Sljedećeg tjedna, od utorka do subote, održat će se 22. Human Rights Film Festival, naša završna filmska smotra, festival koji donosi ono doista najbolje iz protekle godine. U tradicionalno jakom programu zasigurno ćete pronaći nešto za sebe, bilo da ste zagriženi filmofil sklon eksperimentima, bilo ljubitelj konvencionalnijeg filma, a činjenica da je ulaz na sve projekcije besplatan neće odmoći. Kao osobu koja će najaviti festival izabrali smo filozofa Petra Milata, dugogodišnjeg direktora HRFF-a. Pitali smo ga kakva je bila protekla filmska godina, zamolili ga da izdvoji osobne favorite ovogodišnje ponude i predstavi redatelja čije ćemo retrospektive gledati, ali i da otkrije zašto su u MaMi otvorili mikrokino te da ponudi svoj osvrt na stanje ljudskih prava u ovom trenutku.

Kraj godine tradicionalno je rezerviran za Human Rights Film Festival. Kakva je bila protekla filmska godina?

Kako se Human Rights održava krajem godine, a uoči Dana ljudskih prava 10. prosinca, za filmofilsku, ali i širu zainteresiranu kulturnu javnost ima određenu funkciju best of revije, jer domaća publika već pouzdano zna da će upravo kod nas dobiti dobar presjek onog što je vrijedilo iz tekuće produkcije, a da već nije bilo kod kolega s drugih festivala ili, nedajbože, u distribuciji po hrvatskim kinima. To je lijepa i zahvalna funkcija, pa ipak se uvijek pitamo kako bismo još mogli proširiti, tj. isprovocirati neke nove senzibilitete. Tu si kao kulturni radnici iz Močvare i MaMe još uvijek pridržavamo pravo na intelektualni ludizam i neuračunljivost, ma koliko god okolnosti bile ozbiljne. Na vaše pitanje o tome što je obilježilo proteklu filmsku godinu, ako ne govorimo o holivudskim blockbusterima, sigurno je da je pobjeda 'Anore' Seana Bakera u Cannesu naznačila konačno etabliranje nove generacije filmaša. 'Anora' je već u distribuciji, no drugi najvažniji naslovi s Cannesa upravo će kod nas imati premijeru.

Što biste izdvojili iz jakog programa koji ste pripremili?

Kad se radi o najpopularnijem žanru igranog filma, imamo tri naslova koja su, uz 'Anoru', iskočila na Cannesu. S 'Ljubav u Mumbaiju' indijske autorice Payal Kapadia otvaramo festival, a posve je izvjesno da se radi o novom, moćnom glasu svjetskog filma. Kuriozitet je također da je ona tek prvi indijski filmaš ovjenčan kanskom Velikom nagradom, što dovoljno o zemljopisnoj neuravnoteženosti, ne samo filmskih festivala. Zatim je tu 'Sjeme svete smokve' Mohamada Rasoulofa. Film je snimljen tajno, što je za iransku kinematografiju već uobičajeno, a ujedno predstavlja daljnje sredstvo raspačavanja snimaka proizašlih iz srži građanskog otpora. Pa 'Veličanstveno putovanje' portugalskog redatelja Miguela Gomesa, a koji je još prije desetak godina bio novo veliko ime europskog filma, da bi sada parodirajući žanr velikog putovanja egzotičnim krajevima, s izrijekom danom premisom da zapadnjaci nikad neće shvatiti orijentalnu kulturu, snimio apsurdističku reviziju kolonijalnog naslijeđa. I, za kraj, dva medijski najzvučnija naslova naše ovogodišnje selekcije: 'Maria' Pabla Larraina i 'Queer' Luce Guadagnina. Oba filma s velikim zvijezdama u glavnoj ulozi: Angelina Jolie kao apsolutna diva Maria Callas, a Daniel Craig kao bezdomnik, narkoman i peder. Nesumnjivo da će oba filma isprovocirati publiku, već kakvo mišljenje imate prema toj glumici ili glumcu. Svaki Larrainov novi film za nas je važan ne samo zato što je, maltene, kućni autor Human Rightsa, već i kao naklon filmofilskoj strasti, groznici i kulturi za koju stoji naš neprežaljeni prijatelj, filmski kritičar Dragan Rubeša, također obožavatelj tog čileanskog redatelja.

Donosite i dvije retrospektive - one Kelly Reichardt i Kamala Aljafarija. Zašto ste izabrali baš te redatelje?

Kelly Reichardt smo već neko vrijeme željeli predstaviti retrospektivnim programom. Uz to što Reichardt - slično drugoj važnoj filmašici, Angeli Schanelec - po nama spada u sam vrh suvremenog svjetskog filma, držimo da je trenutak u prosincu 2022., kada je film 'Chantal Akerman' u obuhvatnoj anketi časopisa Sight and Sound zasjeo na prvo mjesto najboljih u povijesti, označio kulturalnu vododjelnicu, poslije koje više na samo da nema natrag na postavke tzv. muškog pogleda u filmu, već je još važnije ustrajno predstavljanje drugih umjetničkih praksi. Stoga: Kelly Reichardt, nanovo i ponovo!

Događanja na Levantu, i, preciznije, izraelski aparthejdni režim već dugo su jedna od tematskih opsesija Human Rightsa. Tijekom godina ugostili smo važne disidentske anticionističke intelektualce i umjetnike izraelskog porijekla, kao što su Eyal Weizman, Ariella Azoulay i Eyal Sivan. No nikada neku palestinsku autoricu ili autora. Retrospektivom Kamala Aljafarija to ćemo samo dijelom nadoknaditi i cilj nam je nastaviti s time. No - i kad bi to bilo moguće reći izvan okvira i konteksta genocida, a nije! - Aljafarijevi filmovi, opsjednuti praksama brisanja i prešućivanja, umjetnički jesu vrhunska djela, bliža praksama eksperimentalnog filma. Snažni dokumenti političnosti odnosa ljudi i pejsaža.

Nedavno ste otvorili mikrokino u MaMi. Što vas je potaknulo na taj čin?

U MaMi smo od osnivanja 2000. godine imali brojne filmske programe. No fokus na Human Rights i prakse 'kina drugim sredstvima', tj. brojne knjige o filmu koje smo u međuvremenu objavili, nekako su nas odmakli od toga da baš u MaMi imamo stalne projekcijske programe. Ipak, sve ono što se dogodilo tijekom i poslije pandemijskih lockdowna i potresa navelo nas je da opremimo prostor tako da u relativno pristojnim uvjetima možemo krenuti s idejom repertoarnog malog kina ili - kako bi jedan naš prijatelj rekao - džepnog kina. Da ostvarimo kontinuitet, prvih mjeseci imat ćemo program koji smo unaprijed sastavili, ali naum nam je da to mikrokino, u suradnji s partnerima i distributerima, bude uistinu repertoarno i otvoreno svima koji u centru grada žele u intimnom okruženju afirmirati filmsku kulturu.

Film je čudna i uvrnuta jednina te tek u činu zajedničkog gledanja u kinu može postati čudesna množina. Stalo nam je do te 'zajedničkosti' u množini, i to je kredo kina u MaMi!

Kako biste ocijenili trenutačno stanje ljudskih prava u svijetu?

Ima slogan koji se pripisuje Goetheu - da nada postoji samo zbog onih koji su bez nade. Sve više od te formule danas je skoro opsceno reći...