Volim filmove koji se događaju u jednoj noći. Od u tom žanru ikonskih 'Ratnika podzemlja' i 'Američkih grafita', preko lude Scorseseove 'Idiotske noći' i sjajnog 'Collaterala' Michaela Manna pa sve do omnibusa 'Noć na Zemlji' i domaćeg 'Ta divna splitska noć', koja mi je prije dvadeset godina ponovno probudila interes za domaći film - oduvijek su me privlačile te priče s čitavim životima sabijenim u desetak sati stvarnog i par sati filmskog vremena. Film je i idealan medij za te mini-odiseje.

'Frka' Svebora Mihaela Jelića upravo je takav film: mini-odiseja četvoro dvadeset-i-nešto godišnjaka po noćnom Osijeku u pokušaju da se izvuku iz problema s moćnim lokalnim dilerom. Vrijeme je sadašnje, trenutak prepoznatljiv, likovi uvjerljivi, pa makar i u grozničavosti cijele potrage donekle pretjerani. Sjajno mi je kako je situacija u kojoj se danas nalaze urbani mladi jasno skicirana kroz nekoliko usputnih poteza, dijaloga i scena, a da se pritom nije išlo u popovanje, lamentacije i objašnjavanje. Za život koji inače vode negdje drugdje i nekako drugačije oni se bore ovdje i sada - pokušavaju na nekoliko lokacija u Osijeku pronaći ljude koji dileru duguju pare i tako namiriti svoje dugovanje. I u tom zadatku proći će im jedna noć, ali ćemo o njima tijekom te noći podosta saznati.

Svebor Mihael Jelić i svoj je prethodni film, 'Zagrebački ekvinocij' snimao bez budžeta i po sličnom konceptu, pa se i u tom filmu vidjelo da mu to dobro leži. Ponavljajući sličan potez, ovaj se put trilerski uozbiljio, premda se komedije nije odrekao. Osim crnog humora i tragikomedije, 'Frka' ima najmanje dvije scene na koje se neće nasmijati samo izuzetno blazirani i okamenjena srca - jedna je pred policijskom postajom, a druga u stanu lika koji se zove Mesožder Krvavica. No ipak, 'Frka' je punokrvni triler 'jednonoćnog' tipa kojemu u pozadini tutnji štošta - od odrastanja u nestabilnom društvu, preko mladenačke hrabrosti do isto takve nevinosti usprkos gorkim nevoljama i brutalnim problemima na plećima.

Rijetko se u hrvatskoj kinematografiji viđa ovako strastveno i kvalitetno odrađen projekt, a mnogi su ovih dana u Puli govorili o tome koliko je nevjerojatno da su u njemu svi dali sve od sebe, iako nije bilo ni budžeta ni honorara. No možda to i nije tako nevjerojatno. Možda je film tako dobar jer je očigledno rađen iz ljubavi i jer su očigledno u njemu svi prepoznali ono što može biti i što je postao.

Mladi glumci koji su se, kažu, skupili sa svih strana svijeta da bi u nešto više od mjesec dana snimili 'Frku' stvarno su svojim ulogama pristupili s velikom predanošću i teško je odabrati tko je među njima najbolji. Kristina Jovanović izvrsna je kao Nika, konobarica i sitna dilerica koja 'valja robu' na biciklu koji joj ukradu pa zbog toga upadne u nevolju s krupnijim dilerom Petrom (Vedran Dakić, također vrlo uvjerljiv i sjajno portretiran kroz skiciran odnos s ocem, kojeg u praktički cameo ulozi glumi uvijek upečatljiv Dejan Aćimović). Antonia Mrkonjić kao pomalo ukočena i stroga Sara, Petrova sestrična koja odlučuje pratiti mlade nevoljnike u njihovu zadatku pribavljanja novca za Petra - toliko je uvjerljiva da se na trenutke čini kao da ne glumi, nego je ekipa fakat usput pobrala neku opaku štrebericu. Sjajan je i Sven Latinović kao Nikin prijatelj Luka, mladi glumac Domagoj Ivanković u ulozi Mesoždera Krvavice, totalno histerično 'nabomboniranog' gejmera, koji jedini ekipi isplati lovu koju duguje Petru, ali ih usput prestravi svojom sumanuto nadrogiranom personom jedna je od najbriljantnijih komičarskih minijatura na hrvatskom filmu u zadnjih oho-ho, a Luka Vondrak kao Voki... eh... mislim da nitko tko je gledao ovaj film nikada neće zaboraviti Vokija.

Film je, osim svega toga, na platno donio i urbanu atmosferu Osijeka, posjećujući neke lokacije koje će svi Osječani vjerojatno prepoznati i koje će im dodati vrijednost ovome filmu, no opet je i dovoljno otvoren i ostalima, koji tu energiju mogu upiti i doživjeti zahvaljujući ovim izvrsnim glumačkim, režijskim i svim ostalim izvedbama u ovome filmu. Film je generacijski dosta podijelio kritičare pa ga više cijene oni mlađi, a kolege srednje i starije dobi pronalaze mu brojne mane. Iako već odavno ne pripadam mladenačkoj grupi čija se priča raspliće u ovome filmu, ali i koja ga je stvarala - moram priznati da su mene kupili. Ako je ovo budućnost hrvatskog filma, onda joj se radujem.