Prateći zagrebačke koncerte, posebno u minulih nekoliko godina, dojma smo da bi Vlada trebala osnovati i povjerenstvo za suočavanje s glazbenom prošlošću. Tek ovih dana naime prvi put u životu možemo vidjeti junake naše mladosti, kojima su sigurnosni standardi i cijena napokon pali dovoljno nisko da mogu dobaciti i do naših krajeva. Nakon što smo u protekle dvije godine vidjeli njihove bliske suvremenike – Jella Biafru, potom i Residentse – eto nama i Ala Jourgensena s Ministryjem, jednim od prvih bendova koji je kombinirao masne punk i metal rifove sa sintetikom ritam mašina i semplova.

No za razliku od Biafre, koji pomalo naporno pliva u filmu jezičavog političkog proroka, te Residentsa, koji svoje postojanje pokušavaju osmisliti vizualnim teatrom apsurda, sve što nam legendarni kubanski Norvežanin i njegova prateća banda imaju ponuditi jest – sirova buka. Već od prve sekunde koncerta i zbornog leleka 'Psalm 69' postaje jasno da tu nema nikakve strategije, ali ni kompromisa. Zvuk je odvaljen blizu granice bola, što ga čini gotovo nerazgovijetnim, ali brutalno moćnim, na videozidu vrte se animacije zapele u devedesetima s trash efektima, a bend pije in-house pivo niskobudžetnog trgovačkog lanca od tri kune po limenci. Mali trud da se koncert aktualizira vidi se u animacijama koje prate 'Punch in the Face', ali i tu su vizualizacije zakašnjele: Trump koji udara Hillary Clinton u lice odavno je sažvakana tema.

Priznajte: jeste li očekivali više od čovjeka na rubu šezdesete, koji je preko leđa pretovario nekoliko uhićenja i dvadeset godina skidanja s droga, a glazbenu inovativnost je posljednji put okrznuo sredinom devedesetih? Zapravo i ne, je li? Ministry već godinama živi na staroj slavi, bend se raspadao i sastavljao ovisno o Alovom psihofizičkom stanju i stupnju svađalačke atmosfere među ljudima koji su ga okruživali. Na takvoj klackalici od sredine devedesetih do danas izbacili su pet-šest opskurnih albuma, a na tragu provokacija i uporne pljuvačine po Georgeu Bushu mlađem dokotrljali su se i do nominacije za Grammy.

Ipak, na jednome Alu moramo odati priznanje – koliko god na trenutke djelovao kao naporni trol koji sam sebi služi kao svrha, njegova borba protiv establišmenta je iskrena i energična. To se čuje u novoj pjesmi koju su odsvirali i u Zagrebu, brutalnoj HC mantri 'Antifa', čiji su nas stihovi 'We are not snowflakes/We are the antifa' podsjetili na domaće 'pahulje' i stalnu potrebu podsjećanja na antifašističke vrijednosti. Baš kao što su nas stihovi 'Thieves', kojom je službeni dio koncerta okončan, podsjetili na domaće prevarantske političke kombinatorike.

Ne lažimo si: većina od oko 800 prisutnih sinoć je došla u Tvornicu čuti 'N.W.O', 'Just One Fix', 'Thieves' i konačno maratonsku 'So What', a Ministry su nam za kraj odsvirali sve četiri (plus 'Khyber Pass'), rutinirano i bez puno grešaka, ali i bez posebnog emocionalnog angažmana. I to je u redu – bilo bi licemjerno kad bi od pjesama starih tridesetak godina radili nekakav spektakl, kao što su pokušali na nizu onih suludih cover albuma. Ovako smo od Ministryja dobili točno ono što smo očekivali – dvosatnu glasnu porciju nedestiliranog bijesa, čiji talog u popularnoj kulturi nema rok trajanja.