Darko Šeparović spada u red onih domaćih pisaca mlađe generacije koji će vas svakim svojim novim djelom iznenaditi, no uvijek zadržavajući prepoznatljivi ton i atmosferu svojega pisma. Autor je to koji se svojom poetikom izdvaja u suvremenom hrvatskom književnom kontekstu, što je dokazao i posljednjim romanom 'Pristanište' (Fraktura, 2021.) - melankoličnim mediteranskim pseudo-noirom koji je među kritikom i publikom brzo stekao svoju posebnu žanrovsku odrednicu: 'New Adriatic Weird'.

Nakon dva romana (uz spomenuto 'Pristanište', napisao je i 'Krvotok' koji je osvojio riječku Književnu nagradu Drage Gervaisa 2017. godine) i debitantske zbirke poezije 'Autopilot' iz 2015. godine, korčulanski autor opet je isporučio sjajno pjesničko štivo - 'Proces gorenja' pri izdavaču Durieux - koje je poslužilo kao idealan povod za naš razgovor s piscem.

Riječ je o vašoj drugoj pjesničkoj zbirci. Znamo da je prva - ‘Autopilot’ - bila zapažena i hvaljena. Koliko vam je to značilo za daljnji spisateljski razvoj i put?

Dobar dan. Za početak bih se ogradio od ovoga da je knjiga bila zapažena i hvaljena jer nakon izlaska 'Autopilota' o knjizi nije napisan nijedan tekst, a izdavačka kuća Algoritam je propala tako da je knjigu bilo gotovo nemoguće nabaviti...

Mislio sam više na recepciju zbirke kod čitateljstva, pogotovo u krugu poznavalaca naše suvremene poezije. No što vam, uopće, znači kritika, recepcija vaših djela, koliko vam je to sve važno?

Moguće da je 'Autopilot' bio čitan i godinama nakon objavljivanja, u nekom uskom krugu čitatelja, moguće je i da je sve to jedna lijepa izmišljotina unutar generacijskog kruga. U književnim kritikama koje su napisane o mojim knjigama uvijek pokušavam pronaći koje su to bile mogućnosti teksta, a nisu realizirane. Za kritiku mi nije toliko bitno je li dobra ili loša koliko da pronađe određeni sloj teksta koji nije odmah vidljiv.

Čini mi se da u vašim pjesmama, kao uostalom i u romanima, jezik igra važnu, gotovo glavnu ulogu. Čini mi se i da je aktualna poetska produkcija u Hrvatskoj, gledamo li je u ‘totalu’, pomalo izronila iz jezika i locirala neke druge prioritete. Slažete li se s tim?

Samo se djelomično slažem jer npr. u poetskoj slici naše književnosti i dalje je snažno prisutna generacija autora/ica koju je obilježio semantički konkretizam i koja se formirala u inkubatoru časopisa Quorum. Danas je nemoguće govoriti o nekom dominantnom pravcu ili prioritetima u bilo kojem polju umjetnosti. Ono što je ostalo nepromijenjeno od prapovijesti do danas je da tek kada estetski domet nekog djela nadživi vrijeme nastanka (bilo to dva dana ili 100 godina) možemo govoriti o umjetničkom djelu. Recept ili uputstva za to ne postoje.

Na nekoliko mjesta u aktualnoj zbirci 'Proces gorenja' pišete o jeziku. Jasno dajete do znanja da ne želite da on bude zauzdan, ograničen... Što mislite, otkuda ti porivi za kontrolom jezika?

Vjerojatno najljepša stvar kod jezika je da će nas svih nadživjeti i pokoriti. Nikakvi akademici, ustavni suci, profesori, kolumnisti i fejs križari neće zaustaviti njegovu promjenu jer je jezik živo biće, jedini bog pred kojim ćemo svi pokleknuti.

S jedne strane imamo svojevrsnu banalizaciju jezika, u smislu da ljudi - priznali mi to ili ne - govore sve siromašnije, a komunikaciju preuzimaju emoji ikonice. Mnogi se danas ne znaju svojim jezikom izraziti, forsira se vizualna komunikacija i informacija. Istovremeno, postoji u Hrvatskoj ta opčinjenost jezikom i njegovom kontrolom, ideja da se jezik uredi i uniformira. Kako vi tumačite taj paradoks? Načelno za jezik nije nikoga briga, a s druge strane nam stiže, primjerice, Zakon o hrvatskom jeziku.

