10. SVE U ISTO VRIJEME (Daniel Kwan i Daniel Scheinert)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Ova suluda dramedija o ženi koja usred porezne revizije svoje firme mora početi skakati kroz paralelne svemire da bi spriječila kraj svijeta nije se svima svidjela. Dapače, internet je prepun komentara u kojima se gledatelji žale da im je, dok su pokušavali pohvatati sve linije priče, uhvatila mučnina kao da su u autobusu na staroj cesti preko Velebita. Film je, međutim, urnebesno zabavan, vjerojatno najzabavniji na ovom popisu.

9. TÁR (Todd Field)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Drama o genijalnoj dirigentici i njezinu pad zbog optužbi za seksualno uznemiravanje pati od nekih ozbiljnih mana i mogu joj se uputiti još ozbiljnije ideološke zamjerke u smislu odnosa prema počinitelji(ca)ma prijestupa u toj domeni. Povrh toga je toliko preduga da to graniči sa sadizmom prema gledateljima. Ipak, Cate Blanchet u njoj glumi toliko dobro, predano i strastveno da je film jedan od dojmljivijih ove godine. Stvarno, pogledajte - žena je u ulogu dala sve, bez ostatka ili fige u džepu.

8. BONES AND ALL (Luca Guadagnino)

Izvrsna horor-drama koju je režirao Luca Guadagnino, a jednu od dvije glavne uloge igra Timothée Chalamet. Riječ je, dakle, o redateljsko-glumačkom dvojcu koji pamtimo iz hit-filma Call Me By Your Name. Ovaj put u potpuno drugom điru - ekranizaciji tinejdžerskog romana o mladim ljudožderima, film ipak u nekim elementima zadržava ono po čemu nam je Guadagnino i dosad poznat - romantiku, idealizam i tragediju. Kao što je to lijepo sročio jedan kritičar: film je toliko prekrasno tragičan da bi i Čehov zaplakao kad puška sa zida napokon opali.

7. NAJGORA OSOBA NA SVIJETU (Joachim Trier)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Norveški redatelj Joachim Trier uspio je prikazom odrastanja jedne milenijalke složiti film vrijedan nominacije za Oscar (koji je izgubio od japanskog 'Drive My Car', po nekima zasluženo, po nekima nezasluženo). Glavna junakinja Julie u filmu se dobrim dijelom stvarno doima lošom osobom, a onda pomalo počinjemo shvaćati da nije. Samo je odrasla na zapadu kao pripadnica generacije kojoj je pruženo sve, pa tako i prevelike mogućnosti izbora. Skačući s jednog izbora na drugi i za sobom ostavljajući mnoštvo nedovršenih, neistraženih i jednostavno odbačenih verzija vlastitog života, Julie uopće ne razmišlja da bi njezino takvo ponašanje moglo imati posljedice. Sve dok je ne zahvati jedna neizbježna.

6. TROKUT TUGE (Ruben Östlund)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Ruben Östlund sa svojim 'Trokutom tuge' - kao, uostalom, i prethodna dva filma - privukao je podosta pozornosti. Osvajao je nagrade (na primjer, Zlatnu palmu), podizao festivalsku publiku na noge, ali je bogami zaradio i svakojake kritike, uključujući i one prigodno bljuvalačke. Zašto prigodno? Znat ćete i ako samo pogledate foršpan. E, sad. Što se hejterskih kritika tiče, u jednome su u pravu. Odabir privilegiranih bogataša i iritantnih influencera na krstarenju luksuznom jahtom fakat je prečac i pucanje na laku metu. No predoslovna razrada teme i likova ne umanjuju činjenicu da je 'Trokut tuge' kao socijalna satira - najviše akcijski nakrcana socijalna satira valjda u povijesti filma. I silno je zabavna. To joj je sasvim dovoljno da bude na ovom popisu.

