Dugometražni igrani film 'Nebesa' mračna je i apsurdistička komedija Srđana Dragojevića (ali, i više od komedije) ispričana kroz tri priče jedne obitelji, koja se proteže kroz tri desetljeća. Pošteno je reći da se film poigrava sa svime onime što od filmova inače očekujemo. Taj novi Dragojevićev uradak, vrlo neobične dramaturgije, istražuje utjecaj čudesa na suvremena društva. Brojni likovi se ponovno pojavljuju, isprepliću te utječu jedni na druge u sve bizarnijim okolnostima. Film se definitivno razlikuje od svega onoga što je redatelj do sada snimio.

Glavni je lik Stojan (Goran Navojec) koji, dok mijenja žarulje, doživi neobičnu nesreću nakon koje dobije svjetleću aureolu iznad glave. Vrlo brzo postaje 'nova atrakcija u gradu', a ta se pozornost ne svidi njegovoj supruzi Nadi (Ksenija Marinković), koja tu aureolu silno želi skinuti s njegove glave. Kako će to učiniti? Natjerat će ga da griješi. Ipak, novopečeni svetac počinje voljeti svoj novi način života, a ubrzo se okreće i zastrašujućim zločinima...

Nakon te prve priče, odnosno filmskog poglavlja pod naslovom 'Grijeh', Dragojević nam nudi još dvije priče, i to jednu 'luđu' od druge ('Milost' i 'Zlatno tele'). O svemu smo s redateljem opsežno porazgovarali - dakako, bez spojlera - a što nam je kazao o svojemu novom filmu, nedavnoj njemačkoj turneji, svojim hollywoodskim danima kao i o još mnogočemu što ga ovih dana opterećuje i zanima, čitajte u nastavku.

Film ‘Nebesa’ je dobro gledan ovih dana u Hrvatskoj. Jeste li očekivali da ćete privući solidan broj publike s ovim filmom, kojega ipak ne možemo svrstati u red najjednostavnijih i najprijemčivijih uradaka? Kakvi su komentari publike zasad stigli do vas?

Dosta mojih kolega iz Hrvatske mi se javlja i veli da im se film dopao. Ljudi čiji rad jako cijenim. Hrvoje Hribar, Ogi Sviličić, recimo. Ljudi mi, također, pišu i na društvenim mrežama, film im se dopada. No, nije ovo film za široku publiku, to je sasvim jasno. Nije to nikakav 'elitistički art-house', to je, jednostavno, vrsta kino subverzije. Mislim, ova struktura, namjerno kršenje dramaturških kodeksa, iznevjerivanje očekivanja gledatelja, ne može se to dopasti baš velikom broju ljudi. I to je u redu. Svi mi danas, više manje, živimo na raznim nivoima, na 'auto-pilotu'. Imamo želje, očekivanja, želimo što bržu i lakšu gratifikaciju. 'Nebesa' planski vele: Čekaj, život nije tako jednostavan. On počne kao komedija, ali ne razvija se baš tako. Uostalom, ono što sam želio postići, najbolje je opisao jedan profesor teorije filma, iz Leipziga, kada sam prije par tjedana imao premijere filma po više gradova u Njemačkoj. On je rekao: Dramaturgija ovog filma je samo iluzija, ona zapravo ne postoji. Ono što je filmska stvarnost ovdje jeste međusoban dijalog metafora između tri priče u filmu. I to je dosta točno.

Možete li se malo prisjetiti te turneje po Njemačkoj? Kakav je imaginarij Balkana u Njemačkoj danas?

Moji su filmovi u Njemačkoj veoma gledani, 'Paradu' je gledalo više od 100 tisuća ljudi. Turneja s 'Nebesima' bila je jako izazovna, jedanaest gradova u sedam dana, u uvjetima korone koji su mnogo stroži no kod nas. No, publike je bilo zaista puno. Odnos Nijemci – naši (iz regije) je bio negdje pola-pola i veliko je zadovoljstvo bilo popričati s publikom nakon filma. Nijemci jako dobro razumiju Balkan, to je veoma otvorena, multi-etnička sredina i nove generacije imigranata iz bivše Jugoslavije su veoma različite od prvog i drugog vala izbjeglica, tijekom ratova. U Njemačkoj sam sretao jako puno ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, pretežno su to doktori. Toliko ih je da se čovjek stvarno zapita tko će nas liječiti u narednim desetljećima. Puno inženjera, ljudi u IT sektoru. Eto, prosto mi je žao sto je neka elita naših društava, koja bi u svojim zemljama dala neki presudan doprinos, našla bolji život u ovom društvu. Ali, to je društvo koje planski selektira najbolje iz Europe.

Čitao sam da vas je pri radu na 'Nebesima' inspirirao francuski dramatičar i romanopisac Marcel Aymé. Na koji način?

