Brojni su filmski autori u zadnje vrijeme zaokupljeni temom koja bi se radno mogla nazvati 'pobijmo bogataše i neka to bude što krvavije'. Od sad već ikonskog Rubena Östlunda i njegova 'Trokuta tuge', preko 'Saltburna' Emmerald Fennell, pa sve do najboljeg među njima - Oscarom nagrađenog 'Parazita' Bong Joon hoa - tema gnjeva zbog društvene nejednakosti, nepravde, bolesnih privilegija bogatih i njihove beskrupuloznosti postaje jedan od omiljenih umjetničkih motiva na filmu, a bogme bi se slično moglo reći i za serije, kao što govori primjer velikog uspjeha 'Nasljeđa'. Nije ni čudo što je tome tako. Društvena nepravda i privilegija bogate manjine oduvijek su jedna od najčešćih inspiracija umjetničkim djelima, a suvremeni trenutak, u kojem se kapitalizam razmahao do razmjera u kojem nas većina može samo bespomoćno promatrati kako nam sustavno siše krv ravno iz žila - idealno je plodno tlo za takvo što.

I dok se činilo da, barem u suvremenom trenutku, u Hrvatskoj nemamo izdanke toga 'žanra', ovogodišnji filmski festival u Puli na platno je donio nekoliko upečatljivih filmova koji se bave upravo tom temom - gnjevom potlačenih i obespravljenih na privilegirane, moćne i okrutne. Najzvučnija imena stoje iza filma 'Svemu dođe kraj', redatelja Rajka Grlića, koji je uz koscenarista Antu Tomića i koautor scenarija. Posegnuvši za motivima Krležina romana 'Na rubu pameti' i prilagodivši ih suvremenom dobu, Tomić i Grlić ispleli su priču o uspješnom zagrebačkom odvjetniku Maksu Pinteru (odličan Živko Anočić), koji zajedno sa svojim odvjetničkim partnerom Grgom (dosljedno uvjerljiv Janko Popović Volarić) na početku filma uspijeva obraniti moćnog tajkuna Dinka Horvata (apsolutno spektakularan Boris Isaković) od optužbi da je prekoračio nužnu samoobranu kada je puškom ubio dvojicu radnika iz jedne od svojih tvornica kada su mu pred kuću došli tražiti neisplaćene plaće.

Dobro znajući da je Horvat kriv, Maks mu to govori već na početku filma, na proslavi njegove oslobađajuće presude, pred premijerom i ostalim uglednim gostima, a video koji tom prilikom snime gosti postaje viralan. Maks je u velikim problemima, ali hrabro kreće u borbu protiv zlog Horvata i cijelog korupcijom premreženog društva. U tome mu pomaže ljubav iz mladosti, Nina (Jelena Đokić), koju uz Horvata također vežu izrazito neugodne uspomene, bivši klijent i osuđivani kriminalac Budilica (Emir Hadžihafizbegović) te predstavnica radnika mesnoprerađivačke tvornice koju je Horvat uništio (Ksenija Marinković).

Balansirajući između trilera, ljubavne drame i fantazije o pravdi koja na ovaj ili onaj način dostiže okrutnog bogataša, Rajko Grlić pokazao se, naravno, sasvim ravnopravan svim svjetskim autorima s početka članka koji su se pozabavili ovom temom, ostavljajući na ovom, kao i na svim svojim filmovima, karakterističan pečat lagane komedije u češkom stilu i vrlo zagrebačkog štiha u kojem će purgeri i ljubitelji našeg glavnog grada prepoznati ne samo ulice, zgrade i neke specifične lokacije, nego i neka ikonska mjesta zagrebačkog života, kao što je restoranm 'Kulturni krug' i njegov vlasnik Draško Romac. To kod Grlića nikad nije samo folklor, on je oduvijek, još od Štefice Cvek, ako ne i otprije, duboko zagrebački autor kao što je Woody Allen nekad bio newyorški i Zagreb je u njegovim filmovima uvijek lik i značenje, pa je tako i u ovom. Volim to. Ne samo zato što sam i sama Zagrepčanka. Volim i kad netko tako zna udahnuti filmu Split, Seoul, Nađkanjižu ili Severin na Kupi. To je kunst.

Ako bih filmu nešto i zamjerila - premda mi, iskreno, pri gledanju ništa nije osobito zasmetalo - onda bi to možda bilo ono isto što sam zamjerila i 'Trokutu tuge' (iako je to jedan posve drugačiji film, samo se bavi sličnom fantazijom). Predoslovno pričanje priče - crno na bijelom, evo ti nacrtano, 'ja kad imam neku poruku, pošaljem telegram' (kao što reče John Ford), ništa metafora, ništa alegorija. Nije to slučajno, znam, tu se buba šakom u glavu čak i izričitim spominjanjem HDZ-a, ali osobno više volim barem malo suptilniji izričaj. No to je autorski odabir, a ne pogreška pa tu sad možemo raspravljati o ukusima ili ne.

Kako god bilo - ostala sam malo osupnuta kad sam na wikipediji pročitala da je ovo Grliću zadnji film. OK, znam koliko mu je godina - generacija je moje mame, a ni ja nisam u cvijetu mladosti. No ipak, ovaj film pokazuje da još ima što reći, još ima kreativne snage, a vrlo uspješno pridonosi i najpopularnijim filmskim trendovima. Pa se nadam da wikipedija priča neprovjerene gluposti.