Ugledni zadarski arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić gosti su ovotjednog Kulturnog roštilja. U ovu ih je rubriku dovela činjenica da su izabrani za selektore 59. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma te je tim povodom u Umjetničkom paviljonu, zgradi koja je pod obnovom, otvorena izložba brojnih arhitektonsko-urbanističkih projekata - realiziranih i nerealiziranih. Također je dodijeljena Velika nagrada 59. Salona, i to za rekonstrukciju motela velikog arhitekta Ivana Vitića na jadranskoj obali, što se sjajno uklopilo u ovogodišnju temu reuse. Letilović i Pedišića smo pitali da nam objasne što u arhitekturi znači reuse, što nam danas govori Vitićeva arhitektura, zašto je kao prostor za izložbu odabran Umjetnički paviljon, kako im se sviđa nova zadarska arhitektura i kakav je naš odnos prema toj umjetnosti.

Prošle nedjelje otvoren je 59. zagrebački salon arhitekture i urbanizma. Možete li ukratko predstaviti njegovu temu reuse?

Krovna tema 59. zagrebačkog salona je reuse ili ponovno korištenje već izgrađenih struktura. Revitaliziranje, nova ili drugačija upotreba povijesnih struktura otvaraju potencijale redefiniranog, izmijenjenog i(li) inovativnijeg korištenja, pri čemu suvremene intervencije na povijesnim građevinama, bez obzira na to koliko su snažne ili suptilne, vidljive ili nevidljive, u kombinaciji s postojećim stanjem stvaraju neku novu arhitekturu. Davno izgrađene kuće, palače, škole, vijećnice, crkve, samostani, tvornice, skladišta, ulice, trgovi, pa i čitavi dijelovi gradova, otporniji su i trajniji od namjena za koje su nastali, stoga je prirodno da tijekom svog životnog vijeka, u nekim novim razdobljima i stoljećima, udomljavaju programe za koje nikada nisu bili ni programirani ni dimenzionirani. Za razliku od nekih živih bića koja tijekom života mijenjaju svoju opnu, u ovim slučajevima opna ostaje gotovo nepromijenjena i dominantna.

Arhitektura reusea je, na neki način, stvaranje arhitekture lišene forme, jer forma već postoji, ali se otvara novi sloj arhitektonskog djelovanja: suvremena intervencija koja s postojećom stvara novu arhitektonsku paradigmu. Ta dvojnost i(li) sinergija starog i novog može uspostaviti dijalog ili monolog, stoga se kroz krovnu temu kontinuirano provlače ove dvije podteme. Reuse vidimo kao sadašnjost hrvatske arhitekture, a to potvrđuje činjenica da je među realiziranim projektima koji su izloženi na Salonu velik broj radova koji su osvajali najvažnije domaće, regionalne i europske arhitektonske nagrade (ili nominacije). Struka ih je već višestruko potvrdila, a samim time reuse postaje svojevrstan prepoznatljiv element hrvatske suvremene arhitekture, prateći svjetske tendencije da se manje gradi, a više revalorizira i čuva prostor, prenamjenjuje i reprogramira, kontinuirano potičući dijalog između prošlog i sadašnjeg.

Istog dana dodijeljene su nagrade Salona, među ostalim Velika nagrada za projekt rekonstrukcije Vitićevog motela. Što nam danas govori arhitektura Ivana Vitića?

Velika nagrada Salona dodijeljena je projektu rekonstrukcije Vitićevog motela na Preluku, a potpisuje ga tim arhitekata Martina Mataija, Maroje Mrduljaš, Idis Turato i Dora Sipina. Nagrada im je dodijeljena jer taj projekt ima više slojeva te utire neki stručni i kulturološki pristup projektu iz nasljeđa arhitekta Vitića, primjenjujući 'nadpovijesni palimpsest', kako sami autori kažu. Riječ je o jednom od legendarnih Vitićevih modernističkih motela, široj javnosti vjerojatno poznatog iz jedne od epizoda serijala 'Betonski spavači', koji od trenutka izgradnje i 'torzičnog bivstvovanja' do potpune destrukcije dijeli vrlo tanka i nestabilna granica. Granica je to koju otpuhne lagani povjetarac, kao što se dogodilo mnogim Vitićevim motelima raštrkanima duž obale. Pristup projektu sigurno je jedna od rijetkih, ispravnih, teoretski potkrijepljenih te izrazito moćnih i obranjivih argumentacija, a uz to ova nagrada šalje poruku koliko nam je vrijedna baština koju nam je ostavio Vitić, kao i ostavština domaćeg modernizma širom države, o čijoj se zaštiti i prenamjeni, kao društvo, struka i generacije, nedovoljno angažiramo. Nadamo se da je i ova nagrada, uz sve aktivnosti strukovnih udruženja, angažiranih pojedinaca, udruga, nezavisnih projekata i djelovanja Ministarstava i ostalih nužnih aktera, jedan od važnih koraka da se to u budućnosti izmijeni.

