Slučajno ili ne, upadljiva značajka protivnika Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji jest da su svi, beziznimno svi, domoljubi. Takvima se smatraju i takvima se predstavljaju pa nemamo razloga sumnjati da to doista i jesu. Utoliko protivljenje spomenutom novom zakonu – koji državna televizija bezočno naziva 'kontroverznim', što je inače eufemizam za tranzicijske kriminalce – osvjetljava fenomen domoljublja s još jednom važnom lampom.

Kada je krajem osamdesetih godina krenulo u svoj pohod na Jugoistočnu Europu, domoljublje se predstavljalo kao oslobađajuća, slobodarska sila. Na vlak demokracije ukrcalo se kao slijepi putnik i koristeći sveopću zabunu, mnoge uvjerilo da je vlakovođa. Ubrzo se pokazalo da je jedina sloboda za koju se domoljublje doista zalaže ničim ograničena sloboda u proizvodnji neslobode. Započeo je proces sustavnog izopćivanja svakoga tko se u sveopći Gleichschaltung nije uklapao svojom seksualnom orijentacijom, etničkom pripadnošću, pa i odabirom riječi ili, pak, svojim zdravim razumom ako je u halabuci koju su stvarali rulja i vodstvo pokušavao ukazati da se ne rađa sloboda, nego teror.

Iza retorike koja se zalagala za etničku ravnopravnost – jer se polazilo od pretpostavke da je dotad bila uskraćena – krila se zapravo težnja za uspostavom neravnopravnosti i etničkih povlastica, a vjerske slobode odmetnule su se u agresivni klerikalizam. Težnja prema zasebnoj državi prikrivala je potrebu za sredstvom koje će te povlastice i tu dominaciju provoditi silom državnih zakona i državnog autoriteta, dakle za državom koja neće biti republikanski i demokratski neutralna i nepristrana prema svakom građaninu, nego će u svakoj prilici i svim sredstvima podsjećati podanike da je vlasništvo jedne etničke grupe i njezinog navodno 'prirodnog' prava da tu državu uređuje po svojoj volji neovisno o bilo kakvim civilizacijskim i demokratskim vrednotama, odnosno upravo usprkos tim vrednotama. Bilo je nečeg beskrajno naivnog i infantilnog u tom doživljaju države kao samodostatne seoske zadruge u kojoj pater familias nameće svoju volju oslonjen na silu, jeftine laži i skupe kredite koje nije u stanju otplaćivati.

Domoljublje je neudoban i tjeskoban prostor u kojem se ne propušta nijedna prigoda da se građaninu oduzme kakvo pravo ili suzi mogućnost izbora; štoviše, neprestano mu se prijeti obvezama koje u izvjesnim okolnostima mogu postati i opasne po život. Ono svoje podanike osuđuje na trajnu uskratu, neprestano povišeno raspoloženje i moralnu paniku. Ono je vječno izvanredno stanje koje građaninu ne ostavlja vremena i prostora za predah, za razmišljanje, za refleksiju ili sumnju, za upravljanje vlastitom sudbinom. Ono je invazija na čovjekovu privatnost već samim time što ljudima ne nudi ništa osim dužnosti i sumnjivih emocija. Ono nije samo banalna demagoška i politikantska prijevara, nego agresija, samoodređena kao moralna i emocionalna dužnost, a istodobno lišena bilo kakve izvanjske moralne referentne točke. Iako se zaklinje u ljubav – kakva je to ljubav koja tako nepogrešivo prestaje na graničnom prijelazu? – domoljublje se u svojem napadaju na Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji i još jednom pokazalo kao teško pomanjkanje sućuti i milosrđa. Ponajmanje je opasno kada se njime prikrivaju vlastoljublje i pohlepa jer to su jedine situacije u kojima uspijeva nalikovati na nešto ljudsko.

