Jedna od neobičnijih pojava u razgovorima koje sam vodila na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli jest to da sam na najviše polemike, neslaganja i različitih interpretacija naišla upravo u vezi s filmom 'Šlager' Nevija Marasovića. Interesantno je zato što, po onome kako ga ja vidim, 'Šlager' nije osobito kontroverzan film. Jedna mala, relativno kratka, intimna priča o dvoje ljudi koji su nekada bili u vezi, a nikad se nisu prestali voljeti unatoč tome što doista nisu u stanju biti zajedno - niti je neka subverziva niti bogznakakvo čudo od teme, a ni izvedba filma nije nešto neviđeno, strašno neobično i začudno. Pa ipak, eto - za razliku od prošlogodišnjeg Marasovićeva filma, 'Pamtim samo sretne dane', koji je u Puli naišao gotovo na jednoglasne pohvale, 'Šlager', izgleda, nekima nije najbolje sjeo.

Pokušala sam dokučiti zašto jer osobno za 'Šlager' nemam mnogo drugih riječi osim da je to jedan lijep, emotivan film u kojem se prepoznaju poprilično univerzalne emocije i stanja. Mislim i da se s onime što osjećaju i prolaze njegovi glavni likovi mogu identificirati svi koji su ikada za sobom ostavili jednu dugu vezu s neizbježnim krajem, ali i s neraskidivim nitima kakve te veze obično ostavljaju.

Iskustvo prekida dugogodišnje veze

Tko zna, možda je problem upravo u tome. Naime, kao i u slučaju sjajne 'Frke', čini se da se doživljaj 'Šlagera' razlikuje s obzirom na dob - mlađi ga manje vole nego stariji (kod 'Frke' je obratno). Mlađim generacijama možda nedostaje iskustvo prekinute dugogodišnje veze koje, doduše, poništava zajednički život, ali ne poništava povijest bliskosti i ljubavi. Dosta je to komplicirana pojava i osjećaj koje možeš razumjeti samo ako si kroz nešto slično prošao. Nije nužno da si prošao baš kroz točno istu situaciju kao Sara i Niko u filmu jer, ako mi dopustite trenutak osobne uzurpacije javnog prostora, ja, na primjer, ni s jednim svojim bivšim ne bih mogla provesti ni petnaest minuta a da mi ne prisjedne život (a da moram s njima raditi na scenariju, bilo bi mrtvih ili ranjenih), no koncept zajednički naslaganih godina i iskustava koji ne nestanu samo zato što si nekoga izgnao iz svojeg života mi je jasan. Onima kojima nije čini se kao da Lana Barić (Sara) i Janko Popović Volarić (Niko) kod Marasovića u filmu samo sedamdesetak minuta bezveze laprdaju s tugaljivim indie baladama u pozadini.

Ima tu još nešto. Film je dosta klaustrofobičan. Ne doslovno, jer odvija se i u zatvorenim i otvorenim prostorima prekrasnog bledskog jezera pa i uz pozadinu predivne pulske Arene, nego mentalno. Ni Marasović ni Barić ni Popović Volarić ni u jednoj sekundi ovdje ne izlaze ni milimetar izvan svojeg svijeta - glavni likovi pišu scenarij za film, pripadnici su filmskih umjetničkih krugova, svjetski ljudi koji žive u gradovima poput Beča, predaju po finim školicama gdje se djecu podučava filmskoj umjetnosti... Oni su i ljudi bez većih egzistencijalnih problema, koji razgovaraju o tome kako im bivši gazda nije htio prodati stan na Trešnjevci i preuređuju mamin stan, ljudi kojima je najveći objektivan problem to što su se razbili na biciklu pa sad nose ortozu. I iako je glavni trojac ovoga filma jako dobro učinio sve što je potrebno da ih prikaže kao prokrvljene, emotivne ljude sa svojim životnim putevima i previranjima - nekima kao takvi idu na živce. Nije rijetka pojava kod takvih likova u filmu, u serijama i u književnosti.

Osobno mi takav profil likova nimalo ne smeta ni u filmu ni u književnosti. Ne mislim da svaki film mora govoriti o ljutim društvenim nedaćama potlačenih (premda volim i takve filmove). Da mi emotivna previranja relativno privilegiranih idu na živce, morala bih poništiti pola svojih filmskih i književnih favorita od 'Čarobne gore' do 'Hanne i njezinih sestara', a moment 'bez veze laprdaju o emocijama' posebno pri prekrižio trilogiju 'Prije svitanja/sumraka/ponoći' Richarda Linklatera koju obožavam i na koju me ovaj film u nekim trenucima jako podsjeća, doduše, najviše na njezin zadnji, 'ponoćni' izdanak.

Marasović je majstor za emocije i međuljudske odnose, vidjelo se to i u njegovim drugim filmovima, čak i onima koji su bili potpuno drugačiji od 'Šlagera', a ovdje je uz pomoć koautora i glavnih glumaca stvorio jedan doista nježan i lijep film o jednom doista složenom emotivnom odnosu. Možda mlađu generaciju, skloniju cinizmu i oporosti u izričaju, iritira i to što se ovaj film i njegovi autori emotivno ne suzdržavaju - njihova su previranja raskošna i vrlo poetski prikazana i dok se na glavnim glumcima fizički vidi da su (sjajno) odigrali uloge koje su bliske i njihovim stvarnim životnim iskustvima, vidi se i ona treća, prazna stolica iz zadnjeg kadra filma - Nevio Marasović sa svojim emotivnim uplivom. Meni je to lijepo. I vrlo vješto izvedeno. Osim na Linklatera, podsjetilo me i na kratki animirani spot uz pjesmu Billyja Joela 'Scenes from an Italian Restaurant'. A ni jedno ni drugo nisu uopće loše usporedbe.