Paradoks kojeg spominjete sve je prisutniji kao prijepor u kulturnom, ali i političkom životu. Na tu temu u posljednje vrijeme napisano je mnogo knjiga, npr. Ivo Žanić obrađuje spomenuti paradoks u svojim knjigama. U širem kontekstu našeg tržišno oblikovanog društva sve je manje tema prema kojima bi se ljudi mogli ideološki pozicionirati. U tom nedostatku kultura se iskristalizirala kao jedna od rijetkih tema unutar koje se moguće jasno ideološki opredijeliti. Takva situacija zapravo najviše odgovara političkoj kasti i njihovim ađutantima. Njima je u interesu da se ispisuju kilometri tekstova o npr. još uvijek neobjavljenom nacrtu Zakonu o hrvatskom jeziku, a da se jako malo ili ništa ne piše o Zakonu o radu. Treba napomenuti i da je nacrt Zakona o radu stavljen na raspravu tijekom ovog ljeta jer je vladajuća partija tako željela osigurati što manje primjedbi i omogućiti bezbolnije izglasavanje zakona.

Čitanje vaših pjesama zahtjeva koncentraciju, višestruko vraćanje tekstu. Teoretičarka i autorica Andrijana Kos Lajtman u osvrtu na vašu zbirku piše da čitanje vaše poezije ‘uglavnom zahtjeva poniruće i utišano čitanje, meandriranje kroz pore značenjskih praznina’. Takav diskurs poznat nam je i iz vaših romana. Volite izazivati čitatelja, tjerati ga na posvećeno čitanje vašega teksta? Plašite li se da ćete prijeći granicu, otići u hermetično? Pazite li na to dok pišete?

U tekstovima koje pišem nastojim čitatelja dovesti u ravnopravnu poziciju tako da njegovo iskustvo čitanja bude što sličnije mojem iskustvu pisanja. Značenje koje čitatelj izvlači iz teksta uvijek ovisi isključivo o njemu jer nam tekst nikada svojevoljno ne isporučuje značenja, da posudim od teoretičara. Kada naslutim da je tekst uspostavio ravnopravni odnos s čitateljem mogu napisano objaviti, iako uvijek postoji bojazan da tekst nikada neće ostvariti takvu vrstu komunikacije s čitateljem. Na pridjev 'hermetičan' gledam kao na pejorativ za loše napisani tekst jer u tekstu koji se okarakterizira kao hermetičan teško je ostvariti komunikaciju između teksta i čitatelja. Svakako nastojim izbjegavati čitanje i pisanje hermetičnih tekstova.

Tematski, u novoj zbirci bavite se svime onime što vas u ovoj ili onoj mjeri zanima i u ostalim vašim djelima. Otuđenje suvremenog čovjeka, ‘liječenje’ turizmom i bezglavim putovanjima, tehnološki napredak kao prijetnja, a ne rješenje civilizacijskih problema, razarajući kapitalizam koji naočigled mijenja svijet oko nas na lošije, dok mi navijamo za tobožnji 'progres'… Kakvim doživljavate taj i takav današnji svijet? Kako komentirate da ga neki proglašavaju ‘najboljim od svih svjetova’, iako je sada već sasvim sigurno da je ekološka kataklizma odmah iza ugla?

Uh... jako teško pitanje na koje ne mogu i ne znam dati odgovor. Ponekad se volim podsjetiti kako i danas, na datum 28. kolovoza 2022. godine, na Zemlji postoje ljudi koji žive poput naših predaka iz prahistorije. Oni uočavaju promjene u flori, fauni i čitavom ekosustavu vlastitog svijeta, ali nesvjesni konteksta, pokušavaju nešto konkretno promijeniti unutar zajednice svojeg plemena. Skloni relativiziranju možemo reći da je njihov trud uzaludan, ali nekako mi se čini da nije.

Znamo vas i kao prozaika. Što vam donosi proza, a što poezija, odnosno kako birate hoćete li se u pristupu pojedinim temama služiti poetskim ili proznim mehanikama?

Da bih pristupio pisanju proze tema mora biti dovoljno snažna da izdrži godine rada na tekstu, sjedenja, ispravljanja, brisanja, odustajanja pa vraćanja... Kod poezije je riječ o misaonom procesu koji se većinom događa u glavi, a na papiru se uštimavaju detalji. Odluku hoće li nešto biti prozni tekst ili poezija ne donosim unaprijed. Zapisano ostavljam neko vrijeme da vidim što bi od toga moglo nastati. Najčešće ništa.