Zašto je kao prostor odvijanja Salona odabrana zgrada Umjetničkog paviljona?

Umjetnički paviljon u Zagrebu izgrađen je 1896. godine za Milenijsku izložbu u Budimpešti, a na inicijativu hrvatskih umjetnika, na čelu s Vlahom Bukovcem, trajno je prenesen u Zagreb. Već to je pokazatelj direktnog reusea arhitekture, što nam je bio prvi razlog izbora ovog prostora! Nadalje, zgrada paviljona je svečano otvorena upravo 15. prosinca 1898., pa smo i otvorenje Salona tempirali na isti dan 126 godina kasnije, obilježavajući njegov rođendan. Također, 1965. godine u njemu je održan prvi Zagrebački salon, koji je utemeljila Skupština grada Zagreba, a preteča je kasnijih i današnjih izdanja Salona te on od 1976. postaje odvojena manifestacija posvećena, u trijenalnom ritmu izmjena, vizualnoj umjetnosti, primijenjenim umjetnostima i dizajnu, arhitekturi i urbanizmu - tako da se izborom lokacije vraćamo na mjesto na kojem je sve i krenulo.

Svi ovi povijesni i kontekstualni razlozi bili su čimbenici odluke da Salon održimo upravo ovdje. Istovremeno, s obzirom na to da se Umjetnički paviljon nalazi u razdoblju između završetka konstrukcije i početka cjelovite obnove, i još uvijek je 'živo gradilište', ovo je bila jedinstvena prilika da javnost zaviri u njegovu unutrašnjost i svjedoči procesu obnove jer će on sve do 2026. godine, kada se očekuje završetak radova, biti zatvoren. Cilj svakog Salona trebao bi biti promicati, poticati, predlagati, razmatrati progresivne ideje koje će utrti neki novi i nepredvidiv put krovne teme. Saloni arhitekture posebno promoviraju projekte koji još nisu ili nikada neće biti realizirani, iako je cilj svakog arhitektonskog djela da jednog dana bude oprostoreno. Da bi bilo oprostoreno, mora proći dugačak i iscrpljujući proces gradnje. I upravo taj dijalog neoskvrnutih arhitektonskih projekata unutar samog gradilišta i osvještavanje činjenice da arhitektura ne počinje i ne završava na papiru ponukali su nas da održimo izložbu baš na gradilištu.

Zadar, grad u kojem živite i radite, posljednjih desetljeća dobio je mnoštvo novih zgrada i infrastrukture. Kako biste ocijenili arhitektonsku vrijednost novoizgrađenoga?

Zgrade javne namjene koje su posljednjih desetljeća izgrađene ili rekonstruirane na Poluotoku, poput Kazališta lutaka, obnovljenog kompleksa bivše crkve i samostana sv. Nikole, u koji je sada smješten Edukativno-prezentacijski centar za podvodnu arheologiju, ali i naših projekata Providurove i Kneževe palače, kao i rekonstrukcije šetnice na bedemima, doista jesu realizacije koje su doživjele svoju arhitektonsku valorizaciju. Nažalost, preostali dio grada saturiran je dereguliranom gradnjom pod diktatom privatnog kapitala i u naš grad ne unosi neku dodanu vrijednost.

Kakav je naš odnos prema arhitekturi?

Danas se arhitektura promovira i sagledava kao niz lijepih fotografija, a ne kao alat kojim možemo ovaj svijet učiniti boljim ili ga pak možemo trajno devastirati.