Gavran, rođen u obitelji seoskih učitelja u slavonskoj Gornjoj Trnavi, naš je najizvođeniji dramatičar u svijetu. Od prve studentske drame 'Kreont i Antigona', izvedene u Gavelli, objavio je deset romana i napisao 50-ak drama, među kojima su najpoznatije 'Kad umire glumac', 'Sve o ženama', 'Čehov je Tolstoju rekao zbogom' i 'Zabranjeno smijanje'. Sa suprugom, glumicom Mladenom Gavran osnovao je 2002. Teatar Gavran. Dobitnik je nebrojenih nagrada, od Marina Držića do Central European Time. Kad nema obveza i kad ne nastupa, zna pobjeći iz Zagreba u Mali Lošinj te u miru piše – trenutačno na poziv Alfija Kabilja radi na libretu za novi mjuzikl 'Krađa Mone Lise'.

Dramu 'Svaki tvoj rođendan' opisali ste kao obiteljsku priču te posvetu generacijama očeva i majki koji su u drugoj polovici 20. stoljeća gradili zemlju. Možete li nam otkriti što zapravo donosi ta priča?

'Svaki tvoj rođendan' je priča koja počinje 1957. godine, kada jedan od glavnih junaka slavi deseti rođendan, a završava 2017. godine, kada slavi sedamdeseti rođendan. Radnja je situirana u Zagrebu i ima dvadeset i devet lica, a njih petnaestak pratimo malo detaljnije, s njihovim životnim i emotivnim pričama. Tu su važna neka prijateljstva, ljubavi, odnosi unutar obitelji, jednom riječju - unatoč brojnim dramatičnim događajima koji će zadesiti moje junake - riječ je o nježnim životnim pričama koje nam prikazuju ljude s kojima se možemo poistovjetiti u različitim fazama njihova života. Moj prevoditelj na češki František Karoch, koji je nedavno započeo s prevođenjem toga teksta na češki jezik, rekao mi je da je to tipični srednjoeuropski tekst za koji je uvjeren da će se jako svidjeti i Česima. On smatra da ima i izobilje nježnoga neizravnog humora, iako sam ga žanrovski odredio kao dramu.

S obzirom na to da je HNK naručio taj tekst od vas, je li bilo nekih posebnih uvjeta ili zahtjeva?

Intendantica Dubravka Vrgoč i ravnatelj Drame Ivica Buljan nisu imali nikakve posebne ni tematske ni žanrovske zahtjeve. Jedino su mi rekli da žele da to bude veća drama u dva čina, primjerena velikoj sceni zagrebačkoga HNK. Tako da sam imao potpunu slobodu u pisanju. Kada sam dovršio tekst, pročitali su ga, svidio im se i stavili su ga na repertoar. Kako se ta drama s više linija radnje razlistala na nekih devedeset stranica, redatelj Rene Medvešek imat će zahtjevan zadatak s odličnim ansamblom HNK svesti tekst na pravu mjeru te ostvariti dinamičnu, emotivnu i sugestivnu predstavu.

Na konferenciji za novinare izjavili ste da ste nastojali da u tekstu bude što manje politike. Kako priča prati junaka punih 60 godina, je li opravdano preskočiti političke događaje tijekom tako dugoga i turbulentnoga razdoblja, kao što je bilo Hrvatsko proljeće i smrt Josipa Broza?

Nisam izostavio duh vremena ni u političkom smislu, samo nisam želio da mi drama, poput većine dramskih kronika koje nastaju u Europi, svodi junake samo na politička bića. Čovjek je i obiteljsko i emotivno i socijalno i seksualno biće, određuju ga njegovi prijatelji, emotivni brodolomi i lijepi trenutci, određuje ga i njegov posao te stupanj obrazovanja koji stekne, pa i politika. Ne volim kad se u romanu ili drami čovjek svede samo na jednu od tih dimenzija. Kad čovjeka svedemo samo na seksualno biće, dobijemo pornić, kad ga svedemo samo na poslovno biće, dobijemo fah idiota koji brzo postane nezanimljiv, a kad ga svedemo samo na političko biće, dobijemo ponajčešće politikantsku dramu, koja osiromašuje bogatstvo života. Tako da je moja poruka na toj presici bila da se publika ne treba bojati da ću je u toj dramskoj kronici 'zadaviti' politikom, od koje ipak većina naših građana bježi, pogotovo kad poželi provesti večer u kazalištu. A kako smo u Teatru Gavran imali dvije uspješnice, koje također pokrivaju vremenski raspon od pedesetak godina i u kojima sam također izbjegao stavljati politiku u prvi plan - komedije 'Sladoled' i 'Pivo' - uvjerio sam se da to publika odlično prihvaća jer su obje predstave bile nagrađivane, odlično ocijenjene i od kritike i obje prevođene. 'Sladoled' je imao preko stotinu i dvadeset repriza, a 'Pivo' preko osamdeset repriza, i još uvijek ih igramo.