Za koga se, uopće, danas u Hrvatskoj piše poezija, i to još u formi kakvoj naginjete, a koja se snažno bazira na jeziku? Govori se da ovdje jedva čitamo i romane. Što navodi čovjeka da i dalje ustraje u poeziji?

Čitanost sigurno nikada nije bio razlog da se literatura piše ili ne piše. Nekako nisam sklon bezuvjetno vjerovati statistikama koliko Hrvati čitaju knjiga, a koje nam plasiraju masmediji, najčešće za vrijeme početka Mjeseca hrvatske knjige. Nad takvim se statistikama zgražaju ti isti masmediji koji u svojim programima ili rubrikama imaju nula minuta ili nula stranica posvećenih kulturi, zatim svi sudionici u književnom polju komentiraju objavljene priloge, dalje se analiziraju brojevi, razlozi koji su omogućili stvaranje takvih brojeva, i tako dalje i dalje, e da bi na toj priči zaradili jedino prodavači oglasnog prostora koji će sutra naći neku drugu statistiku nad kojom će se zgražati. Čitanje poezije čini svijet prodavača oglasnog prostora manje uvjerljivim, možda zato treba ustrajati u poeziji.

Bez obzira na brojke, pjesnička scena u Hrvatskoj buja. Kako komentirate taj fenomen, na koje autore biste skrenuli pozornost?

Ne samo pjesnička scena nego i sva polja umjetnosti, osobito glazba. Društvene mreže stvorile su platformu na kojoj je moguća direktna komunikacija s publikom i gdje publika ima uvid u svakodnevni život autora, glazbenice, slikarice, može vidjeti gdje ljetuje, što i kako od dnevno-političkih tema komentira, što gleda, čita, itd. Tako se publika često približi osobi, a udalji od djela. To ne mora nužno biti dobro jer se gubi kritički pogled na djelo. S druge strane, prednost virtualnog svijeta društvenih mreža je da omogućava dolazak do velikog broja potencijalne publike. U kontekstu naše književnosti neobično je da to nije rezultiralo povratkom samizdata jer autorima/cama s par tisuća folovera sigurno je oportunije angažirati urednika i lektora, napraviti samizdat i izbjeći nakladničke kuće. Moguće da do toga još nije došlo zato što objavljivanje knjige u nakladničkoj kući još uvijek donosi određeni simbolički kapital, iako su nas sve ekonomske krize do sada naučile da taj kapital može nestati preko noći.

Da sutra nestane poezije, što bi svijet izgubio?

To se neće dogoditi.

Većinu pjesama iz nove zbirke napisali ste u prvom licu jednine. Što ste htjeli postići ovim postupkom, odnosno odabirom glasa?

Zanimljivo je kako zamjenica 'mi' može označavati dvoje, desetero ili sto ljudi. Takav postupak relativizira subjekt, čitatelj postaje dio pjesme koju čita. Postoji niz pjesama i knjiga u kojima smo subjekt svi mi, a od svježijih primjera volim pjesmu od Kate Tempest 'Europe Is Lost'.

U zbirci ste jedan čitav ciklus posvetili turizmu, možda je bolje reći ‘turizmu’. Znamo da ste oduvijek o turizmu pisali inspirirano - taj je fenomen, u većoj ili manjoj mjeri, utkan i u oba vaša romana… Što vas toliko intrigira kod turizma i njegovih pojavnosti?

Gorki Žuvela ima jednu sliku na kojoj je u tehnici olovke gustim potezima nacrtan obris Dioklecijanove palače, a unutra piše 'sudbinska nedorečenost'.

Vaš drugi roman ‘Pristanište’ bio je prilično zapažen u Hrvatskoj, a ušao je i u finale Književne nagrade tportala, u godini kada je pobijedila 'Mladenka Kostonoga' Želimira Periša. Gajite li nadu da bi taj tekst mogao biti preveden?

Za prijevode na strane jezike čekam u redu na šalteru. Na papiriću mi piše broj 528. Pomalo.

Što je iduće za vas? Planirate li se baciti na pisanje nečega novog, i vraćate li se opet formi romana? Mislite li da vam je tu ostalo još prostora za igru, eksperiment s formom? Jeste li motivirani i dalje pisati i o čemu to, zapravo, kod vas ovisi?

Planiramo napraviti reizdanje romana 'Krvotok' u izdavačkoj kući Durieux jer se prvo izdanje romana tiskalo u maloj nakladi i knjiga je bila nedostupna u knjižarama. Nemam u planu pisanje nove knjige. Odužio nam se ovaj razgovor, noć se zakotrljala iznad nas, mogli bi do grada. Idem javiti M.