Forma natječaja i nagrade preuzeta je iz češkog i slovačkog modela, a hrvatska verzija odvija se već jedanaestu godinu prema nekom uhodanom unutrašnjem mehanizmu i bez bitnijih pomaka. Naime, na natječaj se umjetnici prijavljuju samostalno, a zatim stručni žiri odabire četvero finalista koji sudjeluju na finalnoj izložbi na kojoj mogu pokazati već gotov ili producirati novi rad.

Posebnost nagrade je u tome da se prvonagrađeni umjetnik šalje na šestotjedni boravak u New York, meku suvremene umjetnosti, te mu se organizira samostalna izložba u Zagrebu.

Budući da je u novije vrijeme hrvatska suvremena umjetnička scena dobila još nekoliko natječaja za mlade suvremene umjetnike potrebno je istaknuti da je nagrada Radoslav Putar jedina nagrada koja mlade umjetnike potiče na dodatni rad za finalnu izložbu, a zanimljivo je i to da nagrada nije novčana, već iskustvena, čime se Radoslav Putar razlikuje od nagrade Essela, nagrade Filip-Trade i T-HT nagrade@msu.hr.

S druge strane, koncept nagrade, u vidu putovanja i samostalne izložbe, djeluje pomalo konzervativno i po uzoru na koncepte iz 19. i početka 20. stoljeća kada su hrvatski umjetnici odlazili u Beč, Prag, München ili Pariz. Sada su ti europski gradovi zamijenjeni s drugim centrom suvremene kulture i umjetnosti, a to je New York. Koliko su iz tog putovanja i iskustva profitirali prvonagrađeni umjetnici, ostaje nam tek vidjeti, prateći daljnji tijek njihovih karijera.

Ovogodišnja finalna izložba održana je u velikogoričkoj galeriji Galženica, a stručni žiri donio je odluku o pobjedniku Miranu Blažeku. Ostali finalisti bili su Vida Guzmić, Hrvoje Hiršl, Predrag Pavić i Marko Vojnić Gin.

Rad Mirana Blažeka sastoji se od dva slikarska djela koja su obuhvaćena zajedničkim nazivom 'Monument'. Rukom slikano ulje na platnu velikih je dimenzija (250x150cm) i uspravno je naslonjeno na zid galerije.

Boja na tom platnu, ovisno o kutu gledanja, prelijeva se iz crne u tamno plavu, a na rubovima slike vidimo otiske, odnosno, poteze slikarevih prstiju i ruku. 'Na pravom mjestu u pravom trenutku' naziv je drugog djela, a radi se o paljenom tepihu smećkasto crvene boje koji je kružnog oblika i promjera 130 cm.

Tepih je postavljen na pod ispred rukom slikanog ulja, a oba rada funkcioniraju kao slikarska instalacija koja zbog svoje jednostavnosti i elementarnosti djeluje monumentalno. Suprotstavljajući oblik pravokutnika i kruga te toplo–hladne boje Blažekov rad referira se na slikarski modernizam i apstraktnu umjetnost 20. stoljeća. Formalno gledajući, njegova instalacija dominira u prostoru velikogoričke galerije, a jasnoća i izražajna snaga rada sadržajno je superiornija od radova drugih finalista, pa možemo reći da je odluka žirija o pobjedniku pravedna. Zahvaljujući nagradi Blažek će u New Yorku moći vidjeti i neke od pionira apstrakcije te originalne uratke slikarstva obojenog polja.

Predrag Pavić i Marko Vojnić Gin autori su duhovite i autoironične videoinstalacije pod nazivom 'Glupi umjetnik' na kojoj autori jedan drugome razbijaju jaje o čelo. Video se sastoji od beskonačnog ponavljanja te kratke sekvence razbijanja jaja o čelo. Njihov video podsjeća na uratke Gordana Škofića, jednog od naših najpoznatijih videoumjetnika, koji također koristi kratku sekvencu koju zatim ponavlja te tako dobiva zanimljive zvučno-vizualne efekte.

'Žene vani i unutra' višekanalna je videoinstalacija Vide Guzmić koji se bavi pitanjem identiteta, privatnim obiteljskim odnosima, rodnim ulogama te generacijskim razlikama između mlade umjetnice i njezine bake.

Svaka od četiri videoprojekcije rada odnosi se na prepričavanje jednog segmenta odnosa umjetnice i njezine bake. Rad kombinira dokumentarizam i eksperimentalni pristup strukturiranja priče, tehnički je složen i promjenjiv u formi i strukturi, a prostor koji ostavlja interpretaciji prilično širok.

Za razliku od privatne priče Vide Guzmić, video triptih Hrvoja Hiršla 'Tri boje' direktno se referira na filmsku trilogiju poznatog poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog.

Hiršl kao osnovu svog rada koristi upravo filmove iz spomenute trilogije i tehničkom manipulacijom u filmovima ostavlja samo one boje koje su prisutne u neposrednom naslovu filma. Filmovi se potom paralelno reproduciraju jedan pored drugoga na tri uspravno postavljena plazma ekrana. Naracija je potpuno ukinuta, a filmovi se koriste samo kao vizualni element.

Ekrani su postavljeni okomito i tvore boje francuske zastave, koja je ujedno i simbolička osnovica trilogije Kieslowskog. Doslovnim prevođenjem teme trilogije i pritom banaliziranjem filmskog remek-djela postiže se jednostavna kompozicija u stilu 'color field painting', odnosno, slikarstva obojenog polja.

Drugim riječima, Hiršlov rad bavi se istim umjetničkim fenomenom visokog modernizma kao i rad nagrađenog Mirana Blažeka. Razlika je u tome što je Hiršl svoju posvetu američkoj apstrakciji učinio u drugom mediju, uz puno više tehničkih sredstava i posredstvom filmova poljskog redatelja.

Izložba finalista natjecanja Radoslav Putar zapravo je uvid u mali dio recentne likovne umjetnosti i daje nam letimičan uvid u tematske preokupacije, postupke, metode i likovni jezik četvoro umjetnika mlađe generacije rođenih između 1982. i 1986. godine.

U medijskoj promociji nagrade Radoslav Putar i najavama da se nagrada dodjeljuje najboljem mladom umjetniku do 35. godine osjeća se ambicija organizatora da se oko stvaralaštva mladih umjetnika gradi pozitivan kontekst.

Finalisti nagrade tako se odabiru nekoliko mjeseci prije same dodjele kako bi izabrani umjetnici neko vrijeme ravnopravno uživali status, koliko god to zvučalo naivno u kontekstu malobrojne hrvatske scene, mladih umjetničkih zvijezda. S druge strane, očito je da izostaje snažnija percepcija ove nagrade kako u medijima, tako i u javnosti.