Bavite li se dokumentarcem kao stvaratelj ili gledatelj, velike su šanse da ste negdje vidjeli ime i prezime Olivera Sertića. Ovaj producent i kurator producirao je tridesetak filmova, a osnovao je i Restart, organizaciju koja se od 2007. godine bavi produkcijom, edukacijom, distribucijom, prikazivanjem i tehničkom pomoći za izradu autorskog dokumentarnog filma. Stoga je bilo prirodno, povodom jučerašnjeg početka 22. izdanja Liburnia Film Festivala, najstarijeg hrvatskog festivala posvećenog dokumentarcu, postaviti mu uobičajenih pet pitanja. Sertića smo zamolili da nam kaže koliko je bilo teško sačuvati ovaj festival tijekom godina, izdvoji nam filmove ovogodišnjeg izdanja festivala koji su mu zapeli za oko, donese procjenu kvalitete dokumentarnog filma u Hrvata, skicira naš odnos prema dokumentarcu i, za kraj, da objasni odakle skok u statusu dokumentarnog filma ovjenčan prošlogodišnjom Velikom zlatnom arenom.

Liburnia Film Festival najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Koliko je bilo teško sačuvati ga duge 22 godine?

Činjenica da i dalje postojimo - usprkos nestabilnim financijskim uvjetima, prekarnom radu i velikoj fluktuaciji ljudi - zapravo je postignuće samo po sebi. Kao i svaki festival, sve ove godine prolazili smo kroz razne izazove, ali sve krucijalne tranzicije događale su se dosta organski i festivalska ekipa koja je srce festivala dugo vremena je ista. Bez tog obiteljskog odnosa među nama ne bismo uspjeli u tome. Financijski nikada nismo bili na razini koja treba ovom festivalu i opstali smo isključivo zahvaljujući tome jer se volimo i uvažavamo. Trud i broj sati koje ulažemo u festival je nenaplativ u novcu. Dodatno pogonsko gorivo je sjajna stabilna publika koja gleda hrvatske dokumentarce, a imati 300 ljudi na projekciji takvih filmova u tako malom mjestu ravno je čudu. I naravno, svi ti filmaši i filmašice koji se redovito odazivaju na naše pozive i dolaze u Opatiju predstaviti svoje filmove i družiti se s nama.

Iz godine u godinu na festivalu se predstavlja krema hrvatskog dokumentarnog filma. Koje biste filmove iz ovogodišnjeg programa izdvojili?

Principijelno s pozicije selektora i programskog direktora rijetko izdvajam filmaše i njihove filmove dok traje festival jer mislim da ne bi bilo pošteno. Ove je godine 26 filmova u konkurenciji, od 'malih amaterskih filmova' do dugometražnih profesionalnih produkcija i svi imaju isti status te imaju mogućnost osvojiti istu nagradu. Svakako nam je važno istaknuti da je na LFF-u ove godine mnogo starih prijatelja, dokumentarista koji se vraćaju treći ili četvrti put, ali i mnogo svježih snaga koje dolaze sa svojim debitantskim radovima, često nastalim na radionicama Blanka, Filmaktiva, Kino klubova u Zagrebu i Splitu ili unutar obrazovnih institucija, poput Akademije dramske umjetnosti i splitskog UMAS-a. Pogledao sam više od 80 filmova ove godine i izabrao ove koji su stali u osam programskih slotova. Neki su ostali 'ispod crte', ali kako hrvatska produkcija svake godine jača i kvalitetom i kvantitetom, nažalost neke moramo izostaviti. To je naprosto tako u festivalskoj selekciji.

Kako biste ocijenili stanje hrvatskog dokumentarca, odnosno kakva je njegova kvaliteta?

