Utemeljeno 1964. godine, Goranovo proljeće naša je najznačajnija pjesnička manifestacija te se svakog proljeća održava u spomen na tragično stradalog Ivana Gorana Kovačića. Osim nagrade Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus, ono nudi prostor za mlade pjesnike kojima se od 1977. godine daje nagrada Goran za mlade pjesnike. Nagrađuju se pjesnikinje ili pjesnici do trideset godina starosti, među laureatima su danas etablirani pisci poput Miljenka Jergovića, Ivane Bodrožić i Marije Andrijašević, a ove godine nagradu za rukopis 'Kuća na otoku odnijela je Silba Ljutak, studentica psihologije iz Zagreba. S mladom smo pjesnikinjom razgovarali o njezinom neobičnom imenu, spisateljskim počecima, izboru pisanja poezije u svijetu koji za nju sve manje mari, osobnom značenju nagrade koju je dobila te o terapeutskim mogućnostima književnosti.

Poigrajmo se za početak riječima: osoba imena Silba napisala je rukopis 'Kuća na otoku'. Koliko vas je odredilo to neobično ime?

Da sam se zvala Ana ili Marija (imena su slučajnim odabirom izvučena iz šešira i nemaju veze sa stvarnim osobama), možda ne bih osjećala poriv za stvaranjem i izricanjem dijela sebe putem poezije, a možda bih svejedno pisala pjesme ili bih se pronašla u prozi. Koliko je svakog od nas ime odredilo, jedno je od onih pitanja koja možemo samo puno studirati, ali ni uz najbolju volju nikada nećemo imati konkretan odgovor. Ono što ime jest odredilo je manje ili veće čuđenje kad nekoga upoznam: 'Čekaj, stvarno se tako zoveš?' Iz čuđenja je došao ponekad neugodan osjećaj različitosti i nepripadanja, a sad, već u malo odraslijim godinama, prihvaćanje toga da ne moramo svi biti jednaki, dapače, da je to sasvim u redu te da ne bismo ni trebali. Naziv nagrađenog rukopisa 'Kuća na otoku' nije inspiriran mojim imenom, već privremenim odlaskom drage mi osobe na Čiovo. Tim odlaskom nastala je praznina koju su popunile pjesme. Već nakon što je rodio lirski subjekt imaginarne majke koja će zatim roditi mene, drugog lirskog subjekta iz zbirke, uvidjela sam tu poveznicu između vlastitog imena i naziva zbirke i odredila taj rukopis kao svoj prvijenac ako ikada objavim knjigu.

Kako ste počeli pisati?

Prva pjesma koje se sjećam i koju još uvijek imam negdje spremljenu na računalu je iz prvog ili drugog razreda osnovne škole. Tada još nisu bile kuće na otocima, zamišljene majke i sjemenke koje mijenjaju svoju biljnu vrstu, već mačka koja skače po neboderima. Uvijek sam imala bujnu maštu koja je iz svakodnevnih prizora stvarala pomalo apsurdne priče. U osnovnoj i srednjoj školi puno sam pisala o začaranim prinčevima i princezama, vilama, vješticama, bilo čemu što ima neki magijski prizvuk. Možda je to bio samo potisnuti dječački san da i sama imam čarobne moći, a možda je ipak samo mašta radila svoje. Te su teme bile prisutne i u srednjoj školi, a na fakultetu sam se više počela baviti introspekcijom i međuljudskim odnosima. Tada sam također počela ozbiljnije razmišljati o objavljivanju pjesama i izdavanju vlastite zbirke. Koliko god je na tom putu ponekad bilo frustracije i razočaranja, ipak je više od svega bilo uzbudljivo i poticajno za daljnje pisanje.

Zašto ste se odlučili za poeziju?

Ne mogu reći da sam u nekom trenutku donijela svjesnu odluku da je ono što ću pisati upravo poezija, već kad sam pisala rezultat toga su spontano u većini slučajeva bili stihovi. Biramo li mi poeziju ili je poezija entitet koji nadilazi papir i tintu i sama bira tko će je stvarati? Još jedno od onih pitanja za razmišljanje kad ne možemo zaspati i na koje nikada nećemo imati odgovor. Proza mi je još uvijek pomalo zastrašujuća, veliki metodološki izazov u kojem radnja ne smije imati nijednu rupu, a likovi savršeno logične nesvjesne konflikte, tako da ću za sada još uvijek ostati s poezijom. Velika mi je želja jednom napisati roman, e tek to je pravi izazov, ali za početak bih se htjela okušati u nekom kraćem proznom djelu, naravno u stihovima. Između svih ostalih ljepota i mogućnosti studija psihologije, dodatni plusić mi se prilikom upisivanja činio uvid u ljudsko ponašanje i emocije kako bih mogla vjernije prikazati likove u prozi. Na petoj godini se ne osjećam ništa spremnijom pisati prozu i njezine likove, no ipak imam još puno toga naučiti.

Što vam znači nagrada Goran za mlade pjesnike?

Ova nagrada uzela je moje pisanje i iznijela ga iz sigurne zone ispisivanja rukom pod predavanjima, pretipkavanja u računalo, zatim slanja na neki portal ili natječaj i držanja figa da će biti dobro te bacila sve to u stvarni svijet. Prošlo je već desetak dana od dodjele nagrade i festivala i dojmovi se jesu malo slegnuli, no mislim da nikada neće u potpunosti. Kao i svim pjesnikinjama i pjesnicima prije mene, Goran za mlade je velika čast, vjetar u leđa od književne zajednice koja je do tog trenutka za mene dobrim dijelom postojala u virtualnom obliku i objavama na Facebooku te, kako mi je Marko Pogačar rekao prilikom pozdravljanja na kraju Goranovog proljeća, pravo vatreno krštenje. Goran za mlade pjesnike svakako je i velika potvrda da ima neke vrijednosti u tome što radim i da trebam nastaviti pokušavati. To ću svakako i učiniti, pisati i dalje te možda više ne slati toliko skupove pojedinačnih pjesama književnim portalima, već u nekom trenutku cjelovitije rukopise nakladnicima te opet držati fige i nadati se da će biti dobro.

Studirate psihologiju. Što mislite, može li književnost imati terapeutski učinak?

Ako se ne koristi na način koji ide u patologiju ili je štetan, skoro sve može imati terapeutski učinak. Književnost općenito, a posebice poezija na mene zaista djeluju tako. Kad pišem poeziju, olovka se pretvara u magnet koji izvlači moje misli i na papiru ih sistematizira u nešto smislenije i nešto što mogu lakše razumjeti, a kad čitam, na jedinstven način ulazim u tuđi unutarnji svijet, odnosno u onaj dio koji je ta osoba odlučila podijeliti sa mnom kao čitateljem te iznova spoznajem da nisam sama u nekom osjećaju ili doživljaju, dobivam novu perspektivu dobro poznatoj tematici ili prvi put razmišljam o nečemu s čim ću se tek upoznati. U oba slučaja, pišemo li ili čitamo, riječi mogu biti flasteri za ogrebotine i opekotine koje do tada nismo ni primijetili da ih imamo.