Ovih se dana u Booksi održava 20. Revija malih književnosti, s fokusom na queer književnost Balkana. Dio je to bogatog programa koji je zagrebački književni kombinat pripremio u svojoj slavljeničkoj, 20. godini postojanja. Tim je povodom urednički par Ivana Dražić - Lara Mitraković sklopio antologiju balkanske queer književnosti pod jednostavnim i efektnim naslovom QUEER BALKAN. Budući da se radi o nama nepoznatim autoricama i autorima, pripremile su i kratke intervjue sa svim spisateljima kako bismo se bolje upoznali s njima. Učinilo nam se zgodnim ugostiti urednice u Roštilju i postaviti im uobičajenih pet pitanja. Zanimalo nas je koliko je teško bilo održati festival dugih 20 godina, kako bi definirale queer književnost, kakvi su im se izazovi ispriječili prilikom rada na antologiji, koje im je troje autora najzanimljivije i koliki je problem biti queer umjetnik na Balkanu.

Zvuči mi nevjerojatno to da Booksa i Revija malih književnosti slave 20 godina postojanja! Koliko je bilo teško održati ih sve ove godine?

Malo je nezahvalno odgovarati na ovo pitanje iz perspektive nekoga tko nije u Booksi čitavo to vrijeme, ali skupilo se i kod nas dovoljno iskustva da znamo da je jednostavan odgovor na ovo pitanje: teško je. Bez prekida djelovati u nezavisnoj kulturi 20 godina znači preživljavati i opirati se krizama, financijskim izazovima i najrazličitijim nesigurnostima koje dolaze uz rad u civilnom društvu. Da se uvjerimo u to, nije nam bilo potrebno 20 godina u Booksi, nego svega nekoliko. Druga strana ovoga, i razlog za to što i Booksa i Revija malih književnosti slave 20. rođendan, jesu beskompromisan timski rad, solidarnost, udruživanje i prijateljstva koja gradimo od prvog dana.

Za obljetničko izdanje vratile ste se Balkanu, no ovog puta izabrale ste rad s queer autoricama i autorima. Kako biste definirale queer književnost?

Balkanu smo se vratile jer je prvih deset izdanja Booksinog festivala Revija malih književnosti od 2005. do 2014. bilo posvećeno upravo književnostima na Balkanu: od BiH 2005. do Albanije 2014. Prije dvadesetak godina te su nam se književnosti činile 'male' jer je bilo objektivno malo književnih veza s književnostima na Balkanu: malo prijevoda, knjige su teže cirkulirale i jednostavno ih je bilo teško, teže nabaviti. Danas se situacija ipak malo promijenila, književnosti i knjige su nam objektivno dostupnije, stoga smo fokus Revije prebacile na queer te queer književnost sagledavamo kao 'malu', kao onu koja teže nalazi put do čitatelja i u mainstream.

Pojam queer, pa samim time i queer književnost, širok je i teško ga je definirati, definicija konstantno izmiče i vjerojatno mu ni ne treba. Ipak, kako smo naše viđenje queer književnosti negdje morale usidriti i oprimjeriti je tekstovima u antologiji QUEER BALKAN, sagledale smo je kao književnost koja se opire heteronormativnosti, patrijarhatu, kapitalizmu i društveno-ekonomskim, pa i uvriježenim književnim normama. Ona, osim LGBTIQ+ perspektive i tema, obuhvaća šire feminističke, klasne i ekološke teme, a nužno uključuje manje ili više izravno artikuliranu borbu za ravnopravnost i pravednije društvo. Zastupljeni autori i autorice - Selma Asotić, Vesna Liponik, Tijana Rakočević, Yordan Slaveykov, Galina Maksimović, Nóra Ugron, Arbër Selmani, Vagia Kalfa (piše pod pseudonimom Noa Tinsel), Stefan Alijevik i Kristi Pinderi - osim književno, i društvenim i političkim aktivizmom mijenjaju te utječu na društvo u kojem žive.

U tu ste svrhu pripremile i antologiju balkanske queer književnosti. S kakvim ste se izazovima suočili prilikom selekcije?

Rad na antologiji queer književnosti na Balkanu, koju smo naslovite jednostavno 'QUEER BALKAN', bio je u najvećoj mjeri lijepo i uzbudljivo iskustvo za obje. Najveći izazov bila nam je ograničenost samo na jednog/u autora/icu po državi te naravno jezik: kako od sjajnih autora/ica koje smo istražujući pronašle ili su nam ih predložili suradnici, kolegice, prijatelji, kojima smo se javile, odabrati samo jednu osobu iz svake države, i to na jeziku koji ne razumijemo. Također, spomenimo i da je velik izazov bio pronaći prevoditelja/icu za albanski jezik, a koji/a će se k tome snaći s divnom poezijom Arbëra Selmanija. Srećom, naš kolega i prijatelj Đorđe Božović iz Srbije sjajan je prevoditelj s albanskog te smo tom izazovu tako doskočile. A kad već govorimo o prijevodima, svakako moramo nabrojiti ostale prevoditeljice i prevoditelja koji su napravili odličan posao: Ksenija Banović (bugarski), Paula Ćaćić (slovenski), Goran Čolakhodžić (rumunjski), Marijana Kavčić (makedonski) i Marija Dejanović (grčki).

Izazov je svakako bilo i balansiranje između raznolikosti tema, žanrova i stilova kako bismo što bolje prikazale šarolikost queer glasova s Balkana. Važno nam je bilo izbjeći stereotipe, a istovremeno predstaviti bogatstvo queer identiteta na Balkanu, u čemu smo, čini nam se, na kraju i uspjele.

Pretpostavljam da je većina autorica i autora nepoznata našoj književnoj publici. Možete li izdvojiti njih troje i ukratko ih predstaviti?

Većina autorica i autora potpuno je nepoznata u Hrvatskoj i ovo su im prvi prijevodi na hrvatski, što nam je bilo važno: uvrstiti nove i još neotkrivene glasove. Ipak, čitateljima će vjerojatno biti poznata Selma Asotić iz Bosne i Hercegovine, čiju novu i neobjavljenu poeziju donosimo u antologiji. Što se tiče izdvajanja nekoliko autorica i autora, to je jako težak zadatak. Ali probat ćemo ukratko: Nóra Ugron spisateljica je i aktivistkinja iz Rumunjske koja piše kako se i bori - neobuzdano i strastveno; Yordan Slaveykov bugarski je pisac i dramaturg koji se u antologiji predstavlja pričom kojom će vas uvjeriti da je ljubav jača od smrti, a kosovski pisac i novinar Arbër Selmani svojim pjesmama nježno će, ali sigurno, razvaliti vaše biće.

Što biste rekli, koliko je problematično biti queer autorica ili autor na Balkanu?

Nije nužno problematično, ali je teško. Čak i ako se fokusiramo isključivo na književno polje, iz razgovora s autoricama i autorima jasno je da se queer književnost u mainstreamu još uvijek ne shvaća 'ozbiljno', u najboljem slučaju se instrumentalizira i komercijalizira, mainstream scene još uvijek su prilično konzervativne i patrijarhalne, ali autorice i autori, svatko na svoj način, bore se za svoj prostor, odnosno grade novi.