Oh, da, volio sam njegove priče još od vremena kada sam otkrio tu knjižicu u izdanju sarajevske 'Svjetlosti'. Ne znam, imao sam možda 15 godina i zaista me se dojmio stil, cinizam, smisao za humor, poigravanje sa žanrom fantastike. To je kao kad me je 'lupio' Frank Zappa u tom periodu. Slušaš i kažeš: wow, i rock n roll može biti nešto više od par rifova...

Što vas privlači pri omnibus filmovima, koje su to perspektive koje se tu otvaraju i koje vas interesiraju? Zašto ste temi kojom se bavite u 'Nebesima' odlučili pristupiti kroz triptih?

Uvijek, nekako, razmišljam u tim formama. I jedan film koji godinama želim napraviti, 'Škartovi', ovaj koji je dobio novce na Filmskom centru pa je upravni odbor poništio natječaj, jeste završetak trilogije o devedesetima s Lepim selima i Ranama. I scenarij koji sam skoro napisao, 'Mliječni zubi' po fantastičnoj knjizi kratkih priča Lane Bastašić jeste omnibus – šest priča o svim bolovima i traumama odrastanja, o djeci. Tako su i 'Nebesa' triptih. Zapravo, trebale su to biti četiri priče, još kompleksniji film od tri sata, ali jednostavno nije bilo novca da se to izvede kako sam prvobitno želio. Nažalost, u ovom poslu, sve smo više ograničeni budžetima koji se smanjuju, iz godine u godinu...

Radnja filma odvija se u tri razdoblja – 1993., 2001. i 2026. godine - zašto ste birali baš ove godine u koje ćete smjestiti radnju svake pojedine priče u filmu?

Ovo nije baš bivša Jugoslavija, već neka zemlja Istočne Europe, ali su meni datumi simbolični. Ta 1993. je bila najteža za mene i moju obitelj. Sankcije, bez novca, jedan uspješni film za koji čak ni honorar nisam dobio, jer ga je ta suluda inflacija pojela prije no što sam uopće mogao podići novac iz banke. Zatim i dvoje male djece, prije, bebe. Švercanje pelena iz Mađarske gdje se odvozimo prošvercanim benzinom koji košta bogatstvo, a od kojega motor umire u agoniji. Godina 2001. je, naravno, trenutak kada je svijet, nakon 11-og rujna, postao sasvim drugačiji, preko noći. 2026. stoji mi u glavi: može biti godina moje smrti i godina kada ću, možda, napraviti slijedeći film.

Jeste li priče odlučili prikazati kroz tako dug period kako biste skrenuli pažnju na to da se i dalje nalazimo u tom prostoru loopa tranzicije? Naslućujete li da bi joj mogao doći kraj i - što očekujete poslije?

Ne očekujem ništa. Mene biti neće, u relativno bliskoj budućnosti. To je sasvim izvjesno, uđete u neke godine i nemate prevelikih očekivanja od života. Moja su relativno skromna, na privatnom planu imam još neka, vezana uz djecu, ali to je moje, privatno, a na profesionalnom planu, možda još dva filma. 'Bilo jednom na istoku', po motivima romana Juliana Barnesa i ovi rečeni 'Škartovi'. Dobro, možda i tri, ako doživim i te 'Mliječne zube', to je nešto što planiram režirati sa sinom, Matijom, koji je veoma talentiran dramaturg i scenarista serije 'Kljun'. Mislim da je u redu da prenesem neka znanja koja sam stekao. Nisu to velika znanja, mnogo sam manje filmova uradio no što sam planirao. Uz osam filmova, imam negdje, skoro dvostruko, propalih projekata. Iz različitih razloga, pretežno pitanja financiranja.

Volio bih da malo popričamo o svim tim propalim projektima, posebno s obzirom i na vaše hollywoodsko iskustvo. Vi ste bili razočarani načinom na koji se ondje tretira redatelj, pa i sa scenarijima te projektima koji su vam dolazili na stol, kao i sa sveopćom atmosferom oko filma tamo. Za koji projekt najviše žalite da ga niste realizirali? Je li vam žao što niste snimili film u Americi?

Davno je to bilo i, pravo da vam kažem, malo mi je dosadno pričati o tome. Iza redatelja ostanu filmovi koje je uspio snimiti, sve drugo je manje bitno. Imate u životu mnogo usporedbi koje bi to ilustrirale, neke su manje pristojne od onih drugih. No, meni je uvijek bio cilj snimati svoje filmove. Ovaj posao nikada nisam doživljavao kao zanat ili profesiju. To je meni prije hobi ili strast, apsolutno mi je nebitno hoću li, na kraju dobiti honorar za ono što volim da radim. Kada tako postavite stvari u životu, mnogo vam je lakše i niste zainteresirani za bilo kakve kompromise. Što ne znači da nisam ponosan na zanat u svojim filmovima. On je veoma važan, pogotovo u vremenima kada su svi počeli režirati i misle da je režija da uključite kameru ispred glumca i pustite ga da izgovori nekakav tekst. Doduše, čini se da širokoj publici to više nije ni bitno. Poslije bogatog iskustva s reality programima, naučili smo da ni scenario ni redatelj nisu nužni da se proizvede, kako to danas zovu 'content'.