5. TRI TISUĆE GODINA ČEŽNJE (George Miller)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Vizualno prekrasan, bajkovit, emotivan i originalan, ni ovaj film nije baš sve oduševio. Dapače, rijetko ćete ga pronaći na popisima najboljih filmova godine drugih kritičara. Zamjeraju mu da je predug, da se glavna radnja odvija više-manje samo u hotelskoj sobi, u kojoj je Tilda Swinton protrljala svjetiljku kupljenu u jednoj istanbulskoj staretinarnici pa iz nje prizvala duha (onog Aladinovog, da, i to utjelovljenog u Idrisu Elbi). No ipak... George Miller, za kojeg sada pouzdano možemo reći da je redateljski genij, i ovdje je, kao i u svim svojim filmovima, uključujući 'Mad Maxa' savršeno pregledno i atmosferično ispričao priču koju je naumio ispričati. Bajkovita je to i neobična priča o čežnji za ljubavlju jednog fantastičnog bića, ali i doživljaju ljubavi u ljudskog roda. Možda je za očaranost ovim filmom potreban poseban senzibilitet dok će one koji ga nemaju uglavnom zagnjaviti, ali riječ je o jednom od ljepših i čarobnijih filmova 2022.

4. STRIC (Andrija Mardešić i David Kapac)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Kada bi naslov ove liste bio 'filmovi o kojima smo najdulje razmišljali nakon gledanja', onda bi 'Stric' gotovo bez konkurencije osvojio prvo mjesto. Jutarnja kava i budilica za sve one koji misle da hrvatski film još spava u neinventivnosti i propagandi ranih devedesetih, ovo je moderan, inventivan film koji osebujnim jezikom priča o obitelji taoca sumanutog strica, ali i ne tako blagom alegorijom upućuje na cijelu obitelj građana jedne države (ili više njih) koje na sličan način žive od devedesetih na ovamo. Pa što onda ako malo podsjeća na Lanthimosa i Hanekea? Nije im kopija, svoj je, a to što igra u njihovoj ligi samo znači da uspješno igra s najboljima. Uostalom, zbog toga je i na ovom, visokom mjestu.

3. THE BANSHEES OF INISHERIN (Martin McDonagh)

Iako se ne mogu složiti s time da je 'The Banshees of Inisherin' bolji film od filma 'In Bruges' istog redatelja (Martin McDonagh) iz 2008., ovo je baš bila poslastica za kraj godine. Crnohumorna drama o prekidu prijateljstva između dva stanovnika zabačenog irskog otoka djelomično zrcali irski građanski rat iz 1923., koji se odvijao istodobno s ovom pričom, ali je jedva primijećen na otoku - a djelomično razmatra moralnost sebičnosti. Je li u redu učiniti nešto što je bolje za nas same, iako ćemo time nekog drugog povrijediti ili čak ostaviti na cjedilu? I kada je takav postupak čin čistog samoodržanja, a kada čistog narcizma? Ovdje nećemo dobiti odgovor na ta pitanja, ali će ih Colin Farrell i Brendan Gleeson izrazito duboko, ali i urnebesno smiješno odigrati. Jedino im nikako ne mogu oprostiti magarčicu.

2. LICORICE PIZZA (Paul Thomas Anderson)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Nostalgična priča Paula Thomasa Andersona o romansi 25-godišnje žene i 15-godišnjeg mladića možda na prvi pogled može djelovati problematično (jer zamislimo da je situacija s godinama obrnuta), ali u samom filmu uopće nije. Glavna junakinja, naime, ne ponaša se nimalo kao da ima 25, a takvo joj nije ni mentalno stanje. Glavni junak pak mnogo je zreliji od svojih 15 pa se tu negdje i nalaze. Iskrenost s kojom Anderson ovdje pristupa filmu kod njega je dosad neviđena, a cijeli film pršti nostalgijom za mladenačkom energijom, zaigranošću i živopisnošću. Šteta što ga oskarovci nisu malo jače nagradili.

1. AFTERSUN (Charlotte Wells)

(recenziju možete pročitati ovdje)

Nježna priča o ženi koja se prisjeća ljetovanja s ocem prije dvadeset godina i pokušava složiti krhotine njegova života kojeg se sjeća u nekakvu cjelinu - neobično je ispričana i pomalo iskrzana, ali se gledatelju obraća jezikom osjećaja i misli koji su nam svima poznati. Koliko smo poznavali svoje roditelje u djetinjstvu? Jesmo li ih mogli razumijeti? Možemo li ih razumijeti danas, kad smo u njihovim godinama? Charlotte Wells snimila je film koji se bavi najdubljim odnosima i najteže proničljivim emocijama svih ljudi koji imaju roditelje, a posebice onih koji su te roditelje izgubili. Dojmljiv, emotivan, velik i originalan film.