Silvio Vujičić prvenstveno je poznat kao vizualni umjetnik i modni dizajner, no njegovo je područje interesa mnogo šire. Bavi se Vujičić grafikom, skulpturom, instalacijom i performansom, a odnedavno je svom portfelju dodao i staklo. Njegova samostalna izložba 'Necrohaphe / Dodir smrti' bit će otvorena za nešto više od tjedan dana, točnije 31. siječnja u zadarskom Muzeju antičkog stakla, čiji je koncept putem instalacija stvoriti vezu između stalnog postava ovog muzeja, a radi se uglavnom o predmetima starim i do dvije tisuće godina, i suvremenog čovjeka. Tim smo se povodom obratili umjetniku i zamolili da nam otkrije nešto više, odnosno da nam kaže kako je došlo do suradnje s muzejem, da nam ukratko i svojim riječima predstavi izložbu, da se osvrne na pogrebne običaje starih Rimljana, ali i da nam kaže nešto općenito o medijima s kojima radi te izrazi svoju percepciju mode - je li ona umjetnost ili nije.

Kako je došlo do suradnje sa zadarskim Muzejem antičkog stakla?

Suradnja s Muzejem antičkog stakla u Zadru rezultat je poziva kustosice muzeja Jadranke Belevski, koja je pokazala interes za moj rad s rijetkim, opasnim i efemernim materijalima i povijesne kontekste, posebice one vezane uz staklo. Muzej je relevantan za ovu tematiku jer posjeduje bogatu zbirku staklenih artefakata iz razdoblja antike, što ga čini idealnom platformom za predstavljanje radova koji povezuju povijest, mitologiju i suvremenu umjetnost. U tom dijalogu između prošlosti i sadašnjosti pronašao sam prostor za istraživanje tema koje me osobno intrigiraju, poput ciklusa života i materijala.

Možete li ukratko predstaviti svoju - čini se prilično ambicioznu - izložbu 'Necrohaphe / Dodir smrti'?

Izložba tematski istražuje granice između života i smrti te povezuje povijesne i suvremene rituale. Kombinacijom različitih medija, bioloških i kemijskih umjetničkih istraživanja, kromatografija, pa sve do skulpturalnih instalacija - stvaram multisenzorne radove koji pozivaju posjetitelje na razmišljanje o prolaznosti i cikličnosti postojanja. Inspiraciju za pojedine radove pronalazim u rimskim pogrebnim običajima, no interpretiram ih kroz suvremeni kontekst, koristeći metode poput kristalizacije i ekstrakcije kako bih istražio simboliku materijala i njihovu povezanost sa životnim procesima.

Što nam danas govore pogrebni običaji starih Rimljana?

Pogrebni običaji starih Rimljana svjedoče o tome koliko je smrt bila neizostavni dio svakodnevnog života i društvenih rituala. Za Rimljane smrt nije bila kraj, već prijelaz u novi oblik postojanja. Njihova detaljna posvećenost ritualima, poput polaganja osobnih predmeta u grobnice, odražava vjeru u kontinuitet i sjećanje. Ti običaji nas danas podsjećaju na važnost kolektivnog pamćenja, ali i na univerzalnu ljudsku potrebu za simbolikom i ritualima kada se suočavamo s nepoznatim.

Dugo ste na našoj umjetničkoj sceni, radite u raznim medijima, između ostalog i u modi. Koji vam je medij najbliži?

Teško mi je izdvojiti jedan medij kao najbliži. Moda je važan dio mog stvaralačkog puta jer mi omogućuje direktnu komunikaciju tijela s okolinom. S druge strane, umjetnički rad pruža širi spektar istraživanja i komuniciranja - konceptualnog i materijalnog. Iako su oba medija različita, ono što ih povezuje je proces i stvaranje odnosa između ideje i materijala.

Kakav je naš odnos prema modi, odnosno vidimo li je kao umjetnost?

Društveni odnos prema modi često je podijeljen. Moda se često percipira kao prolazna i komercijalna pojava, ali poput umjetnosti, nosi u sebi slojevite koncepte, narative i simboliku koje ljudi rijetko prepoznaju. Iako moda i umjetnost dijele prostor, izazivaju emocije i potiču promišljanja, moda je primarno dizajn, a ne umjetnost.