Zašto ste se za mjesto radnje u ‘Nebesima’ odlučili na nedefiniranu sredinu?

Djelovalo mi je pogrešno da to bude samo Srbija. Uostalom, procesi koji se odvijaju svuda na istoku nakon pada socijalizma i povratka kršćanstva su dosta slični. Nisam čak imao ni tu, možda pretencioznu nakanu da time dobijem na univerzalnosti. Jednostavno, ti lokalni toponimi me nerviraju, ništa mi ne znače. Uvijek sam u potrazi za nekim zajedničkim nazivnikom i to, odakle su Stojan i Nada izbjegli, recimo, samo može usmjeriti gledatelja u pravcu koji meni nije ni vrijedan niti interesantan.

Toponime ste izbjegli, ali ipak niste mogli i ove naše svevremenske teme. Ljudi na ovim prostorima, posebno u Hrvatskoj, znaju kazati da su 'naši filmovi uvijek isti'. No, kako i ne bi bili, kada nastaju na istom prostoru, iz ruku autora koji odrastaju u istim okolnostima. Kinematografija očito ne nastaje u vakuumu, i ne može Hrvat ili Srbin praviti film kao Nizozemac ili Talijan. Što mislite, koje su okolnosti i na koje načine odredile ovo što danas ovdje nazivamo nacionalnim kinematografijama? I zašto nismo mogli to bolje brendirati, kao, recimo, Rumunji?

Nije mi ova tema naročito zanimljiva. No, u duhu tolerancije Božićnih blagdana, potrudit ću se da ipak odgovorim. Mi ne možemo biti ono što nismo. Rumunji imaju jedan mentalitet, Skandinavci drugi. Meni su pomalo tragi-komični neki ovdašnji pokušaji da glumom imitiramo, recimo, skandinavske serije. Da implementiramo tu 'svedenu' glumu koja proizilazi iz habitusa skandinavskog čovjeka. Kada to pokuša raditi naš glumac, djeluje kao 'kuhana kranjska kobasa'.

Drugi, potpuno suprotan primjer, jeste tradicionalna 'shmira' u našim filmovima i serijama. Ali, to je jedan od osnovnih zadataka redatelja da kontrolira, da tu glumu svodi na potrebnu mjeru. Tu se nalazimo u zoni ukusa. Mnogi glumci katkad nisu intelektualci, te mogu imati, pored talenta i kada je nesumnjiv, veoma upitan ukus. E, za ukus je zadužen redatelj. Jer, iz ukusa proizilazi ono sto je ključno – mjera interpretacije, dinamika i ritam.

Osim ovoga, čest je slučaj da glumci kod nas izgovaraju, ne samo napisani tekst, već i 'podtekst', nešto sto se, zapravo, ne izgovara, već se mora igrati. Otuda to brbljanje i višak teksta koji prosto ubija ono dramsko. Plus, tu je i jedno iskustvo teatra koje mnogi glumci ne ostavljaju kada stanu pred kameru, a morali bi. To je nužnost. Jer u filmu imate krupni plan, a jako je malo glumaca ovdje koji znaju da igraju krupni plan, već igraju i dalje za deseti red teatra. I onda, problem s kojim se često susrećem, mnogi glumci ne mogu spojiti govornu i fizičku radnju, već moraju prvo izgovoriti pa uraditi fizičku radnju. To je, također, teatar, to nije život. U životu mi simultano govorimo i radimo. No, da ne duljim, bez pretenzije da dajem bilo kome bilo kakve lekcije, ali sve ovo su elementi režije kojih, mnogi koji danas režiraju, uopće nisu svjesni. Recimo, toga da svaki položaj kamere, ugao, širina kadra, pokret kamere ima određenu funkciju u pričanju price, stvaranju emocije. Ali, u našim državama su na raznim pozicijama ljudi koji zapravo malo veze imaju s djelatnostima koje obavljaju. Negativna selekcija je svuda, ne može ovaj posao bas biti mnogo drugačiji od stvarnosti u kojoj živimo. Ali, moram dodati i ovo – kada vidim lošu glumačku interpretaciju, nikada za to ne krivim glumca. Pošto znam ovaj posao, ja znam da on može biti deset puta bolji, samo da je imao redatelja koji mu zna dati prave upute i prilagoditi tekst da 'leži' ne samo liku koji glumac igra, već i njegovom unutarnjem biću.

