Sveboru Mihaelu Jeliću tek je 26 godina, a iza njega su već dva dugometražna filma. Naravno, takvo što ne bi bilo moguće da je išao utabanim stazama i čekao priliku unutar našeg filmskog sustava, gdje redatelji često na debi čekaju do sredine tridesetih godina. Naprotiv, Jeliću se nije čekalo pa je još 2020. godine realizirao 'Zagrebački ekvinocij', a pet godina poslije, nakon vrlo dobrih dojmova u Puli, u kina stiže 'Frka', još jedan film snimljen praktički bez budžeta. Taj smo povod iskoristili ne bismo li upoznali mladog redatelja, postavivši mu uobičajenih pet pitanja. Zanimalo nas je kako se osjeća pred premijeru filma, zamolili smo ga da ukratko predstavi 'Frku', otkrije nam što je sve naučio između dva filma i kako se rade filmovi bez budžeta, te da podijeli s nama svoj filmski ukus.

Razgovaramo ususret kino-premijeri vašeg drugog dugometražnog filma 'Frka'. Kako se osjećate uoči tog događaja?

Stvaranje filma uvijek je jako emotivno intenzivan proces. Kao režiser, uključen sam u proces od početka do kraja, a svaka faza nosi cijelu neku drugačiju dinamiku, druge ljude s kojima radiš, drugi životni stil i slično. Cijelo vrijeme misliš na projekt, konstantno mijenjaš pogled s kojim ga promatraš (npr. film kroz scenarij, film kroz kameru, film kroz montažu) i onda u nekom trenutku krene faza 'završavanja'. Ono što je smiješno je to da moji prijatelji slušaju da je film 'gotov' ili da je 'danas završilo' već otprilike godinu i pol dana. I to je istina: snimanje gotovo - prvi milestone. Onda završi montaža - tu je pak stvarno film gotov. Ali onda tek ide obrada zvuka i slike i slično, pa kad to završi, sad je stvarno film 'gotov'. Ali onda dolazi prvi festival i premijera i onda si opet kažeš - evo - moj rad na filmu je napokon gotov. I onda te nazove distributer i objasni ti da te čeka mjesec i pol dana PR kampanje i turneja filma prije distribucije - a ti nemoćno prijateljima priopćiš da ipak nekako još uvijek radiš na filmu koji je već godinu i pol dana gotov.

Tako da: kako se osjećam uoči tog zadnjeg momenta, zadnje projekcije koja stvarno označava kraj ovog projekta? Sretno, jer vrijeme je da stvarno bude 'gotovo'. Vrijeme je da ljudi imaju priliku vidjeti što to mi radimo već 4 godine i da film nastavi živjeti svoj život - bez nas, filmske ekipe.

Možete li ukratko predstaviti 'Frku'?

'Frku' u medijima često nazivaju trilerom. To mi je zanimljivo jer ja nikad ne razmišljam u žanrovskom smislu kada radim film, iako mi mnogi govore da bi trebao. Meni je teško reći koji je žanr 'Frka'. Triler, vjerojatno? Drama? Komedija? Ne znam. Ali vjerujem da je film prava mala avantura, nešto što možeš pozvat par frendova van, otići u kino i proć kroz niz sitnih situacija, komičnih i dramatičnih, vidiš puno ludih likova, prođeš desetak zanimljivih lokacija, film te nasmije, a i drži u napetosti, i onda završi, i nadam se, da ti temu za razgovor te večeri. Ima u njemu izvrsnih mladih glumaca koje vjerujem da prije niste imali priliku vidjeti na filmu, film je pun jako dobre glazbe, i nema puno praznog hoda. Ja osobno to u filmovima ne volim, pa se trudim to prenijeti i na filmove koje režiram.

Veoma ste mladi, a iza vas su već dva dugometražna filma. Što ste sve naučili dok ste snimali prvi film?

Sada, pod dojmom tolikog broja lekcija koje sam naučio u drugom filmu teško je razmišljati o lekcijama koje sam naučio prije pet godina. Rekao bih da sam naučio da se entuzijazmom može napraviti jako puno, ali i da je iznimno, iznimno teško naći ljude koji dijele tvoj entuzijazam. Naučio sam da je montaža stvarno treći pokušaj pisanja scenarija, prvi odrađuje scenarist prije filma, drugi odrađuje filmska ekipa na setu, a treći režiser i montažeri nakon što je sve gotovo. To što vi vidite i to što smo mi na početku vidjeli, ljudi ne mogu zamisliti koliko su to dva različita umjetnička djela. Ta potraga za pravim rješenjima s onim što je snimljeno, ispravljanje grešaka koje prije niste mogli, tu sam lekciju naučio s 'Ekvinocijem', i sada je zacementirao s 'Frkom'.

