kulturni roštilj

Igor Tretinjak zna sve o lutkarstvu u Hrvatskoj: U fazi smo pucanja balona, čekamo kreativne balončiće

21.02.2025 u 09:11

Bionic
Reading

Razgovarali smo s Igorom Tretinjakom, stručnjakom za lutkarstvo, čija je knjiga 'Prostor nedovoljno iskorištene slobode: Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj' predstavljena ovog tjedna

Prođete li zagrebačkom Ulicom baruna Trenka, srce će vam sigurno zaigrati na broju tri, adresi na kojoj se smjestilo Zagrebačko kazalište lutaka. Mjesto je to koje smo s veseljem pohodili u djetinjstvu, a zatim, dolaskom puberteta, jednostavno prestali pohađati. Međutim možda je ovaj zabavan i poučan razgovor s Igorom Tretinjakom, stručnjakom za lutkarstvo, nešto što će vas potaknuti da se vratite dječjoj zaigranosti. Povod razgovoru bila je ovotjedna promocija njegove knjige 'Prostor nedovoljno iskorištene slobode: Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj' u izdanju Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, a Tretinjaka smo pitali kakav je osjećaj biti autoritet u nedovoljno cijenjenom polju, ima li istine u tome da je lutkarstvo nešto za djecu, kako je ono krenulo na našem prostoru, kakvo je današnje stanje i koji su trendovi u inozemnom lutkarstvu.

Kakav je osjećaj biti, čini se, vodeći autoritet za lutkarstvo u Hrvatskoj?

Odmah na početku provokativno pitanje, hehe. Lutkarstvo je skriven, svima starijima od desetak godina gotovo nevidljiv izraz. No u isto vrijeme ono je izuzetno živo, a posljednjih godina i izuzetno produktivno u teatrološkom pogledu. Ima nekoliko nas koji smo svoj interes usmjerili na taj beskrajno zabavan i zanimljiv svijet. Njegova glavna karakteristika vječna je mijena, što u teatrološkom kontekstu pokušavam pretočiti u vječnu igru. A divno je kad posao pretvoriš u igru. I još je bolje kad uz sebe imaš ljude koji su ti omogućili da se igraš. Antonija Bogner Šaban, Livija Kroflin i Teodora Vigato, koja je nažalost prerano otišla od nas, skupile su stariji materijal, posložile ga i analizirale, a meni sad zaista ne preostaje drugo nego da se igram njime.

Predrasuda kaže da je lutkarstvo nešto za djecu. Ima li istine u tome?

Presuda nije donesena bez razloga, ali dok se sudilo, gledalo se jednostrano. Lutkarstvo je, kažu svi lutkoznalci od formata, uz nas otkad je... nas. Dva su objašnjenja nastanka lutke. S jedne strane rodila se iz ritualnih potreba kao idol i ikona. U isto vrijeme bila je prva igračka u rukama djece i njihovih roditelja. Između tih dviju krajnosti šeće naše lutkarstvo, veći dio povijesti naklonjeno svojim ritualnim korijenima. No tamo negdje, ne tako davnih 1850-ih, krenula je ljubav scenske lutke i djeteta te se pretvorila u neraskidivo partnerstvo. Ipak, lutka je puno više od tek partnerice djetetu. Ona je tajnovito biće, u isto vrijeme nešto savršeno neživo i beskrajno živo, predmet kojemu pokretom udahnjujemo dušu. Da se ne izgubim u lutkofilozofijama, lutkarstvo je beskrajno široko i svođenje na lutkarstvo za djecu rezanje je krila tom izrazu, izvođačima i gledateljima. A kad ostanemo bez krila...

Lutkarstvo se kod nas primilo prije stotinjak godina. Kako je krenula ta priča?