U prvoj priči Stojan (Goran Navojec) se okreće zastrašujućim zločinima tek kada dobije aureolu. Što ste nam time htjeli poručiti o prozvanim i samoprozvanim svecima?

Pa vidite, u Sloveniji publika ima na pameti Janšu, u nekim drugim zemljama Putina, Erdogana, Orbana, dug je taj spisak imena. Ali, meni, zapravo, nije neka ideja da to vežem za političare, već kako se duša i najboljeg čovjeka može pokvariti, korumpirati pod određenim okolnostima. Nivo metafora u filmu je poput one 'doboš torte', u slojevima. Recimo, na površinskom nivou Nada, Stojanova žena jeste i metafora za tabloide, žutu štampu, reality emisije. Da je prosječan, racionalni Šveđanin tome izložen samo godinu dana, oni bi se klali po ulicama, potpuno ludi od mržnje i bijesa. Što se svetaca tiče, da, ta aureola i nije, zapravo, Božja milost. To je jedno od čuda, kakva se javljaju tijekom cijelog filma i aktualizira dilemu jesmo li uopće u stanju prepoznati milost od Boga, ili često vjerujemo u čuda koja su đavolja iskušenja. U čitavom filmu, postoji samo jedno božje čudo, to je žrtvovanje Oca Atanasija, svećenika koji spašava život maloj bebi. Sva druga čuda su veoma cinična, teško da dolaze od Boga...

Zašto su Šveđani znali da se takav luđački materijal kakvim svjedočimo u reality emisijama ne bi trebao prikazivati na televiziji, u svrhu općeg društvenog zdravlja, dok naše društvo nije to prevladalo i obožava se time hraniti?

Odvratna mi je to tema, oprostite. Ne znam što bih tu mogao dodati onome što svi znamo. Možda samo da sam jednom prilikom, poznavajući lično ljude koji su to počeli u našoj zemlji, predložio da, kada je već to tako popularno, pokušaju napraviti reality u kome bi sudjelovali umjetnici, koji bi živjeli zajedno i stvarali, objašnjavali neke elemente stvaralačkog procesa, stvarali pred kamerama. Ma, mogli bi se i svađati i potući ali bi ljudi, možda, i naučili nešto o stvaralaštvu, umjetnosti. To bi bila interesantna subverzija da kroz taj odvratan format ponude nešto što je čak i društveno korisno. Ili, reality 'Ispitni rok'. Studenti koji spremaju ispite, zanimljivi mladi ljudi. Jasno, kreatori su me začuđeno gledali, mislili su da se šalim, da sam ironičan. A zapravo, nisam uopće bio. Pogledajte Jacksonov trodijelni film o Beatlesima kako stvaraju 'Get Back' album. To mi je svježe iskustvo, gledao sam kao hipnotiziran sedam i po sati. A po formi je, zapravo, reality, zar ne?

To je zanimljiv prijedlog s umjetničkim realityjem, ali poznavajući umjetnike, mislim da bi se rijetko našao onaj koji bi pristao izložiti se na taj način i u takvom showu. No, vratimo se na Stojana i njegovu aureolu. Okolina je burno reagirala na taj događaj, tu pojavu iznad njegove glave. Znamo da se čovjek vrlo često boji različitog, novog… Mislite li da ćemo kao društvo ikada to prevladati?

Dobro, to je malo dublji nivo metafore od onog kojega sam maloprije spomenuo. U našim krajevima postoje brojne izreke i narodne 'mudrosti' koje preporučuju konformizam, utapanje u masu, opasnost od isticanja u sistemu koji je nepromjenjiv i ima svoje koordinate. Čitavo društvo, počevši od prvih razreda osnovne škole priprema nas da budemo isti, uklopimo se u uniformnu sredinu, da se ne izdvajamo. Tako je bilo u socijalizmu, tako je i danas. Mi smo mali narodi, za nas je to pogubno. Kada imate zemlju sa sedamdeset, sto, dvjesta milijuna stanovnika, neki će genijalci sami pronaći put. Kod nas, neće. Ti malobrojni koji promole glavu, lako se prepoznaju i zatuku.

Ne samo da će takvi genijalci uspješno sami pronaći put, već će od njega moći i živjeti, s obzirom na veličinu tržišta. Kod nas, pak, ovi što 'promole glavu' ne samo da bivaju zatučeni, već obično ostaju i praznih džepova. Je li vas ikada plašila ta činjenica naših 'malih jezika', malog tržišta, izgledne nebitnosti u kontekstu velikog svijeta i moćnih država, ili vas drajva ta pozicija autsajdera?

