Kada umre netko poznat, velik i cijenjen, reakcije na njegovu smrt gotovo su uvijek takve da preminuli u njima ispada savršen. U stvarnosti to nikada nije tako. Veliki i cijenjeni ljudi uvijek su, pa čak i samo u svojem javnom 'licu' - kompleksne osobe. U slučaju Mislava Bage, koji je tragično preminuo danas, u 49. godini života, to je definitivno bilo tako. Da ste posjetitelj s drugog planeta i da nemate pojma tko je bio Bago te da vam, povrh svega, netko pusti njegove snimke s početka karijere, vjerojatno ne biste predvidjeli njegov uspjeh. Mislav Bago ni po čemu nije bio savršen kandidat za buduću novinarsku TV zvijezdu. Ni po čemu nije bio tipičan.

Pa opet - postao je jedan od najboljih, ako ne i najbolji.

Sjećam se da sam u jednom od svojih prvih osvrta na Baginu TV pojavu napisala kako mi nije jasno zašto ovaj lik stalno ima ukočenu facu ko duh iz japanskih horora i zašto vječito izgleda prestrašeno, iako tako ne govori i ne ponaša se. Odmah mi je to palo na pamet danas, kada sam čula da je preminuo. Dok su auti iza mene trubili na semaforu, ja sam ukočeno - s facom kao duh iz japanskih horora - zurila u auto-radio, provjeravjući jesam li na frekvenciji neke OZBILJNE radio-postaje ili sam slučajno uhvatila program s nekim neukusnim fake news šalama. I upravo u tom trenutku, ne vjerujući da više nikada neću Bagu uživo vidjeti na televiziji, sjetila sam se tog duha iz japanskih horora. Nije mi žao što sam to napisala - ponekad je doista imao takav izraz lica na televiziji - ali žao mi je što više nikada neću imati priliku napisati još štogod o televizijskoj pojavi Mislava Bage. Pa makar i još kakvu takvu pošalicu.

Jer Mislava Bagu bi, čak i kad bi s ekrana sjajile sve njegove nesavršenosti i pogreške - uvijek bilo zanimljivo gledati i slušati.

Nitko nije 'grizao' kao on. Pitao je direktno, neugodno, bez one prečeste navade domaćih televizijskih novinara da ipak pokazuju 'određenu dozu poštovanja' prema sugovorniku koji nosi zvučnu titulu i pripadajući utjecaj. Bago je imao točno onoliko poštovanja koliko propisuje osnovni bonton, ali ni zericu više. Grizao bi, rekoh. I nije puštao. Ako treba, ponavljao je pitanje sve dok nije dobio odgovor pa makar usput dodijao i Bogu i ljudima, ili bi pak navaljivao dok ne bi postalo kristalno jasno da sugovornik ne želi odgovoriti, a ne da samo 'detaljno razlaže kompliciran problem'. I da, upadao je u riječ. O, itekako je upadao u riječ i prekidao, no nikada to nije učinio bespotrebno . Upadao je u riječ i prekidao onda kad su petljali, muljali i izbjegavali. Bio je jedan od rijetkih - možda i jedini koji je uspijevao političare rastaviti na faktore u manje od deset minuta. Njegovi kratki predizborni intervjui s kandidatima garant su kod štokojeg voditelja kampanje ili PR-ovca izazvali gastritis. Ili barem anksiozni poremećaj.

Talent, dobar osjećaj za važno i nevažno, dubinska upućenost u političku scenu - sve je to bez sumnje pridonijelo tome da je to Bagi polazilo za rukom. No ono po čemu je Bago bio fakat poseban - bilo je to što si, kad si ga slušao kako 'rešeta' političare, imao dojam da ih pita sve ono što bi ih i ti pitao (da si dovoljno pametan i informiran, naravno). Da inzistira na onome što je doista i važno za tebe, za tvoju mamu, babu, jetrvu, pedikerku, poštara i kardiologa ili, jednom riječju - javnost. Mislav Bago nikada nije odustao od javnosti, čak ni kad ga je ta javnost kritizirala, ponekad i vrijeđala. Opet i iznova bi postavljao pitanja koja su važna javnosti, odnosno, ljudima koji ih sami ne znaju, ne mogu ili nemaju prilike postaviti. A onda bi tražio da mu se objasni, pa zatim objašnjavao javnosti. Ako treba, i crtao je. OK, crtali su dečki i cure koji barataju kompjuterskom grafikom za televizije, ali znate što hoću reći.

I zato da - znao je biti čudan. Znao je biti ukočen. Nije bio po svačijem ukusu, mene je katkad inspirirao na zezanciju i svi mi iz javnosti koji smo ga pratili, a nismo ga osobno poznavali, znali smo ga kritizirati i zadirkivati. No on je naš interes uvijek shvaćao smrtno ozbiljno i radio je za njega, a ne za dopadljivost ili za osvjanje vrha na ljestvicama popularnosti.

Gledam danas na internetu i na društvenim mrežama - brojni su moji znanci, mahom novinari, osobno poznavali Mislava Bagu i duboko su pogođeni njegovom smrću. Divno pišu o njemu, navode da je bio krasna osoba, pravi prijatelj i izrazito dobroćudan čovjek. Suosjećam s njima i vjerujem im, njegov je odlazak za njih sigurno nenadoknadiv gubitak. No ja nisam osobno poznavala Mislava Bagu i nemam pojma kakva je bio osoba. Ipak, i za mene, pa i za sve ostale koji ga nisu poznavali i u čije je ime postavljao izravna, neugodna i uporna pitanja - odlazak Mislava Bage također je nenadoknadiv gubitak. Svim zezalicama i kritikama unatoč.

Zato - mirno spavaj, čudni 'duše iz japanskih horora'. Nadam se da će i nakon tebe biti takvih neobičnih, netipičnih i nesavršenih, ali s oštrim zubima.