Poznata umjetnica Marina Mesar OKO se nakon dugih sedam godina vraća izlaganju u Zagrebu, što će obilježiti izložbom u relativno novoj Galeriji Trotoar. 'Na izložbi naslovljenoj 'Dear Diary... Layers of Dreams' fotografija bakine kuhinje funkcionira kao mise-en-scène proliferirajućih slika i opipljivih predmeta koji ih utjelovljuju. Na tu je fotografiju, kao i na druga mjesta u prostoru galerije, ovješeno mnoštvo malih krpenih lutaka identičnog oblika, a koje je umjetnica vlastoručno izradila. One su podsjetnik na neko prošlo vrijeme i na mjesto ishodišta slika koje će godinama poslije artikulirati svojim preciznim crtežima, što, među ostalim, prizivaju u sjećanje i crteže iz osamnaestostoljetnih prirodoslovnih priručnika', zapisala je o njoj Leonida Kovač. Izložba nam je bila povod da pozovemo umjetnicu u Kulturni roštilj, a postavili smo joj standardnih pet pitanja. Zanimalo nas je čime se bavila u sedam godina izbivanja iz zagrebačkih galerija, je li joj street art draži od izlaganja u galerijskim prostorima, kakvu to izložbu otvara, koliko je za umjetnika važno voditi dnevnik i je li preseljenje iz provincije u velegrad nužnost za suvremenog vizualnog umjetnika.

Za početak valja uočiti da je prošlo sedam godina od vaše zadnje zagrebačke izložbe. Čime ste se bavili u međuvremenu?

Puno se različitih stvari dogodilo u međuvremenu, iako se uvijek čini da nije bilo ništa posebno. Nakon samostalne izložbe u Francuskom paviljonu bilo je tu bijenala slikarstva, bilo je komercijalnih suradnji kao što je ona s Googleom, a dogodila se i izvedba trajnog rada na zidu koji stoji izložen u sjedištu Europske središnje banke u Frankfurtu, kao i izložbe u Londonu i neki urbani projekti, poput oslikavanja velikog murala od nekoliko katova za Fondaciju Lavazza u Torinu. Osim toga, dosta održanih predavanja i zapravo vlastite nadogradnje. Koliko god nas je sve usporilo, čini mi se da smo svi imali dovoljno vremena da napokon poradimo na sebi. Kako god okrenemo - nije bilo dosadno. Covid, koji je stopirao čitav svijet, sve je malo usporio. Potres je također učinio svoje, razorio mi je studio te sam bila prisiljena iseliti i snalaziti se kako raditi sljedećih godinu dana. Sad se već sve vraća u normalu, u stari dobar ritam, kad se stalno putuje po svijetu i posvuda se otvaraju projekti. Tako da je Berlin sljedeći, a London nakon toga.

Pretpostavljam da ste većini ljudi poznati po svom street artu. Što vam je draže, izlaganje na ulici ili izlaganje u galeriji? Zašto?

Zapravo već nekoliko godina ne radim po ulici, iako se prve ljubavi teško zaboravljaju. Meni je najbitnije da nije dosadno. Tako da mi je trenutno fokus više na izložbenim prostorima, galerijama i muzejima, kad je potrebno osmisliti čitavu jednu veliku priču za potpuno novi prostor. Jedino usporedivo tome je kad se radi veliki mural preko nekoliko katova zgrade, a koji ostavi sličan dojam snage i kompletne priče. Kad sam počinjala, jednaku sam pažnju posvećivala crtajući papirnate postere koje bih lijepila po zidovima u gradu, kao i oslikavanju slika u ateljeu, a koje se izlažu u muzejima ili galerijama. Ta koncentracija u radu bila mi je uvijek jako bitna. Kreativnost je veliko polje u kojem se može eksperimentirati novim tehnologijama.

U petak se u Trotoaru otvara vaša izložba 'Dear Diary... Layers of Dreams'. Možete li je ukratko predstaviti?

Kada bih trebala onako grubo objasniti o čemu se radi - zapravo je priča jednog djeteta koje nije prestalo sanjati. O životu koji nas vodi različitim putevima, nekim teškim i nekim malo lakšima. I zapravo o snazi mašte i sanjarenja koje može nadići sve probleme. Život nam se događa svima i često zaboravimo da smo puno jači kao bića zbog distrakcija i iscrpljenosti. Najljepše mi je kad primijetim da je netko ponovno osvijestio neke svoje dječje snove i ponovno skupio hrabrosti ići za njima.

Što biste rekli, koliko je za umjetnika važno voditi nekakav tip dnevnika?

Mislim da je svaki rad zapravo neki oblik dnevnika, vjerojatno zato i radim svaki dan u ateljeu. Nije bitno jesu li to crteži na papiru ili slike na platnu, na kraju se svede na to da misli i osjećaji koji su nematerijalni postanu prevedeni u stvarni, fizički svijet oko nas. Imam i papirnati dnevnik u koji povremeno pišem i predložila bih to svima zato što nam se misli ponekad čine kompleksne i bezizlazne, a na kraju shvatimo da to nije tako strašno. Ima jedna rečenica koje se sjećam još iz osnovne škole, iz 'Dnevnika Anne Frank - 'Papir podnosi više nego čovjek'; i čini mi se da je to potpuna istina.

Živite i radite u Zagrebu i Londonu. Je li to preseljenje bilo nužnost, odnosno koliko je teško djelovati suvremenom vizualnom umjetniku a da jednom nogom nije drugdje?

Prvi put sam krenula u London 2012 . godine jer sam željela vidjeti veliki grad i na koji način ljudi žive u njemu, a zapravo se kontinuirano vraćam. Ostajem po dva, tri, šest mjeseci ili godinu dana u komadu... U zadnje vrijeme, kako je bio covid te sve to skupa, zapravo sam više boravila u Hrvatskoj, ali sad se to vraća u normalu i neki balans otprije. Mislim da je bitno kretati se kroz različite kulture i različite količine ljudi. Naučiš puno o svijetu oko sebe, a bome i o sebi samome. Svakome bih predložila da pokuša napraviti isto. Ne mora se nužno seliti. Štedjela sam novac pa bih točno izračunala za koliko tjedana ili mjeseci boravljenja negdje drugdje imam i onda bih se odvažila na taj put. A takva iskustva donose puno više nego što koštaju u inicijalnom 'preseljenju'. Naučila sam jako puno, zato i mislim da mi je obaveza dijeliti to znanje s drugima. Što objašnjava zašto toliko volim držati predavanja.