Okej mi je ta pozicija, od malena. Kada sam išao u osnovnu školu, njih dvadeset je navijalo za Crvenu zvezdu, nas troje za Partizan. Kasnije, nas pankera nije bilo u početku više od dvadeset. I nikada se taj broj nije popeo na više od par stotina. Sada su te nostalgične priče o zlatnim urbanim 80-tim zapravo, također, jedna romantizirana revizija povijesti. Ma nije ni u Beogradu ni u Zagrebu bilo više od po nekoliko tisuća urbanih ljudi. Uvijek je to bila jedna manjina. Možda tada manje obespravljena manjina no sada, jer je postojala i strateška politika da se malo više pažnje posvećuje rock’n’rollu i 'visokoj' umetnosti. Tek kada sam, nešto kasnije, kao dobitnik nagrade za knjigu poezije, obilazio Jugoslaviju i čitao poeziju po domovima kulture, to je uvijek bilo nekoliko desetina, maksimum sto ljudi. Čak i u velikim gradovima. No, toga je makar bilo. Sada je sve to netragom nestalo.

Što se filma tiče, nije tako loša situacija, bez obzira na male jezike. Pa 'Lepa sela' su bila prodana u više od 40 zemalja, imala su kino distribucije, bila su najgledaniji film van engleskog govornog područja u Brazilu i u Australiji! 'Rane', 'Parada', isto tako. 'Nebesa' se prikazuju u kinima Švicarske, Njemačke, Austrije i krenut će i dalje po svijetu. Jezik je tu najmanji problem. Mnogo je veći problem jedna zatvorenost u lokalno, pravljenje, kako vele ovi iz kreativne industrije, 'contenta' razumljivog i interesantnog samo lokalnoj publici. Srećom, stvari se mjenjaju, pogotovo u serijama. Vaše 'Novine', 'Područje bez signala' interesantni su publici širom Europe. Serija čiji sam ja bio ko-producent i show runner, 'Kljun', osvojila je nagradu publike na Cannes series i prodaje se u Europi. Ako to ne možete ostvariti, za sve te serije jednostavno, nažalost, bacate novac. I to javni novac.

Evo, napisao sam ovog ljeta seriju 'Crveni' po motivima knjige Marka Vidojkovića, 'E baš vam hvala' i nadam se da će to biti prva serija koju ću režirati. U maniru 'Čovjek na visokom dvorcu', 'Fringe' i 'Counterpart', priča o Jugoslaviji jedne druge dimenzije koja je opstala sve do 2022. godine. U takvom, jednom od bezbroj varijanti svjetova, pojavljuju se portali koji tu stvarnost povezuju s ovom našom dimenzijom, iz koje odjednom pohrle nekakvi ljudi koje stanovnici Jugoslavije ne razumiju, nekakvi četnici, ustaše, kriminalci. Stanovnici Yugo-univerzuma vjeruju da su to nekakvi psihotični luđaci, dok ne shvate istinu...Naravno, to je SCI-FI, ali i komedija. I nipošto nije jugonostalgična, jer ta YU 2022. je samo naoko utopija, sve konce drži svemoćna služba državne sigurnosti, s doživotnim predsjednikom Antom Markovićem. Nadam se da bi to mogla biti prva regionalna ko-produkcija. U filmu to imamo godinama, a na televiziji još nismo imali. No, i to je nužnost, da bi napravili nešto što je na svjetskom nivou, moramo se udružiti, i novcem i kreativno.

Druga priča u filmu vjerojatno je i najteža za razumjeti. Čime ste se vodili pri razradi ovog dijela filma, što ste njime htjeli reći? Općenito, neke su poruke u filmu prilično jednostavne, čak i očite, dok neke ostaju zamagljene, prepuštene interpretaciji.

Da, ta je priča meni najdraža. Jer film odjednom mijenja pravac u nešto drugo, mračno i prijeteće. I metafore su mračnije, ciničnije. Vidimo da Đavo iskušava vjeru Oca Atanasija, veli mu da su 'Novi zavjet pisala djeca, božja djeca a da je Stari zavjet...' Pritom, pokazuje na gore, uvjeravajući svećenika da zapravo vjerujemo u Boga starog zavjeta, Boga osvetnika, Boga koji traži žrtvu. Vidimo da je takav Bog, ne samo pretvorio Gojka u bebu već je oživio par koji je Gojko ubio, ali je uzeo sebi dječaka koji je u prethodnoj verziji stvarnosti proživio zločin. Uzeo ga je, kao žrtvu. To je dobra ilustracija dijaloga među metaforama u pričama, jer nam kraj treće priče i filma ipak govori da je Bog u koga vjerujemo onaj novozavjetni, bog ljubavi i prastanja. No, u drugoj priči vidimo da je veza s Bogom rezervirana samo za one slaboumne. Da li mentalno zaostali Gojko uspjeva komunicirati s božanskim samo zato što je prosta čista duša? Veoma cinično, ali kasnije vidimo da je put do Boga moguć i na drugi način, pokazuje nam to kraj Oca Atanasija koji dostiže Boga činom ljubavi prema bližnjem.

