U Puli ovih dana svi govore o tri slavonska filma, odnosno o filmovima čija se radnja odvija u Slavoniji, a u nekima su i autori i dobar dio ekipe iz Slavonije. Super je to - da se u Slavoniji i o Slavoniji snimaju i dobri filmovi koji nisu nužno o ratu i depresijama povezanim s ratom, a posebno to što se ističu neki sjajni glumci i glumice iz Slavonije, kao što je briljantna Areta Ćurković, koja apsolutno dominira filmom 'Žena s plastičnim rukavicama', super je i što se urbani film u Hrvata više ne odvija samo u Zagrebu i Splitu, nego i u Osijeku, kao što nam pokazuje 'Frka' mladog redatelja Svebora Mihaela Jelića, a možda najslavonskiji u regionalno-etnografskom smislu svakako je 'Sveta obitelj' Vlatke Vorkapić prikazan u sklopu glavnog festivalskog programa sinoć u pulskoj Areni.

'Sveta obitelj' zbilja je JAKO slavonski film. Od krajolika suncem okupanih polja suncokreta, kuća uz šor s dvorom i bunarom, odjeće seoskih snaša i djevojaka, mladića i muževa pa sve do živahnog prikaza razuzdanih slavonskih svadbi s glasnim bećarcima, frenetičnim tamburašima, komadanjem prasetine i alkohola koji teče u potocima. No svemu tome u pozadini redateljica Vlatka Vorkapić vrlo je uvjerljivo prikazala duboke ponore ženske patnje pod čizmom patrijarhata. Koji ovdje jest obojen šarenilom slavonskog folklora, ali je zapravo univerzalan. Slavonija šezdesetih samo je zanimljivo mjesto u kojem se utjelovila još jedna potresna priča o tome.

Radnja filma, dakle, odvija se 1963. godine u bezimenom slavonskom selu, gdje gazduje gazda Marko (Nikola Đuričko) uz svoju ušiljenu i strogu suprugu Anu (fantastična Anita Matić Delić) i povučenog sina Ivu (Ivan Čuić). Gazda Marko za razliku je od svoje nikad nasmijane i očito nesretne, neugodne žene te svojeg povučenog i također očito nesretnog sina - veseljak, šarmer i seoski Casanova. Lake je ruke i na dijeljenju svog bogatstva s prijateljima te u plaćanju nadničara koji mu rade u polju. Jednog se dana tako među radnicima u njegovim poljima pojavi mlada, lijepa i vedra Bosanka Janja (izvrsna Luna Pilić), koja gazdi Marku zapne za oko kao idealna udavača za njegova sina Ivu. Janja, kojoj se Iva svidio, a i siromašna je, gladna i sama na svijetu (roditelji su joj odavno mrtvi) prihvaća prosidbu i udaje se za Ivu, iako je očigledno da Iva to ne želi.

Vrlo brzo, točnije - odmah nakon vjenčanja - Janja shvaća da je njezin novi suprug ne želi ni dotaknuti, a gledatelji vide i da to zna njegova majka Ana, koja i bez pitanja drugo jutro zakolje pijetla i njegovom krvlju zamrlja plahtu koju vješa u dvorištu da bi selo vidjelo kako je maldenka 'poštena'. Ana otprije prezire Janju i smatra je ispod nivoa sina seoskog gazde, ali očito je da to ne čini zbog toga što misli da Janja nije nevina. Nešto je drugo posrijedi. Ana zna da je njezin sin neće ni taknuti.

Janju u životu s novom obitelji čekaju i druga iznenađenja. To što je svekrva tretira kao sluškinju ili kao da je i dalje nadničarka čak i nije toliki problem i Janji ne pada teško pa zbog toga, osim u trenutku kada je svekrva fizički napadne, ne gubi vedrinu i životnu radost. Iako je seoske snaše gledaju podrugljivo i s visoka, Jana pronalazi prijateljicu u lokalnoj krojačici i supruzi poslovođe seoskog dućana, Noti (Judita Franković Brdar, fenomenalna kao i uvijek). Nota je drugačija od ostalih seoskih žena - odijeva se, frizira i ponaša 'gradski', očito je otvorenijih i modernijih nazora od okoline, a Franković Brdar daje joj jednu iznimno finu dozu melankolije proizašle iz patnje i svijesti da je vječito drugačija od okoline. Nota je, naime, Židovka i jedina osoba koja je zbog toga nikad ne prezire i ne naziva 'ćifutkinjom' jest njezin suiprug Milan (odličan Aleksandar Cvjetković), poslovođa u dućanu koji je nekada pripadao njezinoj obitelji i seoski komunistički funkcionar. Janja je također ne prezire. No Janja i ne zna što znači 'Židov'.

