'Crno-bijeli svijet' svidio mi se odmah kad je počeo, još davne 2015. godine. Bila sam zapravo vrlo ugodno iznenađena jer je serija izgledala kao prava serija, točnije bila je za naše, domaće standarde, visoko producirana, vidjelo se da je u nju uloženo i truda i talenta i novca. Razigrana po ulicama, autima, haustorima, stanovima, po Zagrebu koji je bio kostimiran tako da izgleda kao Zagreb osamdesetih, pala je i na plodno tlo kod gledateljstva koje je, izgladnjelo siromaštvom domaće produkcije, uživalo u tome da gleda seriju koja se ne odvija u tri slabo osvijetljene prostorije koje izgledaju kao salon namještaja.

Naravno, nije sve bilo u tehnikalijama i produkcijskoj vrijednosti. Ono najvažnije - priča - nadišla je sva moja očekivanja jer sam se, kao i mnogi drugi, pribojavala da će priča o Zagrebu osamdesetih zabrazditi u već zamorno nostalgičarsko veličanje novog vala. Nije uopće, iako je, naravno, novi val bio neizbježan dio zbivanja isto kao i odlazak glavnih likova na služenje vojnog roka, nelegalno kopiranje VHS kaseta, Univerzijada i Černobil. 'Crno-bijeli svijet' bio je dobra serija iz istog razloga iz kojeg su sve dobre serije takve - govorila je o ljudima i njihovim odnosima, konkretno o jednoj proširenoj zagrebačkoj obitelji, njezinim članovima, njihovim međusobnim i 'vanjskim' pričama.

Ono što j, međutim ovu seriju učinilo još boljom jest to što je iz sezone u sezonu rasla, postajala bolja, razigranija, ali i koherentnija, pri čemu je posebno bilo zgodno to što je i postajala svjesnija sama sebe pa bi gledateljima svako malo davala neke migove. Jedan od najspektakularnijih i najzgodnijih takvih migova odvio se upravo u sinoć završenoj četvrtoj i zadnjoj sezoni, u epizodi u kojoj glavni junak Kipo odlazi u Kockicu na sastanak s drugovima koji raspravljaju o sudbini legendarne Stojedinice. Taj nevjerojatno zabavan mig publici ili, kako bi to nazvali stručniji od mene - metasadržaj - sastojao se od toga što su drugove i drugarice iz Kockice glumili neki od stvarnih pionira Radija 101 iz osamdesetih, kao što su Zinka Bardić, Davor Meštrović, Duško Ćurlić, Nino Bantić, Davor Gobac i Silvestar Vrbanac. Za sve one koji su premladi da bi ih se sjećali sa Stojedinice ili eventualno za gledatelje iz drugih krajeva svijeta ta je fora, dakako, izgubljena, čime epizoda ne gubi ni na sadržaju ni na snazi, ali takav način komunikacije ove serije s dijelom gledateljstva bio je ne samo ultrazabavan, nego je i pokazao samosvijest, volju i umijeće da se iz sadržaja izvuče najviše što se može.

Da je serija u svemu tome bila vrlo uspješna, vidi se i po tome što ju je podosta zavoljela i mlađa generacija gledatelja, onih koji se nikako ne mogu sjećati baš ničega iz vremena odvijanja radnje CBS-a. Mnogo sam puta i u javnosti i privatno čula da današnji dvadesetogodišnjaci, tinejdžeri i mlađi rado gledaju CBS, koji put u obiteljskom aranžmanu te se zajedničko gledanje serije s roditeljima upotpunjuje kasnijim razgovorom s mamom ili tatom o tome kako se živjelo osamdesetih, slušanjem glazbe, pregledavanjem stare odjeće, časopisa i slično. Rijetko je koja druga domaća serija imala takav efekt na gledateljstvo pa joj se zbog toga može pripisati i osebujno javno značenje, što svakako znači da joj pripada mjesto u riznici javne televizije uz blaga kao što je, recimo, 'Velo misto'.

Serija je imala svoje mane - interesantno je da bi se one najčešće iskazivale upravo u onom segmentu u kojem je inače bila najjača - u glumi. 'Crno-bijeli svijet' imao je naime lakoću i ležernost u prikazu svojih likova, nedostižne većini domaćih serija. Gotovo nitko nije govorio onim suviše 'ispeglanim' jezikom i naglaskom - osim što su glumci bili izvanredno opušteni i nadahnuti, dinamika scena jednostavno nije dopuštala takvu ukočenost. No s obzirom na to da su u CBS-u nerijetko u nekim manjim i epizodnim ulogama posezali za - nazovimo to tako - 'javnosti poznatim naturščicima' ilitiga poznatim osobama koje inače nisu glumci, kod takvih bi se nervoza, ukočenost ili nenadarenost za glumu nekako još više primjećivali. Ruku na srce, bilo je i onih upravo iz te kategorije koji su razvalili pa taj prigovor valja ipak staviti u pretinac 'dlake iz jajeta'. Od drugih prigovora, svi smo vrlo brzo prestali primjećivati sitne anakronizme u događajima, odjeći, tehnikalijama i jeziku jer... na kraju krajeva, nije to baš toliko važno ako sve ostalo fercera.

Kada je sinoć malo prije deset navečer, uz montažnu sekvencu situacije u proširenoj obitelji Kipčić dva mjeseca nakon rođenja najmlađe članice - započela 'Nostalgična' TBF-a, a zatim se uz nju zaredali i statični kadrovi, odnosno slike naših junaka u njihovoj budućnosti - mislim da nam se mnogima steglo u grlu. Ne samo zbog nostalgije i tuge, nego i zato što je to označilo kraj našeg druženja s 'Crno-bijelim svijetom'. Sigurna sam da bi i mnogi drugi osim mene voljeli da se serija nastavi barem još jednu sezonu, ali neće mi biti sasvim neshvatljivo ni ako tako ne bude (kao što je najavio producent Ivan Maloča). 'Crno-bijeli svijet' završio je upravo onda kad je bio najbolji. Možda bi u još jednoj, dvije ili tko zna koliko sezona bio još bolji. No s obzirom na sve ono za što znamo da čeka naše junake ne tako dugo nakon Černobila, to bi u budućnosti morala postati i podosta drugačija serija. Pa bismo onda možda ipak radije mogli uprti oči u autore i reći: 'Ajde još jedanput nešto ovako dobro - ali s nečim novim.' Sigurno je moguće.