Maja Šuput koja s Masaima pjeva 'Letovanjić', Mirko Filipović koji raznosi poštu i ne može podnijeti jutarnji konjak s 'kolegama', 'probijanje' do nekadašnje kuće Ivana Meštrovića u Otavicama kroz grmlje, kamenje i ovce, intervju s Pervanom u kavezu uzgajivačnice za pse te s Ripperom u izlogu prodavaonice s odjećom - sve su to nezaboravne i smiješne situacije iz pojedinih epizoda bivših serijala Roberta Knjaza. U domaćem televizijskom svijetu teško da ćete pronaći neku drugu autorski jednako prepoznatljivu osobu - za emisije Roberta Knjaza i prijatelja ne možete fulat da su baš njihove - a da stvar bude još bolja, s godinama nisu izgubili na autentičnosti i kvaliteti.

Najnoviji Knjazov serijal počeo je prije tri nedjelje i zove se 'Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac' i tema su mu životinje. Di ćeš bolje?! Većina ljudi voli životinje, dokumentarci o životinjama toliko su popularni u kabelskim paketima imaju čak nekoliko specijaliziranih kanala, a doda li se tome duhovita i razigrana Knjazova izvedba, imamo pun pogodak.

Prva epizoda bila je o kokošima, druga o svinjama, a sinoćnja o psima i teško je reći koja je od njih najbolja. Dođe ti da umreš od dijabetesa koliko su svi ti peseki, kokice i pajceki slatki, pogotovo, recimo, u scenama u kojima Knjaz razgovara sa ženom iz jedne uzgajivačnice, a oboje u rukama drže po 'buketić' minijaturnih štenaca pomeranaca, ali dirnuto uzdisanje nad krasnim životinjicama nije jedino zbog čega je ovaj serijal dobar.

Ono čemu Knjaz i ekipa u svojim novijim serijama definitivno streme, a nije bilo toliko izraženo u ranim radovima jest poučnost. Znam, znam, kad se u vezi s televizijskim emisijama spomene poučnost, svi momentalno zahrču, a školarcima pozli od ubrzanog napadaja kolutanja očima, no ovdje nema straha da će vas netko udaviti obrazovnim programom. Svaka bi se od ove dosad prikazane tri epizode, baš kao i većina epizoda 'Hrvatskih velikana' i 'I to je Hrvatska' mogla bez pol' frke prikazati u sklopu nastave u školi a da to učenike ne ubije u pojam, ali one su ujedno i odlična zabava za sve, od klinaca do rizičnih skupina. Uopće ne sumnjam da su i predmet ćaskanja uz uredski aparat za kavu ponedjeljkom ujutro, gdje se garant može čuti štokoje: 'Jes' ti znao da postoje pelene za kokoši?'

Ono što mi je posebno drago jest i to da su kvaliteta i popularnost tih serijala prepoznati, što se najbolje vidi po tome što Knjaz i prijatelji ne štede na produkciji, nego uredno putuju po lokacijama, pa i onim prekooceanskim, vjerujući da će im se taj trošak isplatiti i da će to netko dobro honorirati. I nije samo fora u njujorškim muzejima ni groblju na kojem je pokopan pas Chucka Norrisa, nego i u scenama tipa bacanja kockice šećera u olimpijski bazen da bi se dočaralo koliki udio čestica mirisa pas osjeti u zraku, ilustracijama, neposrednom i neformalnom kontaktu sa sugovornicima te tipičnom Knjazovom humoru koji je svašta, ali nikada nije zločest.

Knjaz i ekipa začudo se s godinama nisu nimalo istrošili, što je vjerojatno zato što su uigrani, dobro surađuju i stalno pronalaze nove i drugačije teme svojih serijala. Zato mi je superdrago vidjeti i ovo, a kad završi, znam da ću jedva čekati da vidim čega će se sljedećeg dosjetiti. Plus, dodat ću i mantru koju neprekidno ponavljam u zadnje vrijeme: drago mi je što se u ova teška vremena na domaćim televizijama i za domaće televizije ipak snimaju novi sadržaji, pa makar to bio i zicer kao što je serijal koji su proizveli Knjaz i prijatelji.