Obično se deklarirate kao apolitičan autor i nikad se ne izjašnjavate o svojim političkim stajalištima. Mislite li da se u današnjem svijetu, pogotovo u Hrvatskoj, kad se događaju veliki lomovi, može ostati politički neopredijeljen? Naime, sve je politika, od pisanja do repertoara kazališta...

Djelomično ste u pravu kad kažete da je sve politika, ali za umjetnost je pogubno kad se prikaz naše egzistencije u romanima, dramama i filmovima svede samo na politiku. To gledateljima i čitateljima postane zamorno, a prikaz naše egzistencije na taj način biva osiromašen za brojne druge dimenzije koje čine naš punokrvni život. Imam relativno jasne političke i svjetonazorske stavove o brojnim pitanjima koja su bitna za hrvatsku i europsku stvarnost, ali nikada sebe nisam smatrao osobom koja treba biti glasnogovornik neke političke opcije. U satiri 'Tajkuni', koju su nedavno premijerno izveli Histrioni u režiji Zorana Mužića, iznimno se jasno i oštro govori o tajkunskom mentalitetu i tajkunskoj muci kroz koju Hrvatska prolazi u zadnje vrijeme – ali ni na trenutak nisam zaboravio da i tu priču moram dati kroz jasno definirane likove, koji ne smiju biti svedeni samo na jednu dimenziju.

Kako vidite današnju Hrvatsku s obzirom na egzodus mladih iz zemlje, manjak radne snage, primjerice liječnika, pokušaj stanovitih grupacija branitelja da utječu na kulturu i najnovije lažiranje potpisa na referendumima o Istanbulskoj konvenciji i izmjeni izbornog zakona?

Mislim da je s jedne strane previše nervoze u našem društvu i rekao bih da svi olako sudimo i izričemo stavove o svemu. Eto, i vi ste u svome pitanju izrekli tvrdnju da su se lažirali glasovi na referendumima o Istanbulskoj konvenciji te o izmjeni izbornog zakona, a da to nije zaključio nijedan sud, izrekli ste tvrdnju da branitelji utječu na kulturu, a siguran sam da bi vam većina branitelja odgovorila da ne utječu na kulturu, nego da su nezadovoljni iskrivljenom slikom o njima koju vide u hrvatskoj kulturi. Egzodus mladih i obrazovanih nije samo naša specifičnost. Kako sam se proteklih godina puno naputovao po svijetu, pa i po bivšim socijalističkim zemljama od Češke, Slovačke, Srbije i BiH do Bugarske, Litve, Makedonije, Mađarske i Poljske, osvjedočio sam se da taj proces odlazaka u bivše zapadne zemlje ima nekoliko uzroka: jedan je želja za boljim životom čak i kad nam nije loše doma, drugi je očaj kada doma ne možemo ostvariti ni minimalne uvjete za svoju egzistenciju, a treći je izostanak i najmanjeg poduzetničkog duha u većine ljudi koji očekuju da ih netko drugi zaposli, da netko drugi organizira njihov život pa onda idu onamo gdje su ti životni mehanizmi uhodaniji i sigurniji. Imate i ljude kojima materijalno nije na prvom mjestu, ali osjećaju da u svojoj zemlji ne mogu ostvariti kreativni i profesionalni maksimum. Ne trebamo ih sve trpati u isti koš, niti su motivi i razlozi svih ljudi koji napuštaju Hrvatsku isti, niti je to tako u drugim zemljama.

Svojedobno ste bili ravnatelj Teatra ITD i imali relativno sigurnu poziciju, a onda ste sve to ostavili i u siječnju 1993. godine otišli u slobodne umjetnike, a 2002. godine sa suprugom, glumicom Mladenom Gavran pokrenuli Teatar Gavran. Jeste li otišli u 'poduzetničke' vode zato što ste bili nezadovoljni tretmanom svojih tekstova u kazalištima?

Još kao student dramaturgije imao sam izvedbe svojih drama u tada vodećim zagrebačkim teatrima Gavelli i Teatru &TD, do tridesete godine života objavio sam četiri knjige i premijerno bio izvođen u svim bivšim jugoslavenskim republikama, izuzev Makedonije, te u Nizozemskoj, Poljskoj, Sjedinjenim Američkim Državama... Dakle, izvana gledano, nisam trebao imati razlog za nezadovoljstvo, ali sam tada osjećao da teatarska grupa u kojoj možeš okupiti suradnike po umjetničkim afinitetima i sposobnostima može dati kreativni maksimum, za razliku od teatarskih kuća s uspavanim stalnim ansamblima. S druge strane, uvijek sam želio i sanjao da kvalitetna predstava, nastala po mome tekstu, ima što veći broj repriza. No u repertoarnim teatrima često se događalo da se zbog onih četiri ili pet novih premijera koje se moraju izvesti zbog načina financiranja s repertoara skinu kvalitetne predstave koje publika voli gledati. A i za kazališnoga pisca je dobro da ima svoj teatar koji biva i njegovom radionicom, u kojoj bez nervoze može isprobati, doraditi i dovršiti svoje nove tekstove u kreativnom ozračju, bez terminskih i kadrovskih pritisaka.

