'OPPENHEIMER' i 'BARBIE'

Naravno, na filmsku se 2023. godinu ne može ni pomisliti a da se pritom ne spomenu ovogodišnji ljetni megahitovi 'Barbie' i 'Oppenheimer'. Filmovi su to o kojima se govorilo i prije nego što su osvanuli u kinima, za čije su se premijere gledatelji obnoć gužvali pred ulazima u multiplekse i koji su, uglavnom, sasvim nezasluženo izazvali obožavateljsku histeriju.

'Barbie' je ispao zgodan, zabavan i donekle duhovit film u kojem je, doduše, Barbiein partner Ken, zbog šašave izvedbe Ryana Goslinga zasjenio naslovnu junakinju. Bilo je tu i vrlo pitome kritike na status ove kultne lutke u društvu, ali mnogi su od nas ipak više očekivali od kraljice američkog nezavisnog filma, Grete Gerwig, koja je 'Barbie' napisala i režirala. Hvaljen zbog feminizma kojim je humanizirao Barbie, film je na kraju ipak komodificirao taj feminizam i pretvorio ga u perač savjesti korporacijama koje će i dalje veselo prodavati ovu kontroverznu lutku.

Christopher Nolan sa svojim se filmom o 'ocu atomske bombe' Robertu Oppenheimeru upustio u ozbiljniji projekt - onaj u kojem je nastojao proniknuti u ličnost, moralni i politički profil naslovnog junaka. Problem je jedino što je sve to shvatio smrtno ozbiljno, zapleo se u svoju vlastitu, preozbiljnu nolanovštinu i snimio film koji nije loš, ali je barem sat vremena predug, pati od tipične nolanovske emotivne sakatosti i također ne opravdava cijelu halabuku koja je dignuta oko njega.

(osvrt na 'Barbie' možete pročitati ovdje, a na 'Oppenheimera' ovdje)

JAKE DOMAĆE SNAGE U PULI

Ovogodišnje, jubilarno pedeseto izdanje filmskog festivala u Puli u svoj je program fakat uvrstilo neke domaće 'teškaše' - od hitova za djecu i animiranih filmova kao što su 'Dnevnik Pauline P.' i 'Cvrčak i mravica', preko važnog i potresnog dokumentarca 'Veće od traume', koji je na kraju pokupio i Zlatnu Arenu, pa sve do iznimno simpatičnog i pametnog debitantskog 'Garbura', koji je također trijumfirao u svojoj kategoriji.

No u i takvoj, jakoj ponudi, ove su se godine posebno izdvojila tri filma, od kojih je prvi, 'Tragovi' na kraju izabran i kao hrvatski kandidat za Oscara. Meditativan i sporogoreći film Dubravke Turić govori o znanstvenici Ani Mlikoti (Marija Škaričić) koja proučava tajanstvena 'mirila', poprišta danas već iščezlih rituala u Dalmaciji, gdje se pokojnicima prije ukopa 'uzimala mira' pomoću kamenih ploča na koje su upisivani razni simboli. Turić taj iščezli ritual u filmu povezuje i s Aninim osjećajem iščezavanja, nestanka, izgubljenosti, blijeđenjem iz postojanja. Dubok, mračan, ali sjajan film.

(osvrt na 'Tragove' možete pročitati ovdje)

Nevio Marasović ove je godine pak predstavio svoj najnoviji film, izuzetno emotivan 'Pamtim samo sretne dane', o starijem gospodinu koji se, pred odlazak s ovog svijeta, u svojem omiljenom restoranu, kao u kakvom limbu, susreće sam sa sobom i svim svojim životnim pogreškama, srećama i nesrećama. Film je ujedno i posljednji film u kojem je glumio Radko Polič, što mu daje još jednu posebnu emotivnu dimenziju.

(osvrt na 'Pamtim samo sretne dane' možete pročitati ovdje)

'Samo kad se smijem' Vanje Juranić jedan je od najvažnijih domaćih filmova godine, u kojem Tihana Lazović i Slavko Sobin glume mladi bračni par koji živi naizgled lijepim građanskim životom u Zadru, ali se ispod te glazure lijepoga života krije tajna koju Tina (Lazović) sve teže uspijeva skrivati. Frane (Sobin) je tuče i zlostavlja, što eskalira kada se ona odluči vratiti studiju i pomalo emancipirati od isključive uloge supruge i majke. Očigledno nadahnut tragičnim slučajem Ane Magaš, ovo je važan film koji svraća pozornost na nasilje nad ženama.