Koliko vidim, filmovi su snimljeni bez budžeta. Kako se to radi, odnosno kako ste nagovorili filmsku ekipu da se odrekne honorara?

Entuzijazam može sve. U to duboko vjerujem, ne samo u filmu nego u svim aspektima života. Ako u nešto vjeruješ i nešto stvarno želiš, to možeš ostvariti, pitanje je samo koliko će ti dugo trebati i koliko ćeš kompromisa morati donijeti. Ljudi generalno prepoznaju taj entuzijazam, tako da nikoga nije bilo potrebno nagovarati, ni u 'Ekvinociju' ni u 'Frci'. Oni koje se treba nagovarati obično na kraju ne budu dio projekta, i to je sasvim legitimno, različiti ljudi nalaze se u različitim životnim fazama i imaju različite potrebe i planove. Nije problem skupiti 'ljude' za film, jer jako puno uloga na filmu ima kratak 'životni vijek' - vrijeme u kojem se nešto treba napraviti i čime njihova odgovornost prestaje. Najteže je skupiti core tim, taj mali broj ljudi koji će stvarno biti u projektu od početka do kraja, iz godine u godinu, i dalje spremni na neplaćeni rad, i dalje spremni na kompromise, koji neće odustati i na koje uvijek možeš računati. Ako imaš to, imaš sve, i napraviti bilo što bezbudžetno, pa tako i film, je moguće bez problema. Ja nakon osam godina rada na filmu mogu reći da takvih ljudi imam troje. Onda možete shvatiti koliko sporo ide taj proces pronalaženja.

Uz kakve ste filmove odrastali? Koji su vam autori danas važni?

Moram reći da nikada nisam bio filmofil u punom smislu te riječi - kod nas doma oduvijek se gledalo puno filmova, ali je izbor varirao od tada popularnih mainstream filmova, preko čudnih B-komedija koje sam pogledao po dvadesetak puta jer smo tada još uvijek imali kazete pa si gledao ono što si imao, do klasika i 'ozbiljnije' kinematografije koju sam počeo zapravo istraživati tek kada sam već odlučio baviti se filmom, negdje sa 17 godina.

Kada gledam svoje najdraže filmove iz djetinjstva to su među ostalima 'Pirati s Kariba' (prva tri dijela), Nolanovi filmovi generalno ('Početak', 'Batman: Vitez tame', 'Prestiž') te Tarantino - više manje sve što je on napravio. Prije sam jako volio Guya Ritchieja, ali nažalost me baš razočarao, jer je nakon prva tri filma zapravo prestao raditi dobre filmove.

Kasnije sam počeo polako istraživati europsku kinematografiju, Paola Sorrentina jako volim, njemački film 'Victoria' (2015.) mi je možda i do danas najdraži film, a zadnjih par godina iz europske sam prešao na azijsku kinematografiju koju još uvijek istražujem i koja me ozbiljno oduševljava. Mislim da je kao i za mnoge, počelo s 'Parazitom', pa onda svim ostalim filmovima Bong Joon-hoa, pa Park Chan-wook s 'Oldboy' i 'Handmaiden', a Wong Kar-wai me u potpunosti oduševio jer sam se umorio od gledanja nasilja, i počeo sam puno više cijeniti filmove koji se bave 'običnim', svakodnevnim pričama.

Osim toga, posebno bih izdvojio Terrencea Malicka, mislim da mi je on trenutačno uzor broj jedan iako moji filmovi uopće ne sliče njegovim. Ne zbog njegovog filmskog stila, nego zbog toga što imam osjećaj da je on jedan od rijetkih ljudi koji postavlja prava pitanja o životu generalno, pa onda nastoji na njih odgovoriti kroz film.

To je zapravo spoznaja koju dobivam sa završetkom ovog projekta. Do sada sam radio filmove 'samo da radim filmove”, ali u budućnosti ću raditi filmove samo onda i kada ću zapravo imati nešto za reći što mislim da svijet mora čuti.