Treća priča u filmu prati slikara Papića koji je dobar, ali nepriznat umjetnik. Sve se mijenja kad spozna da njegove slike imaju nevjerojatne moći - naime, da hrane promatrača. Što mislite, kakav je naš odnos prema prevladavajućoj vizualnoj kulturi danas, što nas hrani i na koji način? Možemo li to, uopće, birati i kako? Je li točno pretpostaviti da je ta priča u filmu kritika vizualne kulture današnjice?

Na površinskom nivou ova priča jeste kritika neo-liberalno kapitalističkog koncepta 'Kreativnih industrija' gdje je umjetnost dobra samo ako je 'hranjiva', tj. donosi profit. To se, vjerujem, lako može pročitati. Ali, na dubljem nivou, mnogo je mojih dilema, dosta je autobiografskog tu. I ja sam zapitan nad sobom i svojim radom kada su mi filmovi suviše 'hranjivi' pa imaju stotine tisuća gledalaca. I ja tu kažem, kroz Gojkova usta: 'Uvijek sam maštao da obični ljudi razumiju moju umetnost...' Opet, ulazio sam u kino kada su se prikazivala 'Lepa sela', pa se užasnem kada vidim da se publika smije na najtragičnijim mjestima filma. Mogu samo da postavim sebi pitanje: Šta će meni, dođavola, svi takvi gledaoci? Ako imate nekoliko tisuća ljudi na koje će vaše djelo utjecati, možda im omogućiti da u budućnosti budu neki bolji, društveno važni i korisni ljudi, nije li to mnogo značajnije? Uostalom, posljednje riječi Mikroba, drugog slikara, koji, dok umire, kaže: Zašto moram da umrem okružen idiotima? To će svakako biti i moje posljednje riječi i to je nešto što ponavljam sebi desetljećima.

Kako održati zdrav razum pored sve te količine idiota iz Mikrobove izjave? A njihov broj izgleda samo eksponencijalno raste, i to ogromnom brzinom.

Nije mi tako teško, vjerujte. Živio sam i u drugim zapadnim državama, priznat ću, bilo mi je malo i dosadno. Ja volim Balkan i volim Mediteran. Teško da bih mogao živjeti bilo gdje među, za moj ukus, previše racionalnim i hladnim ljudima. Ima tu mnogo negativnih strana, ali i puno kreativne anarhije. Mi imamo tu potrebu da stalno favoriziramo druge zemlje i dajemo im prednost nad ovim našim, apostrofirajući samo negativne aspekte. Tu su oni, naravno, ali ja ipak radije gledam pozitivne. Dobro, možda je to i stvar prirode, toga da se trudim da, i u čovjeku i u okolnostima, nalazim one pozitivne komponente i dajem im prednost. A što se 'idiota' tiče, ta 'inflacija' nije nikakva naša specijalnost, to je jedan svjetski proces.

Dijelovi filma mogu se tumačiti i kao otvorena kritika liberalnog kapitalizma. Što vas najviše smeta u tom ustanovljenom poretku danas? Mislite li da je moguće da stigne njegov kraj?

Da, to sam već kratko prokomentirao. Kratko, pošto nisam sklon teoretiziranju. Vidimo i sami da smo prosto zatrovani dnevnom politikom. Što je 90 posto sadržaja na društvenim mrežama? Banalnosti i trivijalnosti vezane uz politiku. Veoma me zabavlja Twitter i veoma često preporučujem ljudima filmove, knjige, serije, muziku. S relativno skromnim uspjehom, svi se zalijepe za neki tweet koji se bavi političkom dinamikom u regiji. To doživljavam poraznim. Što se liberalnog kapitalizma tiče, on je samo fasada atavizma u kome živimo i ka kojemu hrlimo. Oni koji sadašnji poredak nazivaju neo-liberalnim feudalizmom bliži su istini. Ekonomski, vratili smo se u kasni srednji vijek, s velikašima, plemstvom i kmetovima. Kulturološki, još smo dublje, negdje u ranom srednjem vijeku, u dobu praznovjerja i neznanja. Internet, u koji je moja generacija polagala mnogo vjere, smatrajući da će promijeniti svijet na bolje kao neiscrpna, besplatna riznica znanja, pretvorio se u oružje stvaranja idiokracije.

Možete li izdvojiti moment u kojemu ste shvatili da Internet neće donijeti ono što ste vi očekivali?

