Mjesto radnje: paviljon 6 Zagrebačkog velesajma. Vrijeme radnje: vrhunac pandemije koronavirusa, doba najvećeg odziva na cijepljenje protiv bolesti koja je u tri godine diljem svijeta odnijela više od sedam milijuna života, a u doba u koje prati ovaj dokumentarac, svakoga tjedna u Hrvatskoj ubijala pun autobus ljudi. Kamera cijenjenog dokumentarista Gorana Devića stala je u red na ovom, najvećem hrvatskom punktu za cijepljenje i otpratila ih kroz čitav proces - od beskrajnog čekanja među maskiranim zaštitarima, preko uputa na trijaži i cijepljenja pa sve do 15-minutnog ili polusatnog čekanja 'za svaki slučaj' nakon primanja doze.

I uhvatila je sve. Sve nervoze, strahove, gužve. Sve tipove maski preko nosa i ispod njega. Sve 'socijalne distance' i utjerivanje mjera, sva zbližavanja unatoč njima, sve teorije zavjere i bauk-priče, sve slike na mobitelu s kojih se smiješe unuci - neviđeni već nekoliko mjeseci, sve kronične bolesti, operacije i epizode skakanja tlaka u samom paviljonu, sve one koji su se pokušali cijepiti preko reda pa su ih zaštitari morali ispratiti iz paviljona, sve priče o tragedijama i onima koje smo izgubili u toj strašnoj epidemiji. I sve ono što je u tome bilo duhovito i smiješno jer uvijek je sve, pa i najgori globalni kaos, na svoj način duhovito i smiješno.

Dosta se ovih dana govori i piše o 'Paviljonu 6', dijelom zbog njegove regionalne premijere na sarajevskom filmskom festivalu, dijelom zbog priče o tome da ga domaća javna televizija nije htjela, a BBC otkupio, ali najviše zbog toga što je doista riječ o jedinstvenom dokumentu jednog vremena s kojim se ama baš svatko može identificirati, bez obzira na to je li svoju dozu cjepiva primio u paviljonu 6 Zagrebačkog velesajma, na nekom američkom stadionu, u zabačenom mjestu na Kamčatki ili je uopće nije primio. U njemu su prikazani razgovori koje smo u to vrijeme posvuda vodili i/ili slušali, rasprave koje su nam do samo nekoliko mjeseci prije tog vremena bile nezamislive, ali i neuništiva ljudskost - i lijepa i ružna - koja je sve to obuhvaćala iznad svega i bez obzira na okolnosti.

U 'Paviljonu 6' susrest ćete i svojeg susjeda koji ne može zapamtiti kako se zove cjepivo koje je primio pa kaže 'neki Rajzen', i poznanika koji vam tumači kako je virus namjerno pušten iz laboratorija, i majku i kćer koje plaču za dedom i bakom koje su izgubile u samo nekoliko dana zbog covida, i tete iz frizeraja koje si međusobno pokazuju slike unuka na mobitelima, sjetno uzdišući jer ih nisu vidjele već mjesecima, i svog tetka koji svakome, pitao ga ili ne, priča o svojim operacijama, bolestima i lijekovima koje uzima, i očajne pacijente koje njihove liječnice obiteljske medicine ne žele naručiti na cijepljenje jer su antivakserice, i svojeg profesora zemljopisa kojem je na cijepljenju pozlilo pa mu se tlak ne spušta ispod 200, i iscrpljene zaštitare koji više ne mogu održavati mjere opreza u beskrajnim redovima pa se počinju ponašati kao križanac nabrušene učiteljice i lošeg stand-up komičara... Možda čak, s izgužvanom potvrdom o naručivanju na cijepljenje u ruci, zastrašenim pogledom i tihim pitanjem može li se radije dobiti Pfizer umjesto Astra Zenece (ili obratno) - susretnete i sebe.

Ako je istina da naša javna televizija nije htjela otkupiti ovaj dokumentarac za prikazivanje, nadam se da će se predomisliti. Ako pak nije tako, jedva čekam njegovo prikazivanje. Garantiram da neće ostaviti ravnodušnim nikoga tko ga pogleda.