U sljedećih tjedan dana Rijeka će biti grad književnosti. Za to je zaslužno 17. izdanje festivala Vrisak, manifestacije kojom tradicionalno završava književno ljeto. Prošle smo godine, a to je izdanje ostalo zapamćeno po polemici koja je uslijedila, na licu mjesta provjerili koliko ga vole pisci, a ovogodišnje izdanje podržali smo kratkim intervjuom s njegovim programskim direktorom Dragom Glamuzinom, našim poznatim piscem i urednikom. Glamuzinu smo pitali koliko je teško bilo održati festival na visokoj razini, koja bi tri događanja izdvojio u najbogatijem programu dosad, postoji li tzv. postjugoslavenska književnost, kako je podnio prošlogodišnje kontroverze i kako balansira među svojim brojnim ulogama.

Pred nama je 17. izdanje festivala Vrisak. Koliko je teško bilo održati ga na visokoj razini svih ovih godina?

Bilo je puno izazova, teških godina zbog raznih razloga, recimo epidemije COVID-a, ali mislim da smo usprkos svim problemima, uspijevali iz godine u godinu podizati standarde i pretvoriti Vrisak u veliki festival čija događanja vole pohoditi i publika i pisci. Na Vrisak pisci ne dolaze kako bi odradili svoju promociju i otišli nego žele ostati i družiti se, i upravo ta dobra atmosfera s puno druženja i povezivanja postala je na neki način zaštitni znak festivala.

Program ste na konferenciji za medije najavili kao najbogatiji dosad. Koja biste tri događanja izdvojili?

Puno je zanimljivih programa i nije pošteno prema mnoštvu izvrsnih autora, ali ako već moram, navest ću tri predstavljanja od kojih svako ima nešto specifično za što sam siguran da će biti zanimljivo brojnoj publici: 1. gostovanje velikog ruskog pisca Borisa Akunina kojeg je ruski režim stavio na popis državnih neprijatelja pa zbog toga u zadnje vrijeme manje javno nastupa, izuzetno nam je drago što smo usprkos svim problemima uspjeli dogovoriti njegov nastup na Vrisku; 2. gostovanje velike hrvatske i europske videoumjetnice i performerice Sanje Iveković koja će sudjelovati u predstavljanju dviju knjiga vezanih za njen rad; 3. nastup legendarnog frontmena Partibrejkersa, Zoran Kostić Cane upravo će na Vrisku prvi put u Hrvatskoj nastupiti kao književnik i predstaviti svoju zbirku pjesama. Mogao bih sad dalje nabrajati do kraja ovog intervju, ali istaknut ću još samo jedan tradicionalni program kojim svake godine počinje Vrisak, a to je dodjela VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, prošle godine je na dodjeli bilo više od 300 gledatelja.

Osim međunarodnih zvijezda Boris Akunina i Elize Clarke, na festivalu će nastupiti i cvijet regionalne književne scene. Kako vidite naše književno polje u smislu regionalne komunikacije - postoji li tzv. postjugoslavenska književnost ili se radi o mnogo različitih književnosti?

Čini mi se prilično očitim da mnogi pisci unutar regije intenzivno komuniciraju, objavljuju u svim zemljama regije, da se povezuju na razne načine i da postoji nekakav oblik zajedničke scene. Kakva je priroda tih veza i koliko su propusne granice među postjugoslavenskim književnostima pitanja su na koje će na istoimenoj tribini na Vrisku pokušati odgovoriti Saša Ćirić, Jagna Pogačnik, Anera Ryznar i Saša Stanić.

Prošlogodišnje je izdanje festivala ostalo zapamćeno po kontroverzama i polemikama koje su uslijedile nakon njega. Kako ste to podnijeli?

Mislim da je dobro da festival pokreće rasprave, ne želimo biti samo mjesto na kojem će se pokazati nove knjige. Zbog toga ćemo i ove godine imati tribinu koja se naslanja na tu lanjsku polemiku, povod za nju je 70. obljetnica Hemingwayeve Nobelove nagrade, a sudionici će raspravljati o tome kako njegovo djelo izgleda iz današnje, bitno promijenjene perspektive, o tome koliko se kanon promijenio i kako veliki pisac i veliki obožavatelj lova i korida prolazi kod današnjih čitatelja.

Naš ste poznati pisac, glavni ste urednik VBZ-a i programski ste direktor festivala Vrisak. Kako balansirate između tih uloga?

Volim svoj posao, ali pisanje mi je važnije. Koliko mi posao pomaže ili odmaže u pisanju teško mi je odgovoriti, ponekad sam frustriran što umjesto na svom rukopisu radim na tuđem, ali isto tako mislim da mi svakodnevni rad na rukopisima omogućava da neke probleme i u svom pisanju brže uočim i riješim, bar one zanatske.