Oh, pa sjećate se kako je Wikipedija isprva izgledala? Riznica dosta vjerodostojnog znanja. Onda je krenulo, pogotovo na našim jezicima, da nešto sto bi trebalo da bude enciklopedija znanja se počinje pretvarati u monstruma gdje već sada imate blizu 50 posto potpuno neprovjerenih 'informacija', ideološki obojenih, mitova preodjenutih u tobožnje činjenice. Zatim, tko je malo stariji, sjeća se da je Facebook bio sasvim nevina stvar u početku, gdje smo se mogli povezati, naći prijatelje s kojima smo izgubili kontakt. Ja sam tako našao i neke izvođače za reklame, filmove, kuću za iznajmiti na otoku Braču. Sada je na tamo gomila nekakvih ostrašćenih manijaka, šovinista, homofoba i ksenofoba koji zrače mržnjom. O Twitteru da ne govorim. Od kako su luđaci otkrili društvene mreže i koriste ih za besplatan ventil za agresiju i auto-psihoterapiju, zaista je postalo zeznuto. Trumpova era i doba korone zaoštrili su ovo do krajnjih granica. Često sam u iskušenju da potpuno odustanem od društvenih mreža i izbrišem profile. Srećom, ima tu i stotina zaista divnih, pametnih ljudi s kojima se može diskutirati, razmjeniti mišljenje pa i štošta naučiti. Stvari, naravno, nikada nisu crno-bijele.

Zbog mnogih metafora koje ste protkali kroz film pokatkad se čini da je riječ o poeziji. Što vam znači poezija, pogotovo u odnosu s filmom i filmskom umjetnošću?

Pa, poezijom sam krenuo. Prva knjiga mi je izašla kada sam imao 23 godine i za nju sam dobio najveću nagradu Jugoslavije. Još prije toga sam pisao i poeziju i prozu te ih objavljivao po svim književnim časopisima bivše zemlje. Uvijek sam sebe smatrao više piscem i scenaristom, no redateljem. Za režiju morate imati istančan ukus, mnogo ukusa, morate desetljećima ulagati u taj ukus, morate razviti vizualnu kulturu i morate imati i nešto inteligencije. Glup ne može režirati, mnogo primjera imamo koji to pokazuju, ali ni onaj tko ne posjeduje naobrazbu, makar, diplomiranog historičara umjetnosti. No, napisati ono sto ćete vi ili neko drugi režirati, i da to bude dobro, to zahtjeva i više od rečenog. 'Nebesa' su, na neki način, povratak i mojim umjetničkim korjenima ali i prilagođavanje okolnostima. Zašto prilagođavanje? Pa, objektivno, film nije više tako važna umjetnost kao što je bila kada sam u njega ulazio, prije trideset godina. I ukus publike se promjenio, ali i okolnosti. Novi mediji su film, zapravo, gurnuli na marginu. S promjenom medija još bih se i mogao boriti, ali s ukusom, ne mogu. Mislim, ne mogu ja baš napraviti film za generacije koje su odrasle na Marvelu. Ne mislim tu ništa pejorativno, ali ja znam da svi mi živimo Orwella, a gledamo Marvela. A oni ne znaju. I ne mogu im ja otvoriti oči. To je osuđeno na propast.

U filmu se nakon pola stoljeća komunizma, religija vraća. Ali, ljudi su dezorijentirani i ne znaju što bi i kako s njom. Što mislite o načinu na koji kao društvo konzumiramo i pristupamo religiji danas?

Kao u prvim stoljećima kršćanstva, kada je Isus koegzistirao s brojnim paganskim božanstvima. Što je bilo manje bizarno od današnje situacije, kada se religija pretežno rabi u službi nacije, nacionalnog i kada služi dominantno za izgradnju nacionalnog identiteta. Jedno istraživanje koje, recimo, govori da u Srbiji ima samo 3% 'liturgijskih vjernika', ljudi koji redovno idu u crkvu, to dobro potkrepljuje. Vjerujem i da je u drugim zemljama regije slična situacija. Ali, utoliko jeste važno održati tu iskru kršćanstva koje je prije svega zasnovano na poštovanju nekih vrijednosti, vrijednosti koje nas čine boljim ljudskim bićima. No, sličan sistem vrijednosti imali smo i u socijalizmu pa nije bas išlo, zar ne? Ipak, važno je naći Boga u sebi, imati svijest o božjim zapovijedima i truditi se živjeti po njima. I, najvažnije, vjera je ona koja nam ne dozvoljava da se predamo i utvrdimo kako smo izopačena bića, puna pohlepe, srdžbe, zavisti i zlobe, vođena samo najnižim instinktima.

Kako zamišljate da bi božja čuda, da se dogode, izgledala u stvarnom životu danas? Bi li ih se ljudi bojali, kao u vašem filmu, ili na njima pokušali profitirali, ili nešto treće? Možete li spekulirati?

