Nakon niza godina u Arsenalu, hrvatski paviljon smjestit će se u novom prostoru, u četvrti Cannaregio - Fondamente Nove, a bit će otvoren 19. travnja, dan prije otvorenja Bijenala koji će trajati do 24. studenoga. Ovogodišnju temu Venecijanskog bijenala 'Stranci posvuda' postavio je kustos Adrian Pedrosa, a više detalja o tome kako je odgovorila na tu temu, s kim će sve surađivati i o pozadini svojeg autorskog nadahnuća otkriva nam sama Vlatka Horvat.

Horvat je multidisciplinarna umjetnica, čije su područje djelovanja skulptura, instalacija, crtež, performans, fotografija, video i pisanje. Njezin je rad međunarodno predstavljen u različitim kontekstima – u muzejima i galerijama, na kazališnim i plesnim festivalima te u javnom prostoru. Nakon 20 godina provedenih u SAD-u, trenutno živi u Londonu.

Možete li ukratko predstaviti svoj projekt 'Priručnim sredstvima - By the Means at Hand'?

Za projekt 'Priručnim sredstvima – By the Means at Hand' osmislila sam strukturu u koju pozivam velik broj svojih prijatelja, umjetnika i umjetnica, a kojima je zajedničko to da su 'stranci' u zemljama u kojima žive – kao što sam i ja sama. Ta pozivna struktura postaje okvir unutar kojeg se projekt odvija. U središtu rada su procesi susreta i razmjene; konkretno, pozivam umjetnike i umjetnice iz različitih zemalja da naprave novi crtež ili dvodimenzionalni rad koji na neki način dokumentira ili odražava iskustvo života u dijaspori te da ga dostave u Veneciju. U činu direktne razmjene, za svaki primljeni rad šaljem povratno jedan svoj rad iz ciklusa koji izrađujem u Veneciji tijekom rezidencije u hrvatskom paviljonu. Ono što je osobito u toj našoj razmjeni jest realizacija pri kojoj ne koristimo poštanske ili transportne usluge. Svi umjetnički radovi putuju u Veneciju i iz Venecije neformalnim transportnim metodama, izbjegavajući poštanske ili transportne usluge. Konkretno, od svih sudionika tražim da aktiviraju svoje mreže prijatelja i poznanika koji već putuju u Veneciju zbog vlastitih razloga i da ih zamole da ponesu rad. Ti prijatelji prijatelja tako postaju neformalni kuriri našeg projekta koji dostavljaju radove u hrvatski paviljon u svojoj prtljazi, koferima, ručnim torbama itd.

Hrvatski paviljon je zamišljen kao mjesto izložbe, mjesto produkcije i mjesto susreta. U paviljonu su izloženi originalni radovi brojnih umjetnika, postav se kontinuirano mijenja te stvara nove dijaloge između radova i umjetnika uz moje radove te različite materijale kao tragove susreta i izvedbenih procesa, npr. fotografije ruku snimljene prilikom primopredaje radova. Sve umjetnike koji mi šalju radove molim da snime svoje ruke kad predaju rad kuriru. Te fotografije ruku s vremenom oblikuju vizualnu koreografiju ruku u izložbenom prostoru, a istovremeno postaju metoda alternativne logistike pomoću koje vodim evidenciju o putanjama svakog rada. Cijeli projekt bi se mogao čitati putem ovih poziva i odgovora, akcija i odjeka preko geografske i vremenske udaljenosti. Razmjena radova postaje zapravo katalizator susreta, mehanizam koji stvara razne neformalne oblike društvenosti – razgovore između umjetnika, sastanke umjetnika i kurira, susrete za vrijeme putovanja i primopredaje radova. Ti procesi, koji na neki način 'izmiču' projektu i odvijaju se na brojim lokacijama diljem svijeta, jednako su bitni u ovom projektu kao i sami radovi koji stignu u Veneciju.

Zašto su vam važni neformalni kanali kojima će djela stizati u Veneciju?