Netko može reći da je i negativan stav prema Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji također jedna različitost, još jedan od premnogih svjetonazora koji treba poštivati. Nesumnjivo. I domoljublje je svjetonazor – emocija, mentalno stanje, što li je već? – na koji ima pravo svatko tko za tim osjeća potrebu. Fikcije, iracionalnosti, zablude i emotivni transferi su neodvojiv i važan dio ljudske egzistencije i svakome treba zajamčiti da ih iskazuje, ali i staviti mu do znanja da se na njima ne može temeljiti racionalna tvorevina kakva je demokratska republika. Kao što neudane žene konzumacijom svoga prava na medicinski pomognutu oplodnju – sve i kada bi htjele – ne zadiru u nečije pravo da bude domoljub ili vjernik, tako i oni građani koji su odabrali biti domoljubi i vjernici ne smiju u konzumaciji toga prava – usprkos tome što neki to žele – prekoračiti granicu nakon koje počinje ugrožavanje prava drugih, bili oni neudane žene ili građani koji u domoljublju i religijskim ritualima ne vide neku naročito privlačnu zabavu.

Ipak, neke organizacije koje tvrde da zastupaju vjernike i domoljube tvrde također da se vjernici i domoljubi osjećaju obespravljenima kada netko uživa kakvo pravo koje je u suprotnosti s njihovim pogledom na svijet. Zašto? Otkud ta drskost? Otud što slute da je sloboda – i raznolikost kao njezina neizbježna i (tako) poželjna posljedica – izazov s kojim se ne mogu nositi. Zato što i u životu samom vide opasnu prijetnju jer životu je imanentno da teži slobodi i otima se nadzoru, u čemu je nesagledivo nepredvidiv, spontan i kreativan. Zato što je život suviše lijep da bi stao u skučenu posudu domoljublja. Zato što je suviše božanstven da bi ga samozvani božji zastupnici mogli slomiti katekizmom. Zato što slobodan život suviše bolno ocrtava skromne intelektualne i moralne dosege domoljublja i njegovu beznadnu izlišnost. Što se, pak, Svemogućeg tiče, dvojbeno je jesu li Mu u svoj Njegovoj Dobroti i Ljubavi potrebni službenici koji će dovoditi u pitanje pravo žene da se po slobodnom izboru podvrgne medicinskom zahvatu zato što želi ili ne želi biti majka. Nema potrebe da se upuštamo u meritum te dvojbe kada će se Crkva ionako za dvjesto, tristo ili četiristo godina ispričati zbog svoga represivnog poimanja seksualnosti i ekstravagantnih definicija početka života. To je samo tajming, kao i u slučaju Galileja ili progona vještica.

U početku bijaše Nesporazum. Zasebne države u Jugoistočnoj Europi nisu stvarane iz demokratskih pobuda nego upravo s neprikrivenom namjerom da izvjesne intimne i iracionalne sklonosti opskrbe državnim instrumentima koje će te sklonosti svima utjerati u kosti, zamornom propagandom, ponižavanjem ili protjerivanjem, a katkad i torturom i ubojstvom, već prema potrebi i okolnostima. Takvi projekti osuđeni su na propast ne samo zato što su nemoralni, nego i zato što se samo slobodna, otvorena i pluralna društva mogu nadati napretku i dugoročnom opstanku. U mukotrpnoj evoluciji Hrvatske u takvo društvo neke političke snage vide katastrofu. No, to je samo njihova katastrofa koja je ionako morala nastupiti prije ili kasnije. Držali su da je njihov projekt održiv kao izolirani otok autizma i autarkije, ali ubrzo se pokazalo da za tu totalitarnu zamisao, osim vanjskopolitičke podrške, nedostaje resursa i novaca.

Krajnje je vrijeme da se razmrse nesporazumi koje je taj svjetonazor u svojem pohodu ostavio za sobom, posebice onaj da je država utjelovljenje jednog jedinog pogleda na svijet. Ona je samo ustanova koja je svakom građaninu dužna zajamčiti najširi mogući prostor slobode, i to tako što će zakonom onemogućiti domoljublju i klerikalizmu da zadiru, primjerice, u pravo lezbijke da rodi dijete ili muškom homoseksualnom paru da ga posvoji, kao što će i lezbijkama i homoseksualcima onemogućiti da ometaju vjerske procesije, premda se, slučajno ili ne, za tim još nije ukazala potreba. Kako bilo, dužnost države da promiče svakovrsne raznolikosti i njihovu koegzistenciju ima ostati neupitna i kao moralni imperativ i kao zalog opstanka civilizacije.