Splitska umjetnica Tisja Kljaković Braić nastavlja osvajati publiku. Nakon književnih bestselera 'U malu je uša đava', 'Oni' i 'Oni 2', otisnula se u vode filmskog svijeta i odmah oduševila. Naime, u suradnji s braćom Milivojem i Veljkom Popovićem snimila je animirani film po predlošku prve knjige naslova 'Žarko, razmazit ćeš dite!'. Film je premijerno prikazan na zagrebačkom Animafestu, gdje je osvojio dvije nagrade, zatim i na splitskom Festivalu mediteranskog filma, gdje je također osvojio dvije nagrade. Učinilo nam se to kao dobar povod za kratki razgovor, a Kljaković Braić smo pitali kakav je osjećaj vidjeti vlastite priče na velikom platnu, koliko joj znače nagrade, kako je izgledao proces nastanka filma, koliko joj je u kreativnom radu pomogao pokojni Gorki Žuvela i što ima u planu.

Film 'Žarko, razmazit ćeš dite!' nastao po vašoj knjizi 'U malu je uša đava' nedavno je premijerno prikazan hrvatskoj publici. Kakav je osjećaj vidjeti vlastite priče na velikom platnu?

Teže mi je bilo vidjeti kazališnu predstavu jer u njoj nisam imala svoje prste. To je bio pravi stres. A ovo, ovo je bila čarolija. Vidjeti pokrenute svoje slike koje sam slikala protekle dvije godine - divota i poseban doživljaj.

Film je odmah nagrađen, i na Animafestu i na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Koliko vam znače nagrade?

Mene nagrade nešto u životu neće. Ali toliko lijepog mi je donijela moja umjetnost da nemam pravo ništa reći. Imam publiku koja mi daje vjetar u leđa. I ove nagrade za crtani film pripadaju režiserima Veljku i Milivoju Popoviću. Ipak su mi dali da nagradu publike nosim doma. Što bi rekao Ćiro Blažević - utvaram si da je ona moja.

Možete li opisati proces nastanka filma na kojem ste radili s redateljima braćom Popović?

Bio je dug, predug... Dvije godine sam crtala po Veljkovim uputstvima. Inače moj proces rada je dum, bum i gotovo. Mislila sam da kraja nema. Nastojala sam da likovi imaju sličnost sa stvarnim ljudima. Ni u jednu fotografiju nisam pogledala dok sam crtala. I interijer mi je bio ispred očiju, kafena regalčina i narančasti mikser, vaga... Svi smo imali iste stvari. Uglavnom, bila je to jedna lijepa i ugodna suradnja. O animaciji nemam pojma pa se nisam pravila pametna.

Diplomirali ste na Umjetničkoj akademiji u klasi pokojnoga Gorkog Žuvele. Koliko je on utjecao na vaš umjetnički izričaj?

Ime mu je bilo pogođeno. Često razmišljam o njemu, to znači da je na mene ostavio svoj trag. Gorki je bio konceptualni umjetnik, jako zdrava pojava za naš mali grad. Otvorio je on meni neke kanale u glavi. Bio je nezgodne naravi, specifičnog izgleda. Znao je nositi dvije majice s dva koleta. Pušio je lulu, imao je na čelu ricasti pramen, teatralno se ponašao... Kašljucao je prije nego će što reći. Bio mi je i puno drag i puno mrzak. Rekao mi je jednom - vidiš, ja kad uđem u prostoriju među ljude, meni se noževi zabiju u leđa, a ja ih samo stresem s kaputa... A onda je došao red i na mene, da se, blago rečeno, porječkamo. I tako nismo govorili godinama. Jednom sam sjedila u svom ateljeu i vidim njega kroz staklo. On mene ne vidi, diže se na prste, gleda kroz staklo, nije znao da ga vidim. Bilo mi je drago i bilo mi je žao.

Imate li u planu nešto novo?

Vraćam se slikarstvu, u planu mi je napraviti izložbu slika u novom prostoru galerije Kaptol. Svaki dan mi sine neka ideja, neke se rastope kad ih izgovorim na glas, neke ostaju i imaju potencijal da od njih nešto bude. Uglavnom, volim ići naprijed, ne volim se vraćati.