Improvizirane metode prijevoza u srcu našeg projekta etablirane su vernakularne prakse koje ljudi često koriste kako bi dopremili stvari svojim prijateljima i rođacima koji žive u udaljenim gradovima ili zemljama. To su povijesno uspostavljene prakse nastale iz društvene raspršenosti, migracije i raseljavanja, procesi koji obično proizlaze iz ekonomskih razloga ili iz društvene mobilnosti. Projekt prepoznaje i preuzima postojeće prakse, načine rada i alternativne oblike logistike koji već postoje diljem svijeta – i premješta ih iz zone svakodnevice u ovaj drugi kontekst.

Korištenje neformalnih kanala zanima me jer demonstrira određenu snalažljivost i inventivnost ljudi koji pronalaze rješenja da naprave nešto s ograničenim resursima. Oslanjanje na ekonomičnost sredstava i iznalaženje improviziranih rješenja često su povezani s uvjetima neimaštine i oskudice. Uvijek me zanimaju ograničenja kao okvir djelovanja, u smislu da susret – ili okršaj – s ograničenjima može proizvesti nove, neočekivane mogućnosti. Zanima me i metaforički potencijal ovih improviziranih gesti – ideja da se s malo može napraviti puno.

Tko su umjetnici s kojima ste ostvarili suradnju na projektu?

U ovom trenu oko dvjesto umjetnika i umjetnica koji žive diljem svijeta prihvatilo je moj poziv za suradnju na projektu. Prvi val umjetnika kojima sam pisala početkom godine uključivao je stotinjak mojih prijatelja i prijateljica umjetnika, a nakon tog prvog vala, mreža se proširila jer pozvani umjetnici predlažu svoje prijatelje i kolege. U ovom je trenu teško predvidjeti koliko će umjetnika na kraju sudjelovati u projektu!

On aktivira veze među ljudima da bi postigao svoje ciljeve. Umjetnici koje sam pozvala da sudjeluju dolaze iz mnogih zemalja. 'Priručnim sredstvima' je projekt za hrvatski paviljon, ali logika po kojoj su različiti ljudi, njihovi narativi, iskustva i radovi okupljeni i pozvani da dijele prostor ne slijedi kategorije nacionalnog identiteta ili pripadnosti. Paviljon postaje mjesto susreta te su u prvom planu prijateljstvo i povjerenje. Projekt se gradi na solidarnosti i uzajamnoj podršci kao načelima koja spajaju (i drže) ljude zajedno.

Projekt će se stalno mijenjati i nadopunjavati s idejom da stvari nisu konačne te da se mogu promijeniti, što je, kako ste rekli, u skladu s vašim uvjerenjima. U kakvom biste svijetu htjeli živjeti?

Da, ta forma privremenog postava koji se neprestano mijenja i preslaguje za mene je povezana s uvjerenjem da je svijet, a posebno društveni prostor, moguće rekonfigurirati, da je moguće zamisliti i provesti promjenu.

Što se tiče svijeta u kojem bih htjela živjeti, to bi bio svijet koji se ne bazira na podjelama na 'nas' i 'njih'. Svijet u kojem korporativni profit i geopolitički interesi ne dolaze ispred ljudskih prava i prava na dostojanstven život. Svijet u kojem prava i mogućnosti nisu vezani uz platežnu moć, svijet koji ima zdrave i funkcionalne javne institucije. Svijet u kojem su ljudi plaćeni za rad koji rade i od toga mogu normalno živjeti. Svijet u kojem naša opsesija napretkom i zaradom nije kobna po druga živa bića, prirodu i planet. Svijet, naravno, u kojem nema rata.

Imate bogato emigrantsko iskustvo. Kako ste prihvaćeni u stranom kontekstu?

Još kao srednjoškolka otišla sam u Ameriku, sad već davne 1991. godine, tako da su i moje umjetničko obrazovanje i oblikovanje moje prakse vezani uz proces navigiranja različitim kontekstima i okruženjima. Puno radim – i trudim se! – u različitim internacionalnim kontekstima, od vizualne umjetnosti do performansa, kazališta, pisanja i izdavaštva.