'Črna mati zemla', roman Kristiana Novaka, prije gotovo osam godina uspješno je pretvoren u kazališnu predstavu. Ta će predstava danas u Zagrebačkom kazalištu mladih biti odigrana stoti put, a zasluge za taj uspjeh pripisali smo njenoj redateljici Dori Ruždjak Podolski, osobi koja je zadnjih desetljeća nezaobilazna na našoj kazališnoj sceni. Skromna kakva jest, te je zasluge u ovom kratkom intervjuu odmah preusmjerila na svoje suradnike, prvenstveno na dramaturga Tomislava Zajeca, ali i na čitav ansambl ZKM-a. Zanimalo nas je kakav je osjećaj doživjeti stotu izvedbu svoje predstave, kako je došlo do toga da se ona postavi, koji su bili najveći izazovi prilikom njena postavljanja, je li bilo strahopoštovanja prema Novakovom djelu i što nam danas govori ovaj suvremeni klasik.

Predstave se kod nas rijetko igraju stotinu puta. Kakav je osjećaj doživjeti tu čast?

Prvo je dakako ponos, ali tu negdje čitavo vrijeme provlači se i ljubav - glumačkog ansambla ZKM-a prema ovoj predstavi, moja prema glumačkom ansamblu i Tomislavu Zajecu, zahvalnost Kristianu Novaku na ovom remek-djelu, svijest da kazalište nešto znači publici i danas, jer publika nas je čitavo vrijeme vjerno pratila i podržavala, i evo je i danas na uvijek rasprodanoj predstavi.

Kako je prije gotovo osam godina došlo do toga da postavite 'Črnu mati zemlu'?

Bila je to vizija u punom smislu te riječi. Onaj trenutak u kojem se poklopi intuicija i vjera u sebe s vjerom nekog drugog u tebe - u ovom slučaju ravnateljice ZKM-a Snježane Abramović Milković, koja je prepoznala potencijal ovog projekta. Anegdota je već dosta poznata, ali ponovit ću je i ovom prigodom - ležala sam u ležaljci, narančastoj, na Čiovu, u kojoj sam u sjeni borova pročitala mnoge važne i uzbudljive priče. Običaj mi je pratiti recentne hrvatske autore, pa sam tako, bez ikakvih očekivanja, i bez ičije preporuke, uzela i 'Črnu mati zemlu' u ruke. Spoj Međimurja i Mediterana očito je na mene imao onirički učinak jer sam odmah znala da je to - to. Kad prepoznaš ljubav. A ljubav je to i danas.

Koji su bili najveći izazovi prilikom postavljanja predstave?

Kao prvo, dramatizacija. Trebalo ju je iznjedriti, osmisliti, prevesti gusto tkivo romana u sasvim drugačiji medij, predvidjeti mnogo toga, boriti se s vlastitim nedosljednostima, postati dosljedan. Ako sam nešto naučila radeći ovu predstavu, to je dosljednost. Trajala je doduše kratko, ali sam je dosegla, barem na tren. Osim toga, tijekom ovog procesa ludo sam se zaljubila u kreativnu dušu Tomislava Zajeca, i naše prijateljstvo je i dandanas čvrsto i pouzdano, poput nekog dobrog oldtajmera. Naposljetku, trebalo je izdržati jedno drugog 14 mjeseci, koliko smo se u ono vrijeme družili pripremajući predstavu u našim domovima i kafićima. Zatim, borba Stefana Katunara i mene da združimo vrijeme i prostor u smislenoj, suvremenoj i široko asocijativnoj scenografiji. To je taj Stefanov potpis, iz njegove glave kao da uvijek iskaču vilenjaci i donose nam vijesti o nekim nepoznatim svjetovima. Glazba - moćna i snažna, samozatajno prateći duh podneblja i suvremenog zvuka, nastala je tako što je Stanko Kovačić bio doslovce na svakoj probi. Ines Carović i njezina neizostavna uloga pri oblikovanju jezika, autohtonog i kompleksnog. Petra Hrašćanec, moja sestrinska bolja polovica kreativnosti. Doris Kristić koja je do posljednjeg časa pratila sjajnu glumačku igru koju je upotpunila sjajnom kostimografijom. I naposljetku, glumci, predani i prisutni, jedan bolji od drugoga.

I onda - trebalo je završiti predstavu, i ta je završnica možda bila najizazovnija - neki čudni metafizički pomaci su se događali, da ne idem sad u detalje, ali spomenut ću tulum s maskama zvanim 'Čaplje', koje sam vozila iz Međimurja u svojoj staroj Corolli, bilo je to neponovljivo iskustvo. Stefanovu i moju zubnu oteklinu sedam dana prije premijere, na istom mjestu na kojem je ima Adrian iliti Matija Dolenčec u predstavi.

Jeste li osjećali strahopoštovanje prema romanu Kristiana Novaka, tom suvremenom klasiku?

Ogromno strahopoštovanje osjećala sam prije no smo se susreli i prije no mi je Kristian velikodušno prepustio da vodim projekt kako najbolje znam i umijem. Kristian i svi mi smo se baš trebali susresti, točno tada i točno tako.

Što nam danas, nakon svih tih godina, govori Novakovo djelo?

Iscijeliti dušu - to je moguće. Nije vječno postignuće, treba raditi svaki dan na tome, ali moguće je.