NEŠTO KAO HOROR: ARI ASTER I CRONENBERGOV SIN

Ljubiteljima horora ove su godine morala za oko zapeti dva, nazovimo to tako, hibridna horora. Tako ih nazivamo zato što strogo žanrovski nisu samo horori, a to je pogotovo tako u slučaju prvoga - filma 'Beau se boji' mladog američkog horor-majstora Arija Astera. Film koji strahovito varira u kvaliteti i na kraju ispada poprilična zbrka zapravo je svojevrsni omnibus sastavljen od četiri 'podfilma' o naslovnom junaku Beau (Joaquin Phoenix). Dva su gotovo pa besprijekorna remek-djela: prvi u kojem se Beauov teški anksiozni poremećaj prikazuje kao stvarnost i treći, animiran i prekrasan. Horor-dimenzija filma uglavnom je podbačaj, ali definitivno je riječ o jednom od zanimljivijih - premda nikako i najboljih filmova godine.

(osvrt na film 'Beau se boji' možete pročitati ovdje)

U filmu 'Bazen beskraja' Brandona Cronenberga vidljiv je utjecaj velikog oca Davida na mladog sina, koji očito gaji istu fascinaciju odvratnim, krvavim i poremećenim. No dok kod Davida Cronenberga film ne mora biti horor da bi on iskazao svoje takve sklonosti, Brandon Cronenberg ipak je snimio horor. Ili horor verziju 'Trokuta tuge'. Nešto u tom smislu ili na tom tragu. Nije baš neko remek-djelo horor žanra, ali dovoljno je upečatljiv da smo ga uvrstili među filmove koji su vas ove Noći vještica mogli pošteno prestrašiti (a ovdje je i taj članak pa ga pročitajte ako želite saznati više o filmu).

TOP TOPOVA: STVARNO ODLIČNI FILMOVI

Na kraju, naravno - šećer, odnosno filmovi koji su nam skrenuli pozornost 2023. godine, ali ovaj put zato što su stvarno među najboljima ove godine. Prvi nije zapravo iz 2023., nego iz 2022., ali je 2023. došao do nas pa ga evo i u pregledu ove godine. Belgijski film Lukasa Dhonta 'Blizu' ekstremno je potresna drama o prijateljstvu dvojice dječaka koje završava tragedijom - ali film ne završava kada se dogodi tragedija nego prati njezine posljedice. Film nakon kojeg ćete još dugo gledati u prazan ekran, na njemu u glavi vrteći ono što je pobudio u vama.

(osvrt na film 'Blizu' možete pročitati ovdje)

Ovogodišnji osvajač Zlatne palme u Cannesu, 'Anatomija pada' još jedan je godišnji vrhunac u filmskoj umjetnosti i zanimljiva analiza jednog smrtonosnog pada, ali i kraha jednog braka za koje u oba slučaja - i za pad i za krah - biva optužena žena.

(osvrt na film 'Anatomija pada' možete pročitati ovdje)

'Prošli životi' film je o dvoje ljudi koji bi možda završili kao životni partneri da jedno od njih nije odselilo na drugi kraj svijeta. A možda i ne bi. Iako su glavni likovi u filmu iz Južne Koreje, ovaj je film estetski i senzibilitetom američki indie film, ali u najboljem mogućem smislu, a dotiče se čitavog niza emotivnih tema - od potrage za izgubljenom mladošću, preko iseljeničkog iskustva pa sve do razlike u emotivnoj snazi ostvarene i neostvarene ljubavi. Jedan od nesumnjivih filmskih vrhunaca godine.

(osvrt na 'Prošle živote' možete pročitati ovdje)

Dakako, svemu tome treba dodati i upravo jučer na ovim stranicama recenzirani film 'Zona interesa' (osvrt pročitajte ovdje), šokantan film o svakodnevici obitelji zapovjednika Auschwitza. Možda nije tako emotivan kao 'Blizu', tako analitičan kao 'Anatomija pada' ni tako slojevit kao 'Prošli životi', ali je definitivno jedan od najboljih filmova godine.