravanja mrtvih". Koncept jugofuturizma kreće iz vizure tranzicijske generacije, one koja bivšu zemlju poznaje više kao narativ a manje kao iskustvo, i čiji pogled nije nostalgičan, već je riječ o potrebi za novom perspektivom, za višim, širim horizontom koji bi se postigao tako da se ponovno "izmisli" zajednički kulturni prostor.

Jer, kako kaže Medenica, "ako smo kulturno zatvoreni i mali, mi smo nužno provincijalni". Tranzicijska generacija traži načine da, baštineći ono dobro iz bivše Jugoslavije, izmašta neki širi 'jugofuturistički' horizont u umjetnosti i šire. Sad kad je došla budućnost na čijem se rubu odigravao prošlogodišnji dvostruki Bitef, kakvu budućnost anticipira umjetnički direktor ovog međunarodno važnog i u regiji najrelevantnijeg kazališnog festivala? Hoće li to biti "svijet bez ljudi", što je bio (proročanski) slogan 52. Bitefa, ili svijet spreman "početi ljubav ispočetka", kao što je pozivao slogan 53. Bitefa?

"Kako kaže Čehov, zadatak umjetnika nije da nudi rješenja, nego da postavlja točna i prava pitanja. Dužnost umjetnosti jest da dijagnosticira situaciju. A ako me pitate čemu se osobno nadam, to je socijalno i ekološki osviješteno društvo budućnosti. U tom smislu, duboko vjerujem u zeleno-crvene politike i u društvu i u kazalištu", poručuje.