U svakoj sceni serije 'Kevin se može j***t' (Kevin Can F**k Himself'I) u kojoj je prisutan naslovni junak, sve je šareno, jarko osvijetljeno, začinjeno veselom glazbom i nakon svake druge replike odjekuje gromoglasan smijeh iz publike. Replike nisu osobito smiješne, ali nam je takva situacija dobro poznata. Kevin, poprilično blesav i nezreo muškarac u kasnim tridesetima sam je sebi, nekolicini svojih najboljih frendova i ocu - centar svijeta. Iako mu se život svodi na to da zabušava na poslu, troši goleme količine novca na gluposti povezane s omiljenom sportskom momčadi, gajbama pive i idiotskim psinama te na izrabljivanje i ismijavanje supruge koja je očito predobra, prelijepa i prepametna za njega, Kevin je u tom svemiru apsolutni alfa. Njegovi ga prijatelji i otac podržavaju u takvom ponašanju, gledatelji mu se smiju jer 'ah, dečki su takvi, baš je to simpatično', a publika u studiju umire od smijeha na glupe, počesto i uvredljive fore. Žena malo zakoluta očima tako da vidimo da je svjesna njegove blesavoće, ali svi prihvaćaju da to tako mora biti jer 'ona njega voli' i 'tako vam je to u braku'.

No kada Kevinova supruga Allison u ovoj seriji izađe iz scene u kojoj je prisutan Kevin, sve se naglo mijenja. Sve šarene boje postaju sivkaste, jedan te isti namještaj od, primjerice, žarkocrvenog kauča postaje izblijedjela podrtina, a Allison od žene koja uz blagi smiješak koluta očima na Kevinove 'huncutarije' postaje žestoko frustrirana mlada žena. Nije više pametna i lijepa 'ženica' koja u braku prepušta svoje očito superiorne kvalitete nepristojnom, priglupom i ne baš zgodnom luzeru e da bi ovaj i dalje mogao zabavljati svijet svojom navodno veselom i egzotičnom ličnošću. A, ne. Allisonin svijet i Allisonino raspoloženje u svijetu su u kojoj je Kevin ne nadglasava svojim bedastoćama - izrazito mračni. Takvi su i njezini osjećaji prema Kevinu.

Valerie Armstrong, autorica i izvršna producentica Kevina, već nam samom špicom daje do znanja kakva će to biti serija. Uz naslov, čije zvjezdice u riječi 'j***t' (f**k) prate tobože čednu prirodu američkih sitcomova, nema glazbe kakva obično svira u špicama. Uz naslov serije ovdje je glasan, histeričan nasnimljen smijeh publike koji polako prelazi u distorzične, neugodne zvukove koji nam daju do znanja kakvo mentalno stanje stoji iza takvog smijeha. 'Smijte se, smijte', govori nam ta špica, 'ali sad ćete vidjeti da uopće nije smiješno'.

Annie Murphy, koja nam je poznata kao Alexis iz izvrsne serije 'Schitt's Creek', ovdje glumi Allison i sjajno uspijeva izbalansirati sitcomovsku Allison i PRAVU Allison, onu koja od prve epizode, od prvog trenutka kada je vidimo nakon što izađe iz šarenog pakla s mužem Kevinom, tog muža Kevina svim srcem, dušom i desetogodišnjim očajem - nastoji eliminirati iz svojeg života. Allison će polako iz tog lažnog sitcomovskog šarenila izvući i još jednu ženu - prvu susjedu i frizerku Patty, čiji je brat najbolji Kevinov frend i još gora budaletina, koja Kevina gleda kao Boga i prati ga u svakoj nepodopštini. Patty je, kako ćemo doznati nakon što i nju upoznamo izvan Kevinova gravitacijskog polja, cijeli život povlađivala Kevinu i svom glupom bratu zato što je mislla da su bezopasne budale, ali je inače vrlo svjesna sivog očaja u kojem živi i za koji blazirano i cinično vjeruje da se nikada neće promijeniti. Sama od sebe nije reagirala na tu situaciju - iako vidimo da je poduzela neke mutne i ilegalne korake da u njoj barem malo bolje financijski prođe - ali kada vidi i shvati kako se osjeća Allison, odlučuje joj pomoći.

Serija je izvrsno koncipirana kao kritika sitcomovskog tretmana žena i supruga te vrlo uspješno u gledatelju izaziva bijes nalik onome koji glavna junakinja godinama zatomljuje ispod nasmiješenog lica. Glavni lik vrlo brzo u nama budi prezir i gađenje, a usput nas podsjeća na sve sitcomovske budaletine, posebice na Kevina Jamesa na kojeg se serija očito referira svojim naslovom, a koji je upravo takve budaletine glumio u sitcomovima 'Kevin može čekati' i 'Kralj Queensa'. Kritika takvog odnosa i odbojnost prema takvim muškim likovima može se protegnuti na sve sitcomove s nasnimljenim smijehom, počevši od 'Kralja Queensa' pa završivši na suvremenim varijantama, kao što su 'Dva i pol muškarca' i 'Teorija velikog praska', i sve elemente takvog načina zezancije moguće je prepoznati u sitcomovskim dijelovima Kevina. Sve je u tom konceptu kritike jasno - od užasnog odnosa prema ženama koji se normalizira nasnimljenim smijehom pa sve do same imbecilne pojave tog nasnimljenog smijeha. Kad, naime, Allison izlazi iz sitcomovskih scena, nisu nam potrebni nikakvi uzdasi, jecaji ni bijesno režanje publike da bismo shvatili kad je nešto doista grozno i kad je drama. A kad smo već kod toga, u tim, ne-sitcomovskim, sivim i 'ozbiljnim' dijelovima nije nam potreban ni smijeh publike da bismo shvatili kada je nešto smiješno. A bude smiješno. Mnogo duhovitije od onoga nad čim se nasnimljeni glasovi smiju u žarko obojanim kadrovima s Kevinom. Već od prve epizode shvaćamo, naime, da je taj nasnimljeni smijeh ovdje upravo onda kada ništa nije smiješno.

No problem je u tome što ova serija negdje na polovici sezone gubi snagu priče koja se odvija uz kritiku sitcoma. Osim Allisonine frustracije i Pattyine blaziranosti, sve ono što ih pokreće na daljnje akcije pomalo se razvodnjava i razvija u slabašne niti priče, pa iako i dalje navijamo za Allison i rado bismo vidjeli da Kevin dobije ono što je zaslužio, pomalo počinjemo sumnjati u njezinu motivaciju i postupke. Kraj prve sezone dočekuje nas pomalo izmučene i u nadi da će autori u drugoj sezoni pronaći neki jasniji cilj i zanimljiviji razvoj događaja. Zbog toga ova serija, od čiste petice za ideju i razvoj u prvih četiri-pet epizoa na kraju opasno klizi prema ocjeni 'dobar' (ili 'osrednje') i dojmu da autori nisu baš najbolje razradili cijelu sezonu.

Ipak, 'Kevin se može j***t' ostaje izvrstan, pametan koncept koji šakom, bokserom i lopatom navaljuje na više desetljeća dominacije idiotske muške paradigme u klasičnim sitcomovma i zbog toga seriju svakako treba pogledati. Ako ni zbog čega drugog, a onda zato da se više nikada ne nasmijete kada u nekoj reprizi vidite Kevina Jamesa kako uspijeva skršiti Leu Remini u 'Kralju Queensa' i kako se cijeli studio tome veselo i slatko smije. Jer nije smiješno.