Dok se gazdarica Ana stisnutih usnica moli pred svetom slikom koja svira i pod kipom bogorodice, čak i plaća svetu misu 's nakanom' da se Janji podari dijete, usput nesretno križajući dane u kalendaru i prateći kad joj snaha (obvezno!) u stražnjem dvorištu vješa veš s kojeg je isprana menstrualna krv - Janju čeka jedan sasvim novi užas. Ne samo da je muž i ne dotiče, nego svekrva očito ima razloga da se moli za unučad, iako zna da joj je sin neće podariti. A sin noći provodi u lovu, gađajući veprove i prisjećajući se nečega što ga je očito duboko obilježilo u djetinjstvu. Mi do pred kraj filma ne znamo što.

Vrlo ambiciozan i u brojnim segmentima sjajno izveden film, 'Sveta obitelj' donosi nam uvjerljiv, emotivno, sociološki i etnografski bogat prikaz života na slavonskom selu u prošlosti. Neki njegovi dijelovi, kao što je već spomenuta svadba, gotovo su kao dokumentarac o narodnoj kulturnoj baštini snimljen na pravom slavonskom vjenčanju. Tri ženska lika koja nose priču - Janja, gazdarica Ana i krojačica Nota izvrsno su utjelovile glumice koje ih tumače, unoseći u njih prokrvljenost stvarnih osoba, suptilnost njihove sreće, nesreće, patnje, gorčine, sjete i užasa. Patrijarhalna čizma koja ih čvrsto guši, poništava, muči i tjera ih da pate gotovo je opipljiva i abnormalno teška, što se sve sabija u gotovo neizdrživo bolnu zadnju scenu, nakon koje će štokoja žena imati potrebu kriknuti ili zaplakati. Ili, kao Nota, tužno se zagledati pred sebe, svjesna da su sve one, kao žene, u takvoj sredini osuđene na patnju baš kao što su to bili njezini roditelji Židovi. Vlatka Vorkapić vrlo nam je dojmljivo dočarana tu duboku patnju, njezinu neizbježnost i bezizlaznost.

Film, međutim, po mojem mišljenju ima dva velika problema. Prvi je lik gazde Marka kakvim ga je odigrao Nikola Đuričko. Inače izvrstan glumac, o čemu svjedoči i njegovo probijanje u međunarodni glumački svijet - ovdje kao da se libio unijeti dodatno uvjerljivost u najgore aspekte svojeg lika. Čisto ljudski gledano, to nije čudno jer gazda Marko je, osim što je veseljak, šarmer, velikodušan gazda i prijatelj te seoski Casanova - i grozan, nasilni psihopat. Iako su Anita Matić Delić i Luna Pilić, pa i Ivan Čuić vrlo točno, potresno i jako odglumile posljedice njegova zlostavljanja i mučenja u svojim likovima, on sam kao da nije imao volje ili snage iznijeti taj psihološki profil. Vjerujemo da je takva situacija doista takva jer nam iskustvo govori da u patrijarhatu takvi bolesnici jako dobro prolaze, ali njegov lik to ne prati. Dobar je kao šarmer, dobar je kao bekrija, dobar je kao gazda, ali nije dobar kao psiho-nasilnik.

Drugi je problem manji, ali ipak primjetan - film se u srednjem dijelu malo vuče, gubi ritam i na najboljem je putu da izgubi gledatelja, što se srećom na kraju ipak ne događa jer je Vorkapić u zadnji čas ipak uletjela s otkrićem uzroka Ivine nezainteresiranosti za ženu i kratkom idilom koja mu uslijedi, a zatim zakucala s onim užasnim, razornim krajem. Ukupni je dojam, dakle, da je riječ o nesavršenom filmu s mnogo savršenih momenata, ponajviše s onim etno-slavonskim, društveno osviještenim i briljantnim u izvedbi triju glavnih glumica.