Super uho u Šibeniku ne samo da je nešto najbolje što sam u zadnje vrijeme posjetila na hrvatskoj festivalskoj mapi, nego je događaj koji je dvoje prijatelja povezao još više.
Kumovao je tome predivan ambijent predivne tvrđave sv. Mihovil, pristojna festivalska publika Super uha i pomno odabran glazbeni program (barem te druge večeri koju smo pohodili prika i ja). Naime, došli smo vidjeti velikoga Blixu Bargelda i Einstürzende Neubauten. Nakon fantastičnog koncerta i dubokog naklona apsolutno svakog pojedinca u publici, oboje smo zaključili da smo upravo svjedočili jednoj od najboljih live svirki koje smo poslušali i odgledali u životu. A sad, prepuštam riječ svom prijatelju koji je imao potrebu opisati ovaj događaj (malen za čovječanstvo, ali velik za dvoje prijatelja).
Nakon nekoliko kaotičnih dana, što partijanja, što snimanja po pasjim vrućinama, došao je dan kad sam se obećao svojoj kolegici/prijateljici/šefici. Moram priznati da se tijelo žestoko opiralo u htijenju da ostane u hibernaciji u kakvom klimatiziranom prostoru pošto ga sutradan čeka još jedno pakleno snimanje, ali srce je poskočilo kada sam osvijestio u glavi da odlazimo na koncert koji sam osobno jako dugo želio vidjeti, a i priju sam obećao odvesti na šibensku tvrđavu sv. Mihovila i pokazati joj u živo jedne od najvećih revolucionara u alternativnoj glazbi.
Našli smo se u Šibeniku par sati prije koncerta, začudo bez većih problema, zavrzlama i bizarnih situacija koje nas uvijek prate prilikom naših susreta. Ona se na brzinu spremila u autu, nabacila malčice šminke na svoje predivno, ali pomalo napaćeno lišce od silnog partijanja ovoga ljeta. Čim smo kročili nogom na Super uho i bacili pogled na tvrđavu okupanu genijalnim vizualima, opuštenu atmosferu i cool ekipu, automatski je hrpa energije ušla u mene. Kad sam pogledao svoju prijateljicu, znao sam da su dojmovi isti.
Na brzinu smo uzeli cugu, udrili par fotki i smjetili se u prvi red jer nikako nismo htjeli propustiti izlazak Blixe na pozornicu. I onda se pojavio car, kao i obično u tamnom odjelu i bosonog. Svakom pjesmom uzbuđenje je u meni sve više raslo, posebno onog trenutka kad sam shvatio da uživo, u odnosu na studijske albume, Einstürzende Neubauten pružaju puno više. Nakon dva sata izvantjelesnog iskustva, ispunjen i savršeno miran u sebi, osjetim da ne želim ići na nikakve koncerte neko vrijeme. Dojam ove svirke, same situacije s kim se nalazim i na koji se način sve spontano odigralo, želim da živi u meni što duže.
