Goran Trbuljak (1948.) naš je poznati likovni umjetnik i filmski snimatelj. Diplomirao je 1972. godine u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti te filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti. Polazio je i École des Beaux-Arts u Parizu. Potkraj šezdesetih započeo je svoje umjetničko djelovanje u okviru konceptualne umjetnosti i od tada preispituje vlastito umjetničko ponašanje i odnos umjetnik-društvo.

Trbuljak je 2. srpnja ušao u prostor Muzeja suvremene umjetnosti. Ta činjenica ne bi bila vijest da to nije odbijao učiniti od 2009. godine, dakle od preseljenja Muzeja u novu zgradu. Pitali smo ga zašto se predomislio, što misli o dosljednosti, odakle mu glavoper, kako izgleda idealan salon za njegov glavoper i jesu li ga konačno uvjerili da je umjetnik.

Nakon 14 godina odbijanja eto vas u Muzeju suvremene umjetnosti. Zašto ste promijenili svoje stajalište?

Zanimljivo mi je danas razmišljati kako su se ljudi ovih 14 godina brinuli o tome da ne ulazim u MSU i zašto, i kada su se na to naviknuli, ja sam se predomislio i napravio izložbu. To ih sada ponovo brine. Nisam promijenio stajalište, sve dileme koje sam imao, iako su prekrižene u knjižici 'Neka razmišljanja i dileme o mom sadašnjem te budućem odnosu s MSU, Zagreb' iz 2022. godine i dalje su svima vidljive na izložbi. Odluka o tome da ne ulazim, i ne idem na otvaranja izložbi kolegica/kolega, da sam ne izlažem i slično, samo je privremeno suspendirana. Dapače, još sam više uvjeren da sam bio u pravu jer i drugi već postupaju isto, od umjetnika do kustosa. Na primjer, kustosi uopće ne dolaze na otvaranje izložbi drugih kustosa u muzeju, izgleda, isto tako iz principa.

U jednom ste intervjuu izjavili da vjerujete u čovjekovo pravo da se predomisli. U kakvom je to pravo odnosu s dosljednošću?

To je ono pravo po kojem se čovjek može predomisliti, a koje kaže da se uime plemenitog cilja on mora odreći dosljednosti koja ga vodi ka slavi. Slavu sam mogao, po nekima, steći kao jedini suvremeni hrvatski umjetnik koji nije kročio u MSU, Zagreb. Cilj mi je bio osloboditi 'Glavoper' okova umjetnosti.

Priča o glavoperu je prilično poznata, pretpostavljam da za nju znaju i ljudi koji ne mare za umjetnost. Možete li je ukratko ispričati, odakle vam glavoper?

Jedan mi je prijatelj, onako usput, spomenuo da je na Njuškalu vidio kako prodajem nešto neobično. Pogledao sam i vidio da Goran Trbuljak prodaje glavoper. Nisam imao pojma što je glavoper, a ni to da postoji još netko s istim imenom i prezimenom. Odmah sam ga kupio i kroz izlaganje u MUO 'ozakonio' kao ready made. Zarobio sam 'Glavoper' u umjetnosti oduzevši mu njegovu izvornu funkciju. I tu sam se predomislio. Sada apeliram i na druge umjetnike, muzeje i kolekcionare da ready madeove oslobode okova umjetnosti i i vrate ih u funkcije za koje su napravljeni. Taj postupak 'deredimejdifikacije' u jednoj se točki dodiruje s Duchampovim postupkom 'redimejdifikacije'. To je točka apsurda. Kad je Duchamp potpisao prvi uporabni predmet 1914. godine kao svoj rad to je mnogima izgledalo apsurdno, baš kao što je 2024. izgleda apsurdno traženje da se već postojećim ready madeovima vrati sloboda.

Plan je da glavoper pronađe novi/stari dom u kakvom frizerskom salonu, a neke ste ponude već odbili. Kako izgleda idealan salon za vaš glavoper?

Pa, idealno bi bilo da glavoper bude instaliran negdje daleko od muzeja i umjetničkih centara, da ispire glave bez da se na njega upire prstom kao na bivši ready made te da mirno 'živi' i radi u anonimnosti.

Kako - kao osoba koja ima bogatu enciklopedijsku natuknicu ispod svog imena - gledate na svoj status? Jesu li vas konačno uvjerili da ste umjetnik?

Postoje mnoge definicije što je umjetnost i tko je umjetnik. Napisali su ih umjetnici, filozofi, teoretičari, a i obična publika ima svoje mišljenje, i to tako već stoljećima. 'Sve za što umjetnik kaže da je umjetnost, je umjetnost' (S. LeWitt), 'Svaki je čovjek umjetnik' (J. Beuys), 'Umjetnik je onaj kome drugi za to dadu priliku' (A. A.), 'Umjetnost je najveća radost koju čovjek sam sebi daruje' (K. Marx), 'Tamo gdje nema tržišta umjetnosti, ne postoji ni umjetnost' (A. B. Oliva), samo su neke od suvremenih definicija i po svakoj bih mogao biti, i ne biti umjetnik. Ona definicija koja ovdje još nedostaje je ona od obične publike.