Najgledaniji talijanski film 2023. godine svojevrsni je feministički realizam koji je redateljica Paola Cortellesi snimila u besprijekornom neorealističnom stilu. Ova socijalna drama koja se fokusira na položaj talijanske žene iz radničke klase netom nakon završetka Drugog svjetskog rata obraća se i ženama današnjice s porukom upozorenja, ali i nade.
Godina je 1946., rat je, kao i u svim talijanskim neorealističnim filmovima, taman završio. Priča se odvija u Rimu, film je, kao i svi talijanski neorealistični filmovi, crno-bijeli, a govori o Deliji (Paola Cortellesi, koja je ujedno i režirala film), ženi iz radničke klase koja živi u skromnom suterenu s mužem Ivanom (Valerio Mastandrea) i troje djece - dva maloljetna neukrotiva sina i gotovo odraslom kćeri Marcellom. Deliju upoznajemo jednoga jutra kad se budi u krevetu kraj muža i ljubazno mu poželi dobro jutro. On joj zauzvrat opali šamar.
vezane vijesti
Kako ćemo uskoro saznati, šamari u Delijinu životu nisu ništa neobično. Muž joj je užasan nasilnik. Osim što je premlaćuje, časti je i uvredama, ponižavanjem, komentarima o tome da kada iz kuće ode najstarija kći, u kući više neće biti žene. Delia sve to, međutim, prilično stoički podnosi. Kada je kći upita zašto se ponaša 'kao krpa' i zašto ne ode od Ivana, Delia na trenutak beznadno upita: 'A kamo da odem?', ali inače je vidimo kako dane provodi poprilično živahno. Radi nekoliko poslova, druži se s nekoliko ljudi, ima svoje male radosti, a očito ima i neki plan jer dio novca koji zarađuje ne daje mužu, nego ga potajno sprema. Prijateljicama govori da štedi za kćerinu vjenčanicu, no kada kći za zaručnika odabere momka koji Deliju ponašanjem podsjeti na mladog Ivana, planovi se mijenjaju. Delia i poštom dobiva tajanstveno pismo, za koje do samog kraja nećemo znati što je, ali je Deliji izuzetno važno. Privija ga uz srce kao da je ljubavno pismo.
Zapamtite tu rečenicu. Bit će važna na kraju filma.
Besprijekorno snimljen, režiran i odglumljen, 'Uvijek postoji sutra' bio je veliki hit u talijanskim kinima, veći i od 'Barbenheimera', a ovih je dana došao i do naših kina. Redateljica i glavna glumica Paola Cortellesi svojom je socijalnom dramom s izraženim feminističkim notama osvojila publiku. Nije to učinila samo preciznim neorealističnim prikazom položaja talijanske žene u društvu netom nakon Drugog svjetskog rata, nego i finim, suptilnim humorom, životnom radošću i nadom koji se provlače kroz cijeli film, a posebno u njegovoj kulminaciji.
Zanimljiv je i ritam koji je Cortellesi koristila u filmu, kroz Delijin hod u vrlo krakterističnim (i, moram primijetiti, talijanski finim, mada jednostavnim) cipelama, a uz anakronu glazbu iz kasnijih vremenskih razdoblja (rock, blues, hip-hop), a posebno su interesantne sekvence s interakcijama Delije i Ivana u sukobu ili u Ivanovoj patrijarhalno izopačenoj verziji ljubavi, koje su snimljene kao ples.
Premda 'Uvijek postoji sutra' ima sve elemente da bi nas utukao ili razljutio zbog patrijarhalne datosti u kojoj je Delia zarobljena, u njemu je ipak dovoljno smijeha, nade i ponosa da nas na kraju razgali, i zbog toga je vjerojatno i osvojio publiku. Shvatite ga kao jedan realističan prikaz ženskoga života, pogotovo u radničkoj klasi s polovice dvadesetog stoljeća u južnoeuropskoj, mediteranskoj zemlji, ali shvatite ga i kao univerzalno upozorenje jer Cortellesi očigledno shvaća, pa i anakrono muzički poručuje da je položaj žena još daleko od onog kakav bi trebao biti. No Delijinim karakterom, ustrajnošću, planovima i radostima poručuje i da doista uvijek postoji sutra. Ima nade.