Ukratko mogu reći da ide na bolje, ali postoji puno prostora za napredak. Čini mi se da se autori(ce) puno više usude. Pod time mislim da otkrivanje vlastitih trauma i intime nije bauk kakav je bio, što film često čini zanimljivijim jer se s time kao gledatelji često povezujemo. Uz te osobne dokumentarce, i oni socijalne tematike su više elaborirani i promišljeniji, ne nužno još uvijek i hrabriji, ali ide prema tome. Budžeti su nešto veći pa samim time imamo i duži period za istraživanje, promišljanje i razvoj filma, što najčešće daje bolje rezultate. Više novca omogućuje veći broj praćenja glavnog lika, putovanja na radionice, više montažerskih tjedana koji su u dokumentarcu izuzetno važni, a dobro plaćena ekipa je i motiviranija raditi. S druge strane, dobro plaćeni suradnici ne moraju hvatati komercijalne poslove da bi preživjeli i mogu se fokusirati na tvoj film. Promijenila se i javna percepcija dokumentarca kao punokrvne filmske forme, pravljene za publiku u kinima, a ne samo kao televizijskog brzovoza. Na kvalitetu su utjecale i brojne radionice te neformalni obrazovni filmski hubovi, gdje doslovno s ulice možete doći eksperimentirati s filmom, pa odatle gurati dalje u smjeru profesionalnog filma - ako se navučete. Treba, naravno, reći i da mi kao zemlja malih produkcijskih kapaciteta nemamo ujednačenu produkciju dokumentaraca. Ako bismo, recimo, kao mjerilo uzeli međunarodne uspjehe hrvatskog dokumentarca, što je samo mali pokazatelj doslovno uspješnosti, ne nužno i kvalitete filma, tu ne stojimo loše. Ali to da neke godine imamo pet-šest filmova koji međunarodno putuju, a druge možda jedan ili dva, govori o relativnoj nestabilnosti dokumentarističkog sektora, manjku strateškog razvoja u tom području i naravno financijskim uvjetima. Ali svakako, svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo.

Čelni ste čovjek Restarta, našeg vodećeg distributera dokumentarnog filma, time i idealna osoba za ovo pitanje. Kakav je naš odnos prema dokumentarcu?

Uf, to je jako široka tema na koju ne znam kratko odgovoriti. 'Naš' odnos prema dokumentarcu je volatilan. Nekada mislim da se popravlja, onda mi entuzijazam padne. Nakon covida se npr. smanjio broj odlazaka u kino, festivali bilježe jedne godine veću, drugu godinu manju posjećenost. 'Vruće teme' uz medijski hype uvijek privuku dobru publiku na premijeru i nekoliko projekcija, a onda sve to u daljnjoj distribuciji jako padne. Odnos HRT-a, kao javne ustanove, prema dokumentarnom filmu je maćehinski. Jedne godine otkupe neke dokumentarce, pa jednu ili dvije ništa, jedne godine koproduciraju neke hrvatske naslove, pa onda druge apsolutno ništa. Pri tome je izuzetan problem to što se na javnoj televiziji s nacionalnom frekvencijom dokumentarci redovito prikazuju u tzv. porno terminima, oko 23 sata, a gotovo nikad u prime timeu. Postoje specijalizirani dokumentarni kanali poput DOX TV-a i DOKU TV-a sa zanimljivim programom, ali do njih možete samo ako su u ponudi nekog od operatera kojem plaćate pretplatu. Al Jazeera Balkans zna imati sjajne dokumentarce u programu. VOD platforme postoje, ali niti jedna nije dovoljno komercijalna da može preživjeti samo od pregleda, već se oslanja na javne potpore. I sad da ne nabrajam dalje jer bi potrajalo, a iz dosadašnjeg odgovora je vidljivo da je naš odnos prema dokumentarcu kompliciran. Ali ustrajemo.

Dokumentarni film već se neko vrijeme ne smatra drugorazrednom umjetničkom formom, vidimo to i po pobjedniku posljednjeg festivala u Puli. Odakle taj skok u njegovu statusu?

Niz je razloga koje sam već djelomično dotakao u dosadašnjim odgovorima. Stavljanje dokumentaraca u ravnopravni status na Pulskom festivalu je izvrstan i hvalevrijedan potez. To svakako nije drugorazredna filmska forma. Uvjeti i načini produkcije jesu nešto različiti, ali film je film i tako ga treba i gledati, kao hvalevrijedno kreativno djelo iza kojeg stoje brojni filmski radnici, od autora do električara. I svakako velik trud. Nebitno je jesmo li ga rodovski gurnuli u ovu ili onu ladicu. Pri tome će vam se neki film svidjeti ili neće, pa ćemo o tome možda javno raspravljati, nadograđivati se te, kroz razgovore i kritiku, i rasti. Dokumentarac svakako više nije u zapećku filmske industrije i to me iznimno veseli.