Kako zapravo pišete, imate li neke svoje opsesivne teme, koje vas stalno grizu, odnosno promovirate li svjesno određene vrijednosti svojim tekstovima?

Rekao bih onako šablonski da teme i priče mene odabiru, a ne ja njih. Ali kada se osvrnem unazad, mogu vidjeti da su neke od dominantnih tema u mome pisanju bili muško-ženski odnosi, obitelj, duhovna traženja, svi oblici manipulacije, od spolne do političke; pisao sam puno o svojoj rodnoj Slavoniji, pa o Zagrebu, a sa svojim pričama znao sam otići i u druge prostore i u druga vremena, uvijek nastojeći oslikati uvjerljive junake od krvi i mesa, koji u konačnici dožive neku katarzu, neko očovječenje. Moji junaci nikada na zadnjoj stranici romana nisu isti kao na prvoj stranici. Volim s njima otići na uzbudljivo životno putovanje koje podrazumijeva i njihovu spoznaju i njihovu promjenu.

Neki vjernici tvrde da su vođeni odozgo u svom radu. Je li to i s vama slučaj? Što je za vas vjera i kako gledate na sve veću moć Crkve u hrvatskom društvu?

Ah, čujte, bilo bi lijepo da imam potvrdu da je ponešto od onoga što pišem vođeno odozgo, samo tu treba biti oprezan da sami sebi ne pridajemo mesijanske sposobnosti. Vjera je nešto čisto i predivno što našem životu i odnosu prema ljudima daje viši smisao, pridodaje dimenziju više našem postojanju, podiže nas i hrabri u trenutcima slabosti, opominje nas u trenutcima naše oholosti i bešćutnosti prema bližnjima. Vjera je oslonac, ali i obaveza. A što se tiče Crkve u hrvatskom društvu, ja ne vidim nikakvu moć, nego izrazito veliku nemoć. Hrvatska je Crkva gotovo nevidljiva, kardinal Bozanić se obrati narodu tri ili četiri puta godišnje svojim poslanicama i praktički je medijski nevidljiv proteklih dvadesetak godina. Više su u našem medijskom prostoru nazočni šefovi stranaka koji imaju pola posto glasača na izborima od kardinala Bozanića, koji predstavlja preko tri milijuna deklariranih katolika.

Koliko su za veliki uspjeh vaših tekstova u Europi presudne same priče, a koliko agenti, prevoditelji, marketing i lobisti?

Meni su najviše pomogli prevoditelji koji su vjerovali u moj rad. Kako sam u većini zemalja doživio i premijere i tiskanje svojih knjiga, premda ondje nisam nikoga poznavao, niti imao agente ili ljude koji bi se zauzeli za mene, usuđujem se vjerovati da je ipak bila najvažnija atraktivnost te ljudska dimenzija mojih tekstova. Pisanje je samotan posao i svi žele s vama surađivati samo ako vjeruju u vaš tekst. Tako je s prevoditeljima, urednicima, redateljima, glumcima, pa i agentima s kojima sam surađivao samo u nekoliko zemalja u kojima je to formalno pravno obavezno, kao što je nama u Hrvatskoj obvezujuće otići kod javnoga bilježnika kad sklapamo kupoprodajni ugovor. Ne vjerujem da ni najbolja reklama i marketing bez pravoga sadržaja mogu na duži rok držati na životu nekoga pisca. A s druge strane, u ovome našem medijskom dobu koje živimo pisac povremeno mora dati poneki intervju, mora reći što se nalazi u njegovim tekstovima, skrenuti pozornost javnosti na novi roman ili novu premijeru, napraviti promociju, otići na sajam knjiga, pojaviti se na svojim inozemnim premijerama. U proteklih 35 godina trudio sam se pojavljivati u javnosti samo kada sam trebao najaviti novi tekst ili novu predstavu. Izbjegavao sam pisati kolumne, politički se angažirati ili biti junak žutih stranica te uglavnom živim odmjerenim životom obiteljskoga čovjeka koji pripada neupadljivoj srednjoj klasi.

