Prije nekoliko dana objavili smo vijest da je laureatkinja Gorana za mlade pjesnike ovogodišnjeg Goranova proljeća, naše središnje pjesničke manifestacije, Dorotea Šušak i zaključili da je idealna kandidatkinja za Kulturni roštilj, kao što je to prošle godine bila mlada laureatkinja Silba Ljutak. Premda na putovanju u SAD-u, ova je višestruko talentirana i nagrađivana autorica rado odgovorila na naša pitanja. Zanimalo nas je koliko joj znači nagrada, zamolili da ukratko predstavi svoj nagrađeni rukopis, pitali kako je počela pisati poeziju, natjerali je da ocijeni status poezije u našem književnom polju i pomalo začuđeno zatražili da nam otkrije kako balansira između brojnih uloga u svom životu. Naime Šušak je, osim što se uspješno bavi pisanjem, izvršna direktorica Centra za ženske studije, ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka i doktorandica Filozofskog fakulteta.

Ovogodišnja ste laureatkinja nagrade Goran za mlade pjesnike. Kakav je osjećaj dobiti je?

Kada sam saznala da sam ovogodišnja laureatkinja Gorana za mlade pjesnike, napisala sam da je riječ o ispunjenju mog dječjeg sna koji ne spava s narcizmom, već s neutaživom žeđi snova, ronjenja na dah i onog stanja između buđenja i REM faze u temperaturi. U trezvenoj perspektivi i s malim odmakom, mogu reći da pisci uvijek žude za potvrdom i izlaskom iz kriptične filozofije ludila vlastitog jezika i oprirođenog voajerizma koji stanuje s nama od djetinjstva. I u tom je smislu svaka nagrada i egu ugodna potvrda, ali doista i dalje stojim iza toga da je Goran za mene, prije svega, vrč hladne vode nakon duge ljetne šetnje. Jedino pisanje koje mi pričinja zadovoljstvo jest ono koje nastaje iz mjesta duboke žeđi, a svaka prilika prepoznavanja i suglasja u toj potrazi za izvorom je egzistencijalno važna. Ne tražim razloge da bih pisala (jer to čovjeku nije ni prirodno), više tražim razloge da ne pišem, ali život to ne dozvoljava i to je njegova teškoća i ljepota. Za Goranovo proljeće čula sam još na pragu srednje škole. Ono je za mene, tada još iznimno nesvjesne svoje duboke osjetljivosti kao snažnog mjesta (u odnosu na um kojem se uvijek lakše prikloniti u današnjoj civilizaciji), bilo tek daleki ideal za koji nisam ni znala želim li mu stremiti. Dijete u meni je sretno i mirno, a odrasla ja može samo reći da mi je iznimna čast biti dijelom prestižne zajednice koju okuplja Goranovo proljeće i da sam duboko zahvalna.

Nagrađeni rukopis naslovljen je 'Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu'. Možete li ga ukratko predstaviti?

'Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu' poema je u stihovima ili, jednostavnije, 'spjev', kako ga i imenujem na početku samog rukopisa. U njemu se bavim svojom vječnom temom, a riječ je o umiranju i smrti. Bavim se etikom rapidnosti i nestajanja u odnosu na etiku prisutnosti i usporavanja. Estetikom nekroze u odnosu na estetiku erosa i proljetnog buđenja. Konkretno, bavim se i opraštanjem s duhovnom i/ili fizičkom prisutnosti meni bliskih osoba. Zajednički nazivnik je moja vlastita psihoanaliza kojoj se prepuštam isključivo u iskustvu pisanja. Rabim baš taj pojam (koji je dijaboličan, poglavito iz perspektive nekog tko se obrazuje u drugim modalitetima) jer je riječ o dubokoj asocijativnosti koja je ponekad meditativna u svojoj snovitosti, ali i analitička u sklonosti anatomskom motrenju otvorenih rana i njihovih šavova. Dugo mi je trebalo da se naučim i pristanem na takav način se prepustiti jer to zna biti bolno, ali moji rukopisi nisu apokaliptični, dapače smatram da je moje ulaženje u mračna mjesta tek potraga za svjetlom u njima. Zaključak emocionalnog rada koji je bio potreban za pjesnički rukopis 'Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu' jest da je nježnost najhrabriji čin ljudske vrste danas (vjerojatno i oduvijek).

