Kada je objavljena vijest da će se ekipa serije 'Will i Grace' ponovno okupiti da bi snimila novu, devetu sezonu serije, većina je fanova vjerojatno reagirala s miješanim osjećajima. Svi smo veselo zagugutali i pljesnuli ručicama, ali se i pomalo zamrznutog smiješak sjetili što se obično događa s takvim obnovama, ponovim okupljanjima, obradama i generalno holivudskim metodama da se iz nečega davno popularnog izmuze još malo love. Povijest nas, naime, uči da takvi poduhvati nisu baš uvijek - čak nisu baš ni često završavali sretno. Komentari poput 'nije to više to', 'mlaćenje mrtvog konja' i 'AJME MAJKO' bili su zapravo češće standard nego iznimka. 

Prva epizoda nove sezone ove serije zato je krajem rujna dočekana s laganom strepnjom i, iskreno govoreći, nije ni prošla najsjajnije. Iako je odmah, od prvoga kadra, bilo vidljivo da se glumci i dalje sjajno osjećaju na setu te da među njima i dalje vlada ona stara, dobra kemija - u prvoj su epizodi scenaristi pomalo zabrljali. Previše inzistirajući na hvatanju koraka s vremenom, previše su i zabrazdili u vrlo konkretne šale o Trumpovoj administraciji i pozicioniranju likova u odnosu na takvu, novonastalu situaciju. A to baš nije dobro leglo. Naime, iako su 'Will i Grace' na svoj način bili politički važna serija za Ameriku početkom dvijetisućitih, oni nikada nisu bili izričito politički angažirana serija pa je cijela ta priča u prvoj epizodi djelovala usiljeno i... jednostavno ne baš najbolje.

No kao što rekoh - likovi su i dalje bili živi i živahni, rezultat njihova razvoja u posljednjih desetak godina bio je uvjerljiv, njihovi odnosi i dalje vrlo duhovito skicirani, pa je čak i ta prva epizoda davala nade da bi dalje moglo biti bolje. I nade su se ostvarile.

Već od sljedeće, druge epizode, stvari su počele pomalo sjedati na svoje mjesto. Scenaristi su se čak i pozabavili starenjem likova i razlikom između, recimo, Willove i Jackove homoseksualnosti u odnosu na ostatak društva te mladih homoseksualaca koji se u današnje vrijeme susreću s drugačijim odnosom, pa su im način života, prioriteti i kulturne odrednice drugačije. Mladić s kojim Will izlazi na spoj, na primjer, ne razumije zašto je Willu Madonna izrazito važna i zašto su njemu i Jacku priče o otkrivanju vlastite homoseksualnosti obitelji i prijateljima nalik pričama iz rata koje neprekidno ponavljaju kao kakvi veterani. Jack se pak nikako ne može pomiriti s činjenicom da je Will 'ljepše' ostario nego on pa dok mladi dečki u klubu Jacka zovu 'djedica', Willa zovu 'voditelj s televizije' i tako dalje. 

Sjajne su, naravno, i Karen i Grace - nezaboravna Megan Mullaley kao da u zadnjih desetak godina nije ostarila ni dana, što se sjajno uklapa u njezin lik bezbrižne bogatašice na koju se ne primjenjuju pravila ostalih smrtnika, a u seriji se pojavljuje i Jackov sin Elliot, s jednim prilično velikim i prilično ugodnim iznenađenjem za Jacka.

Kraće rečeno, od pet dosad emitiranih epizoda, samo je jedna - prva - bila malo klimava, dok su ostale četiri sasvim u rangu nekadašnjih 'Will i Grace': zadržali su staru duhovitost, staru međuigru i sve ono što smo kod njih voljeli, dok se s novostima, protokom vremena i promjena zapravo sjajno nose. Jedino što nedostaje jest Shelley Morrison u ulozi Karenine vjerne služavke Rosario, ali dosad je ta odustnost dosta dobro pokrivena. Vidjet ćemo još kako će se autori pozabaviti time što pokojna Debbie Reynolds više neće moći glumiti Graceinu majku, ali kako stvari zasad stoje, velika je vjerojatnost da će smisliti neko dobro rješenje.

Ako ste, dakle, prije desetak godina voljeli 'Willa i Grace', pogledajte ih i sada. Rijetko se događa na televiziji jedan takav povratak tako dobro prođe. Bilo bi šteta da ga propustite.