Kao većina velikih stvari, na mišiće nekolicine ljudi. Velimir Deželić je 1916. godine s obitelji i prijateljima postavio 'Ivicu i Maricu' i nekoliko predstava, nakon čega je to obiteljsko lutkarsko kazalište utihnulo zbog Prvoga svjetskog rata. Deželić se 1920. godine susreo s kasnije velikim scenografom Ljubom Babićem i muzikologom Božidarom Širolom. Babić i Deželić studirali su u Münchenu i tamo se upoznali s važnim i utjecajnim kazalištima Pape Schmida i Paula Branna. U Zagrebu su osnovali Teatar marioneta i krenuli vrlo ambiciozno - predstavom 'Petrica Kerempuh i spametin osel'. To je ujedno prva predstava (i) za odrasle, što pokazuje da je lutkarstvo za odrasle uz nas od samih početaka. I od tada, uz nekoliko duljih pauza, odigralo je izuzetno važnu ulogu u razvoju hrvatskog lutkarstva, no sve iz drugog plana, podalje svjetla reflektora i medija.

Kakvo je danas stanje u domaćem lutkarstvu?

Mislim da smo trenutno u fazi nužne krize da bi se dogodile velike promjene. S jedne strane jedini u regiji imamo studij lutkarstva te lutkarske režije, odakle izlaze izuzetno kvalitetni lutkari, glumci i autori. S druge strane su gradska kazališta uglavnom dosta uspavana (čast iznimkama), a ona su dosad bila motor koji vuče. Mislim da će se polako fokus pomicati prema nezavisnim družinama koje pak muku muče s financijama, što im reže kreativna krila. Najsvježije ideje, predstave, projekti stižu s osječke Akademije. Riječ je o predstavama koje žare i pale susjedstvom, no zatvorena su im vrata našeg glavnog festivala SLUK-a. Nužno je potrebno otvoriti taj festival studentima i nezavisnoj sceni, posebice jer zbog okoštalih pravila muku muči s premalim brojem prijavljenih predstava. I u samom se izrazu naše lutkarstvo trenutačno muči. Kao da ne zna iskoristiti te kreativne mlade ljude. Ili ih namjerno gura u drugi plan. Fali nam lutkarskih redatelja pa već predugo viđamo ista imena koja tek odrađuju posao. Imamo nekoliko jakih lutkarskih redatelja i redateljica, poput Tamare Kučinović, Renate Carole Gatice i Vanje Jovanovića, no treba nam još nekoliko svježih redateljskih poetika. I lutkarskih dramaturga. To je najslabija karika u ovom lutko-lancu. A to će se riješiti tek pokretanjem studija lutkarske dramaturgije. U svakom slučaju, da rezimiram, trenutno smo u fazi pucanja balona ispod kojeg se krije sapunica spremna da se pretvori u nove, svježe i kreativne balončiće. Pa nek' pukne!

Izvor: Društvene mreže / Autor: Festival lutkarstva u Ljubljani

Okrenimo se svijetu. Koji trendovi dominiraju u inozemnom lutkarstvu?

Kad govorimo o svježim poetikama u svjetskom kontekstu, dovoljno nam je skoknuti do Ljubljane. Lutkovno gledališče Ljubljana u posljednjih petnaestak godina pretvorilo je svoj festival LUTKE u jedan od svjetskih centara suvremenog lutkarstva, a samo kazalište jedno je od najboljih u Europi. Lutkarstvo u suvremenom ruhu gotovo je neuhvatljivo. Stalno se mijenja, istražuje, pomiče i briše granice. Do prije sto godina glavni junak lutkarstva bila je lutka, potom su joj se pridružili te dobrim je dijelom i zamijenili predmet i materijal, a glavna zvijezda postala je sama animacija, kao i susret i sukob živog (čovjeka) i neživog (lutka, predmet, svjetlo, scenografija...). No sad i sama animacija u novim projektima postaje suvišna, a na njezino mjesto polako prodire stop-animacija. Suvremeno lutkarstvo izuzetno voli i suvremenu tehnologiju, otvara joj vrata i prepliće se s njom ponovo potvrđujući da je ono izraz bez granica.