Svi romani Bekima Sejranovića povezani su čvrstim nitima: jedinstvenim pripovjedačem i nosivim likom, ispovjednim tipom iskaza i jednakim prostorima: Sjeverom i Jugom, Norveškom i Balkanom. Povezani su i sličnim motivima, značenjima i izmjenama melankoličnih i furioznih ritmova te jedinstvenom optikom glavnog lika. Poput nekih drugih pisaca, Sejranović tako kao da stalno ispisuje istu priču i multiplicira je na različite načine u više knjiga.

Još radikalnije negoli u književnosti, takvu zakačenost za jedan svijet i jedan izraz moguće je naći u vizualnim umjetnostima, pa postoje autori poput Knifera ili Demura koji čak iz jednog simbola – meandra ili spirale – izvlače cijeli univerzum i uspijevaju u istome prikazati bogatstvo mogućnosti.

Druga ključna karakteristika Sejranovićeve proze je da ona nastaje kao osobit refleks autorova stvarnog života koji se, kao i život pripovjedača, odvija u nemiru traženja, stalno između – između gradova i destinacija, odlazaka i dolazaka, brakova i raskida, ravnoteže i destrukcije. Utvrđivati stupanj podudaranja između stvarnosti i proze, tj. biografije i fikcije, nema nikakva smisla, jer književnost nikada nije u potpunosti, odnosno uvijek jest djelomično autobiografska. Ona nastaje u igri stvarnoga i izmišljenoga, u prevođenju kaosa života u red teksta, pri čemu vlastiti život uvijek postaje tuđi, izmaštani život.

Različito o istome ili isto o istome

Takvo stalno ispisivanje iste knjige, zatvorenost u jednom junaku, fiksacija na sebe kao model vlastite literature i preuzimanje istog ispovjednoga glasa, mogu dovesti do redundancije i dosade. Sejranović je dugo uspijevao izbjeći ponavljanja, istrošenost i „tiraniju ispovijedanja“ (riječima Richarda Sennetta) pa je, nakon što je dobrano ušao pod kožu svome liku, u zadnjem, odličnom romanu Tvoj sin Huckleberry Finn pronašao novi glas, novu perspektivu i novu igru sa žanrom te tako zadržao originalnost.

Za razliku od toga, najnovija Sejranovićeva knjiga Dnevnik jednog nomada djelomično izaziva osjećaj već viđenoga. Naime, riječ je o prozi koja je žanrovski hibrid između dnevnika svakodnevice, dnevnika putovanja i dnevnika čitanja, tj. intimnog i ispovjednog, putopisnog i književno-kritičkog diskursa.

U njoj se izmjenjuju introspekcija – pogled u sebe, percepcija – pogled prema van, i recepcija – pogled u literaturu. Kako autor piše u prologu, knjiga je nastala kao produkt triju radnji: čitanja, skitanja i pisanja, što je i varijacija jedne od najčešćih metafora u povijesti književnosti, one o pisanju/čitanju kao putovanju.

Knjiga počinje kao klasičan dnevnik s bilježenjima događaja svakoga dana, da bi uslijedila pauza i naknadno rekonstruiranje prošlosti, čime se željelo ukazati na lomljivost i nepouzdanost naših sjećanja. Taj uvodni dio je najslabiji i komotno je mogao biti izostavljen iz izdanja. Većina motiva, ritam svakodnevice, jezični efekti i dr., dobro su poznati iz ranijih Sejranovićevih romana, pa osjećamo zamor čitajući o istome liku u istim eksterijerima s istim ritualima i istim problemima, sve ispisano sličnim jezikom. Istina, autor je i tu, kako njegovi promotori vole reći, 'nemilosrdan prema sebi', no i ta 'nemilosrdnost' se troši i može se lako pretvoriti u kliše.

Što, kako i u kojim okolnostima čitaš?

Zatim se postepeno događa obrat i tekst se uslojava, a knjiga dobiva na zanimljivosti tek onda kada pripovjedač makne pogled s vlastitog odraza, a u vidno polje mu uđu tuđe knjige i drugi likovi. Pravu svježinu ovome tekstu ne daju tako sami opisi lutanja, jer pripovjedač je i u ovoj knjizi, kao i u prethodnima, suvremeni pikaro koji živi putujući od jednog do drugog odredišta: Osla, Zagreba, Ljubljane, Rijeke, Pazina. Promjena nastupi kada se pisanje o tom životu podredi pisanju o drugim knjigama i piscima i kada dođe do interakcije i povezivanja doživljenoga, zamišljenoga i pročitanoga.

