Marinu Vujčić, našu poznatu spisateljicu, ne treba posebno predstavljati. Otkad se 2010. godine pojavila na književnoj sceni, niže samo uspjehe. Njezin posljednji roman 'Sigurna kuća' objavljen je u travnju ove godine, a ubrzo se popeo do drugog mjesta ljestvice najprodavanijih izdanja domaće književnosti. Takav nam je roman, u kojem žena ubije muža, očito trebao. Vujčić smo zamolili da ga ukratko predstavi i pitali je kakav je osjećaj biti među najprodavanijim autorima u Hrvatskoj. Također smo htjeli saznati što ju je inspiriralo da izvrne uobičajenu priču, njezino mišljenje o tome kako se može riješiti problem femicida u hrvatskom društvu, ali i kakvi su joj planovi.

Kakav je osjećaj biti među najprodavanijim autorima domaće književnosti?

Osjećaj je, naravno, jako dobar. Prevladava zahvalnost što su čitatelji tako zdušno prihvatili priču kojom sam se gotovo opsesivno bavila nekoliko godina. Zbog njih se onaj moj pojedinačni osjećaj da o nekim stvarima treba naglas progovoriti sad materijalizirao u zajednički, pa mi je sve dobilo dodatni smisao. Stvarno je lijepo vidjeti svoj roman pri vrhu liste najprodavanijih knjiga. Čitatelji mi također javljaju da se 'Sigurna kuća' u knjižnicama trenutno ne može dobiti, da su svi primjerci posuđeni i onda još unaprijed rezervirani, tako da se stvarno ne mogu požaliti.

Za one koji ga još nisu pročitali, možete li ukratko predstaviti svoj roman 'Sigurna kuća'?

U jednoj rečenici, 'Sigurna kuća' je roman o ženi koja služi zatvorsku kaznu zato što je u samoobrani ubila nasilnog muža. No iza te jedne rečenice stoji i sve ono što joj je prethodilo: godine manipulacije, izolacije, kontrole, psihičkog i fizičkog zlostavljanja, prijetnji, ucjena, torture, dominacije, oduzimanja prava na život dostojan čovjeka - ali i neučinkovitost sustava koji je iznevjerio moju junakinju. Roman posredno nudi odgovore i na sva ona pitanja koja neupućeni komentatori postavljaju na društvenim mrežama kad obiteljsko nasilje završi femicidom - zašto ga nije ostavila, zašto je uopće bila s njim, zašto nikome nije rekla, zašto je toliko dugo čekala... A upravo je to ono zbog čega sam ovaj roman i napisala. Sad sam najsretnija kad vidim komentare o svom romanu - a puno je takvih - 'nakon ove knjige više se nitko neće pitati zašto ga nije ostavila'. Dio romana odvija se u kaznionici pa imamo i tu dimenziju koja zaokružuje cijeli taj koncept krivnje i kazne, kojemu je moja junakinja izložena, ali i nekoliko drugih žena, s kojima je prisiljena na suživot u kojem ženska solidarnost nije baš na cijeni. Roman je napisan u drugom licu, iz perspektive glavne junakinje koja se obraća sebi da bi pokušala shvatiti kako joj se sve to dogodilo.

Lada Lončar, junakinja vašeg romana, nakon psihičkog i fizičkog zlostavljanja ubije supruga. Što vas je inspiriralo da izvrnete uobičajenu priču u kojoj smrtno stradavaju žene?

Htjela sam pokazati kako okolina i sustav mogu do te mjere iznevjeriti ženu koja trpi obiteljsko nasilje da je dovedu u situaciju da se mora sama obraniti. I kako se u tim rijetkim slučajevima kad muškarac završi mrtav umjesto nje opet preispituje njezin moral, njezina odgovornost i krivnja, njezine pogreške, njezini životni izbori - jer ona više nije žrtva nasilja nego ubojica. Iako je svog muža ubila u samoobrani, dobila je zatvorsku kaznu jer je 'prekoračila nužnu obranu' - a da je nije prekoračila, ne bi je više bilo. Sjetimo se samo slučaja Ane Magaš te kako se pisalo i govorilo o njoj. O njoj nitko nije napisao onu uobičajenu rečenicu da je lijepo pozdravljala susjede, koju u medijima dobije svaki izvršitelj femicida. Danas svi znamo tko je Ana Magaš, a nitko ne zna kako se zovu svi oni počinitelji femicida o kojima se izvještavalo, ni kako su se zvale žene koje su ubili. Izvrnula sam priču jer ne mogu podnijeti da je to da muškarac ubije ženu 'uobičajeno', da nam to postane 'normalno', da to bude rasplet na koji smo navikli, ali i zato da pokažem kako nema sigurne kuće za ženu jer će je, nakon što je godinama bila žrtva zlostavljanja, samo nastaviti zlostavljati sustav koji ju je preuzeo da je kazni za ono što je učinila.

U travnju, baš kad je izašao roman, ubijene su dvije žene, a femicid je nažalost čest u našem društvu. Što mislite, kako možemo riješiti taj problem?

Velik postotak slučajeva femicida ima prethodnu povijest prijavljivanja nasilja u obitelji, i to da su žene koje su ubili nasilnici prethodno tražile zaštitu i pomoć najporazniji je dokaz neučinkovitosti sustava. Nisam kompetentna da govorim o tome kako možemo riješiti taj problem, samo znam da se premalo radi na prevenciji, na osvješćivanju problema obiteljskog nasilja općenito, na senzibiliziranju javnosti za ovu temu. Trebalo bi početi od vrtića i škola, od malih nogu ukazivati na svako ponašanje koje ima potencijal za buduće nasilje, raditi na prepoznavanju obrazaca takvog ponašanja, na njihovoj osudi i sankcioniranju. Nismo svjesni koliko naizgled bezazlene rečenice poput 'Tko se tuče, taj se voli' ili stihova popularnih pjesama 'Bit ćeš moja ili ničija' mogu nanijeti štete i koliko pridonose normalizaciji nasilja. Drugi veliki problem koji moramo rješavati jest izvještavanje u medijima o slučajevima femicida i obiteljskog nasilja. Iako je većina medijskih kuća potpisala Medijski kodeks - vodič za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu, nitko ga se ne pridržava. I dalje se u medijima romantizira ubojicu, navode se 'razlozi' zbog kojih je ubio svoju partnericu, spominje velika ljubav zbog koje nije mogao podnijeti to što ga je ostavila i slično, uz svjedočenja susjeda da je on uvijek bio 'duša od čovjeka'. To je praksa koja sigurno ne pridonosi smanjenju femicida i koja će neke sljedeće nasilnike spriječiti da ubiju ženu, a pogotovo nije praksa koja senzibilizira javnost za taj problem. O kaznama za počinjene zločine nema smisla ni govoriti jer u našem pravosudnom sustavu nema straha da ćete za oduzimanje tuđeg života dobiti onu doživotnu. Uz 'dobro vladanje', nećete ni desetljeće provesti u zatvoru.

Što je sljedeće za vas?

Krajem godine izlazi mi neobična knjiga dnevničkih zapisa, a pisala sam je prošle godine po konceptu 'svaki dan jedna rečenica, ni manje ni više'. Na kraju godine neplanirano sam imala rukopis pod nazivom '365 rečenica' i moj izdavač Fraktura odlučio ga je objaviti. Skiciram i neke nove stvari, ali neizvjesno je što će od svega toga uopće opstati. Trenutno sam zaokupljena vođenjem Kantuna kulture, novog edukacijsko-kulturnog centra u mom rodnom Trogiru, u kojem radim kao voditeljica kulturnih programa.