Sudeći po nagradama navedenima u vašem životopisu, snalazite se u mnogim književnim formama. Kako ste počeli pisati poeziju?

Kao akademsku dramaturginju i dramatičarku, malo me sram reći, ali poezija je oduvijek bila prva. Vjerojatno to proizlazi iz moje sklonosti muzikalnosti, glazbenosti, liričnosti i tempu. U jednom trenutku studija na Akademiji dramske umjetnosti, teško sam se suzdržavala ne okušati se i na prijemnom na Muzičkoj akademiji, a koja mi je svakako bliska. Kada sam tek počinjala pisati u školskim danima (krijući to od okoline), prije negoli dramski ili prozni tekst, izašao je stih. Možda je to i posljedica neke patetičnosti, ali i emocionalne preplavljenosti kojoj je poezija najhranjivije tlo čim se odustane od otpora. Bilo je tu i puno nezrelih izleta po papiru, ali hartiju je nemoguće prevariti, list se samožvače sve dok mu ne pristupimo kao i zanemarenom psu, polako, neskrivenih dlanova i s dušom koja se ne štedi. Kada je pak riječ o književnosti, mislim da je vrlo važno moći željenu etiku i estetiku pripojiti formi i to je također dokaz zrelosti afekta i talenta. Puno je posla preda mnom (nadam se u različitim književnim rodovima), a najbolji alat za to su poniznost i stvaranje.

Kako biste ocijenili status poezije u našem književnom polju?

Ako se status poezije ocjenjuje kroz kvalitetu onih koji je stvaraju, zime za liriku nema jer imamo mnoštvo sjajnih pjesnikinja i pjesnika. Međutim referentni okvir nam ovdje ne čine pjesnici i njihovo umijeće, već njihova vidljivost, komunikacija s publikom, izdavačke prilike, kvaliteta življenog života i radničkih prava, zastupljenost u recepciji, pa i u školskoj lektiri. Po tim pitanjima status pacijenta je sepsa, prekarnost, ugroženost i nejednakost. Poezije (niti kanonske, a kamoli suvremene) u lektiri je sasvim nedovoljno. Rastemo kao generacije koje ne razvijaju kapacitete perceptivnosti za poeziju (a dobro je i da ikakva pažnja na književnosti uopće i ostane nakon 'Zapisa popa Martinca', 'Ljetopisa popa Dukljanina', 'Rumanca Trojskog' i 'Muka svete Margarite', kojima otpočinje čitanka namijenjena prvom razredu gimnazije), a pjesnici pak žive životom punim neslobode koja je posljedica klasne ugroženosti. I ta je ugroženost nešto što ne treba ni mistificirati ni glorificirati, već se protiv nje treba boriti.

Izvršna ste direktorica Centra za ženske studije, ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka, doktorandica Filozofskog fakulteta i imate uspješnu književnu karijeru. Kako balansirate navedene uloge?

Na tragu prethodnog pitanja, htjela bih izbjeći romantizirati životni multitasking jer smatram da je nekritična internalizacija navedenog nesolidarna i nefeministička. Dapače, treba reći da su naši rastrzani suvremeni životi često posljedica egzistencijalnih uvjeta koje živimo. Međutim uloge koje ste nabrojili doista jesu bitne odrednice mog identiteta i posljedica su velike znatiželje i srčanosti s kontinuitetom. Za svaku od navedenih uloga želim se dati i umom i duhom i kad primijetim da neka pati, pronalazim načine da se izazovi i problemi svladaju i da se iz njih uči. O balansu kao pojmu još ipak ne znam dovoljno (ili sam barem u otporu) pa sam možda upravo zato i krenula nedavno na osobni coaching.