Ja mislim da su čuda svuda oko nas. Na desetine teško bolesne djece biva izliječena ogromnim novcem koji prikupljaju građani svojim donacijama. Svaki dan imamo primjere dobrote, plemenitosti, žrtvovanja za druge. Samo, ti primjeri su zatrpani lavinom fekalija koje se na nas sručuju od strane političara, tradicionalnih medija, društvenih mreža. Meni, osobno, svaki film koji dođem u priliku snimiti, djeluje već kao božje čudo.

U 'Nebesima' se ne suzdržavate, nema traga pokušajima političke korektnosti i sl. Što, uopće, mislite o toj političkoj korektnosti, ima li za nju mjesta u umjetnosti?

Pa ne znam baš. Mislim, ovo je veoma osjetljiva tema, praviti film o vjeri i kršćanstvu. Ali, veoma sam pazio da ne skliznem u 'zonu blasfemičnog'. To je, nekako, suviše i lako. Ne zahtjeva preveliki napor niti kreaciju. Što ne znači da sam poštovao kriterije sveprisutne političke korektnosti, nisam o njima ni razmišljao. Možda me je i tema koje sam se prihvatio od toga štitila jer, znate, politička korektnost uvijek zahvaća samo površinski sloj stvarnosti, ono trivijalno. Kada se time ne bavite, ovi novi borci za javni moral mogu i odahnuti. Jer, prije svega, neće ni shvatiti ono što radite svojim djelom.

Filmom otvarate pitanja grijeha, milosti i praštanja. Gledate li na navedeno kao na religijske, ili ljudske koncepte?

Mislite, 'Da li su Novi zavjet pisala djeca, Božja djeca?' Ne vjerujem. Ako jesu, činila su to i čine, i dalje, u konstantnom dijalogu sa božanskim.

Više sam mislio na to je li smatrate da su službeni oblici religija potrebni svijetu i društvima kako bi se, recimo, pitanja milosti i praštanja uspješno zadržavala u njima...

Pa, mislim, ako hoćete slušati muziku, gledati film, morate imati sredstvo za reprodukciju, zar ne? Idealno organizirane religije bi morale biti baš to. Upoznao sam mnogo svećenika iz raznih religija koji su i mnogo više od toga, oni su u stanju, ako ću se zadržati kod ove analogije, dati vam 'surround zvuk'. Ljudi koji su zaista posvećeni Bogu i iz kojih zrači dobrota i koji mogu jako pozitivno utjecati na zajednicu. Naravno, u našem maniru, uvijek su u fokusu oni svećenici koji će za honorar posvetiti nečiji novi Mercedes ili iPHONE i krstiti Chihuahuau. Ali, to je manje do crkve, a više do clickbait novinarstva koje dominira danas, zar ne? Plemenitost i dobrota će uvijek imati minimum klikova i algoritmi će ih zakopati negdje duboko.

Nažalost, u pravu ste s obzirom na plemenitost, dobrotu i minimum klikova. Taktički ću se, ipak, suzdržati i zatvoriti tu temu. A možda i ovaj intervju, dobro smo već odužili. No, zanima me još, što je iduće za vas vezano uz vaše umjetničko djelovanje?

Vjerujem, film 'Bilo jednom na istoku', koji sam vam ranije spomenuo, po motivima Barnesovog romana. Inspiriran je suđenjem Todoru Živkovu, početkom devedesetih, jedinim suđenjem socijalističkom predsjedniku ili, pak, diktatoru. Kako tko voli, već prema ukusu i svjetonazoru. Mi se time uopće nismo bavili, jer smo bili zauzeti vođenjem ratova. Europa se također nije zainteresirala, jer im je egzekucija Ceaușescu para zadovoljila medijsku glad. A to suđenje Živkovu je bilo jako interesantno i možda bi se i kod nas desilo da je Broz nekim čudom doživio tu 1989. godinu. Film otvara zanimljiva pitanja vezana za očekivanja i nade građana te jedne socijalističke zemlje koji se, tektonskim poremećajem, preko noći, nađu u novom, demokratskom društvu. U društvu o kojemu su maštali. Pokušava i odgovoriti na možda najvažnije pitanje od svih: Gdje je to, dođavola, i kako, sve krivo krenulo? Dosta teška tema. Volio bih surađivati sa Zlatkom Burićem i Goranom Bogdanom, diktatorom i mladim državnim tužiocem koji od nove vlasti dobiva zadatak koji će mu uništiti život – da nađe dokaze i pod svaku cijenu osudi čovjeka koji je desetljećima bio 'otac nacije'. No, vidjet ćemo. Krenut ćemo po fondovima regije, pa onda Europe. To je uvijek, kao što rekoh, malo 'božje čudo' - 'spakovati' film kada od svoje zemlje dobijete veoma mali dio budžeta. Mislim da je Hrvatska prva stanica u tome, konkurirat ćemo na HAVC-u za par mjeseci. Pa, vidjet ćemo. Možda se film dogodi i prije te, moje, pesimistične 2026. godine.