Vaši 'Tajkuni' upravo su izvedeni u Histrionima, a 'Paralelne svjetove' priprema vam splitski HNK u režiji Gorana Golovka, dakle dolazite na repertoar hrvatskih kazališta. Kako objašnjavate to da vaši tekstovi nisu ranije postavljani? Imate li dojam da su intendanti, odnosno ravnatelji kazališta, izbjegavali vaše tekstove?

Kao što sam spomenuo, još kao studenta su me zaigrali vodeći zagrebački teatri, a igrali su me i teatri u Osijeku, Rijeci, Dubrovniku, Vinkovcima i Varaždinu. Prije dvije godine Kazalište Komedija postavilo je moj mjuzikl 'Byron' na glazbu Darka Domitrovića, a Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski mjuzikl 'Pacijenti' na glazbu Tončija Huljića, tako da se ne bih smio žaliti da nisam izvođen u hrvatskim teatrima. Uz to, moj Teatar Gavran svake godine izvede jednu moju premijeru i stotinjak repriza, dok mi Mozaik knjiga otisne i po nekoliko ponovljenih izdanja starih knjiga, tako da u Hrvatskoj imam doista lijep kontinuitet pred domaćom publikom i domaćim čitateljima. Ali unatoč tome, osjećam istinsku radost i zadovoljstvo što me ove sezone izvode zagrebački i splitski HNK te Histrioni.

Zadnjih godina u Teatru Gavran sve više režira vaša supruga glumica, a glumi i vaš sin Jakov Gavran. Kako funkcionira ta mala dramsko-glumačka obiteljska i poslovna zajednica? Predstavljaju li koji put bračni i roditeljski odnosi veće prepreke?

Istinsko mi je zadovoljstvo surađivati i sa svojom suprugom i s našim sinom - svi troje na sličan način gledamo na kazalište i uz malo riječi brzo se sporazumijevamo. A kako bi to bilo da ne surađujemo na istom poslu i da za vrijeme nedjeljnog ručka ne razgovaramo o zadnjem gostovanju ili pokusima koji se upravo odvijaju, eh, to više ne mogu ni zamisliti. Jednostavno, kod nas se isprepleo naš obiteljski i teatarski život i već smo prihvatili i mane i prednosti takve situacije.

Za svoj rad dobili ste u Beču Europsku nagradu dr. Alois Mock, a potom Zlatni orden časti za zasluge u Republici Austriji. Kako ste doživjeli ta priznanja?

Doživio sam ih, kako su i obrazložena, kao potvrdu da moji tekstovi nose taj srednjoeuropski duh te da nose univerzalne poruke bliske i ljudima u Austriji. Doista su me ugodno iznenadila ta dva priznanja, a veselim se tome što je veliki austrijski glumac i redatelj Hubsi Kramar, koji je prije tri tjedna postavio moju komediju 'Zabranjeno smijanje' u Beču, netom nakon premijere rekao da želi režirati i moje drame 'Parovi' i 'Lutka'. U Beču su objavljena i četiri moja tvrdo ukoričena romana kod dobroga izdavača Seifert Verlag, a riječ je o 'Zaboravljenom sinu', 'Juditi', 'Krstitelju' i 'Ponciju Pilatu'. Lijepo je kada te jedna kulturna sredina prihvati, a pogotovo kada je u pitanju Austrija, s kojom nas mnogo toga veže u bližoj i daljoj prošlosti.

Kad se danas osvrnete unatrag, od Teatra &TD i Epilog teatra, preko časopisa Plima pa do GavranFesta u Slovačkoj, Poljskoj i Češkoj, kako vidite svoj put i biste li nešto mijenjali?

Onako u globalu gledano - ne bih ništa mijenjao. Naravno da je bilo lijepih i ponešto teških situacija i nisam uvijek ostvario sve što sam želio na način na koji sam želio, ali sve to što sam radio bilo je dobro životno i umjetničko iskustvo za jednoga pisca. U svakom slučaju, nije mi bilo ni najmanje dosadno u proteklih trideset i pet godina, koliko sam u ovome poslu.

Što novo pišete?

Evo, već godinama pripremam novu proznu knjigu, koja je sada praktički dovršena, pa je u miru iščitavam i unosim sitne preinake. U veljači će je objaviti Mozak knjiga iz Zagreba, a riječ je o knjizi 'Priče o samoći', koja sabire deset mojih kraćih proza. Kako sam daleke 1989. godine u tadašnjem Nakladnome zavodu Matice hrvatske objavio svoju prvu zbirku priča 'Mali neobični ljudi', koju je uredio Branimir Donat, a ovo mi je druga zbirka priča, moj urednik Zoran Maljković se šali i kaže da svakih trideset godina objavljujem novu zbirku priča. A pored ovoga, polako radim na libretu za novi mjuzikl te na pripremi filmskoga scenarija, ali o svemu tome kada dođe vrijeme za to.