Smrt se kao lik u filmovima i serijama dosad pojavljivala u različitim oblicima. Od prekrasnog Brada Pitta koji ti bane u goste na tatin party, preko upornog autostopera koji te svako malo zaustavlja kraj ceste pa sve do onog Bergmanovog scary čiče u plaštu kojeg moraš pobijedit u šahu. No nikad se dosad još nije pojavila kao papiga. I to papiga koja govori! I mijenja veličinu! I cijeli svijet joj je u oku!

U filmu 'Tuesday' hrvatske redateljice s londonskom adresom, Daine O. Pusić smrt je upravo to. Papiga promjenjive veličine, dubokog i napuklog glasa, s cijelim svijetom u oku. I ne, neću prevoditi naslov filma jer je riječ o imenu jedne od glavnih junakinja - 15-godišnje djevojke koja umire od teške, neizlječive i bolne bolesti. Emotivno je vrlo uvjerljivo glumi 28-godišnja Lola Petticrew dok njezinu majku Zoru glumi svima nam dobro poznata Elaine iz 'Seinfelda' i Selina iz 'Veepa', Julia Louis-Dreyfus. Također vrlo uvjerljiva.

Kao što vjerojatno možete pretpostaviti, Smrt a.k.a. Papiga jednog dana dolazi u posjet mladoj i izmučenoj Tuesday dok je ova sama doma s njegovateljicom jer joj majka navodno radi, iako zapravo ne radi, nego baulja naokolo po kafićima i parkovima, bježeći od stvarnosti koju nikako ne može podnijeti. Mlada Tuesday, međutim, totalno je spremna za smrt, a samu Smrt čak i zabavi, nasmije i zaokupi tako da sablasna papiga na tren zaboravi svoje dužnosti, zbog čega se, izgleda, počnu događati čudne stvari po svijetu. Kad Zora pak shvati tko joj je kćeri došao u vizitu, skroz pukne. Ne prihvaća kćerinu smrt, ne prihvaća Smrt i učini nešto doista nevjerojatno - ubije Smrt. Čak je i - SPOILER ALERT! - pojede!

Da sad baš ne spoilam sve živo i mrtvo, samo ću reći da bizarluci tu ne prestaju, ali i da vam je sve to alegorija. Užasno čudna i teatralna, na trenutke toliko da si čovjek mora prisiliti mozak da ostane s ove strane ozbiljnosti i ne pukne od smijeha, ali iskreno - moram priznati da mi se sviđa ta hrabrost. Daina O. Pusić pametna je i talentirana redateljica i to što je priču o smrti, osim što je dirljiva, slojevita, duboka i izložena kroz jedan kompleksan odnos, koncipirala i pomalo cirkuski šaroliko i teatralno sigurno nije slučajno. Na kraju krajeva, smrt nije samo sveti trenutak ispunjen tišinom, kontemplacijom i duhom, nego je doista često i sama bizarna, teatralna, čudna. Ovaj film igra i na tu kartu. Igra i na kartu teških tema - prihvaćanja smrti, prihvaćanja nezamislive boli koju donosi umiranje vlastitog djeteta, prihvaćanja nepravde da netko tako mlad trpi i umire, ali i prihvaćanja da je to jednostavno tako - nasumično i neokaljano bilo kakvim smislom i namjerom, što su ionako samo naši, ljudski konstrukti. Poprilično je hrabro u takvu priču odjednom ubaciti - papigu! Bez obzira na to koliko dubokim i napuklim glasom govorila i kakve vječne mudrosti izlagala.

Ipak, iako mi se sve to u osnovi sviđa i generalno bih preporučila ovaj film, u nekim sam trenucima morala jače upregnuti koncentraciju da se ne nasmijem sa sprdnjom na umu i 'Ma, daj me nemoj...' na usnicama. Papigin glas (Arinzé Kene) na momente je fakat malo previše darthvaderovski. Na momente - pogotovo pred kraj - malo previše drži predavanja iz filozofije. Na momente su apokaliptična priča, ali i fantastična transformacija Julije Louis-Dreyfus malo too much i čovjek (vjerojatno ispravno) pomisli da je film mogao i bez toga. No svejedno. Vrijedi pogledati ovaj čudan, potresan i - valja i to napomenuti - zanimljivim vizualnim efektima bogat film. Ne jamčim da vam cijela fantasy spika s papigom i pridruženim pričama neće postati blesava. No jamčim da ćete nakon gledanja još dugo razmišljati o životu i smrti. A ako to nije umjetnost, ja ne znam što jest.