Sličan efekt razbuđivanja čitatelja primjećuje se i kod Knausgaarda, kada u jednom trenutku u drugoj knjizi Moje borbe pripovjedač počne analizirati slikarstvo i preko toga otvori novu perspektivu u pisanju o sebi i svojoj 'bačenosti u svijet'.

Naime, kad Knausgaard promijeni diskurs i analizira moćne slike Anselma Kiefera nešto se bitno pomakne u njegovoj prozi. Jednako se tako i ova Sejranovićeva proza pomakne, dinamizira, kada on, nakon zamornog dnevničarenja, počne pisati o knjigama i piscima, zapravo iznova o sebi, ali posredno i kroz drukčiju vizuru. I diskurs i forma tu postaju slobodniji, pa se dobro miješaju razni iskazi: izmišljeno, ispovjedno i esejističko, a nestaje ranije pripovjedačko narcističko samooplakivanje.

Gombrowicz, Hamsun, Bernhard

Iako imaju izvjesnih sličnosti, Sejranovićev nomad nije čitao Knausgaarda, i to zato što su mu mnogi govorili da ga mora čitati. No zato mu je važan Gombrowicz, posebno njegov genijalni Trans-Atlantik, ta burleskna priča nastala upravo zahvaljujući izmještenosti, pogledu s druge, južnoameričke obale na rodnu Poljsku i Europu.

On piše i o nekim drugim piscima nomadima, 'bezdomnicima' ili onima ukorijenjenima u više različitih zemalja i kultura, ali i o stereotipima egzilantske literature i recepcijskim očekivanjima. Razumljivo, divi se Hamsunu i Bernhardu, njihovoj životnoj i literarnoj beskompromisnosti, a blizak mu je njihov temeljni osjećaj 'nezadovoljstva svijetom oko sebe' koji je izvor i samoga pisanja. Rado čita i 'proklete pisce', na primjer, jedinstvenog Jensa Bjørneboea čija su dva romana prevedena na hrvatski. Tu je i Kamov, o kojemu je Sejranović ranije napisao cijelu studiju, pa Krležin Latinovicz koji je ovdje svojevrstan formativni signal, Orhan Pamuk čija je poetika sasvim različita od Sejranovićeve, i još mnogo drugih (više muških nego ženskih) autora.

Obavezna i izborna literatura

Za razliku od nekih sličnih domaćih djela u kojima pisci pišu o drugim piscima tako da anemično rastežu teorijske žvake ili pak preko njih pokušavaju sami sebe uvrstiti u ugledno društvo, Sejranoviću je stran pompozni i visokoparni pristup, a književnost, čitanje i dijalog s knjigama su mu neodvojivi dio života. Pri tome, s nekim njegovim tezama o književnosti poput one da 'ono što volimo dok čitamo neku knjigu zapravo su osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje', dalo bi se polemizirati. Jednako kao i s nekim uvjerenjima poput onoga da dobra literatura zapravo ovisi o uzbudljivu i nekonvencionalnu životu njihova autora. No polemike ostavljam za neku drugu priliku, a razlike u tumačenju smisla književnosti i uvjeta stvaranja ne određuju sasvim ocjenu ove knjige.

Ukratko, 'Dnevnik jednog nomada' postaje sve bolja knjiga kako stranice odmiču i kako se odljepljujemo od poznata pripovjednog terena. Sejranovićeva prividna lakoća stila, često isticana 'iskrenost' (za koju nije jasno točno kako se manifestira u tekstu) i prohodna struktura (rezultat toga što su tekstovi iz knjige ranije objavljivani u novinama), vjerojatno će mnogima biti primamljivi. No kada je riječ o književnoj vrijednosti unutar njegova opusa, Dnevnik se ne može mjeriti s Huckleberry Finnom ili Nigdje, niotkuda. On zapravo spada u dodatnu, 'izbornu literaturu' koju za upoznavanje s ovim autorom nije obavezno pročitati.