Počelo je emotivno, dugotrajnim pljeskom koji je trajao sve vrijeme dok je na platnu prikazivan video posvećen Viktoriji Šižgorić Zorić, srcu i konstanti Pričigina koja nas je prošle godine prerano napustila.

Festival je svojom pričom o risu Goranu i prije službenog otvorenja otvorila Lara Prlić, učenica OŠ Split 3, prošlogodišnja pobjednica Dječjeg Pričigina, čija će glavna nagrada od ove godine nositi Viktorijino ime.

Nakon uvodnih govora Maje Vrančić, izvršne direktorice festivala i Patricije Horvat, umjetničke direktorice, započeo je program, a krenulo je odmah splitski, u glavu što bi se reklo, jer Katja Grcić je imala priču o splitskom svetom trojstvu, odnosno - evanđelje po Katji.

Pričala nam je o djetinjstvu koje je provela živeći poviše trafostanice iz koje se kontrolirala ventilacija marjanskog tunela, kojim je kao mala i upravljala, o ispijanju kava koje joj je strašno išlo na živce, o nemogućnosti normalne vožnje po gradu zbog općeg nepoštivanja prometnih pravila, a i svojim problemima sa životom pored Poljuda, jer joj je i Hajduk i sve oko njega išlo na živce. Naravno, kad se preselila u Zagreb, stvari su se promijenile - shvatila je da je ispijanje kave na rivi najbolja stvar na svijetu, kad se vraća iz Zagreba, čim prođe Sveti Rok prestane davati žmigavce, prestrojava se po slobodnoj volji, a na koncu je otišla i na 'utakmicu visokog rizika', gdje je shvatila i razliku između BBB i Torcide, a na koncu je došla do zaključka da je tek odlaskom u Zagreb postala fetiva.

Boris Postnikov je zaključio kako je on najnapredniji Splićanin, jer prosječni stanovnik grada napusti Split radi studija, a on je otišao živjeti u Sarajevo već s tri mjeseca. Majka Splićanka, otac Sarajlija, pa je, kaže, pola života u Sarajevu bio Splićo, a u Splitu - Sarajlija. Devedesetih je obitelj izbjegla iz Sarajeva, pa se nastanio u Splitu, a ispričao je kako je tih devedesetih unaprijedio grad Split. Naime, u počecima svojeg umjetničkog rada, kao amaterski glumac počeo je u GKM-u, a u jednom trenutku su, tražeći mjesto gdje će igrati predstavu, odlučili odigrati je - u amfiteatru Doma mladih, koji su tada sami počistili i priveli svrsi, nakon što je godinama bio napušten i zapušten.

Jelena Pervan prvi je put u životu nastupila pred odraslom publikom, jer inače kao spisateljica za djecu nastupa pred puno mlađim auditorijem. Ona je klasično napustila Split radi studija u Zagrebu i mislila je kako će prestati biti Splićanka, ali ubrzo je shvatila kako se od Splita ne može pobjeći. Proučavala je dok je bila u Zagrebu različite tipove Splićana van prirodnog staništa. Prva kategorija je, ispričala je - fetivi Splićani koji su najčešće rođeni barem pedesetak kilometara od grada, druga su Splićani - Purgeri, koji čim prođu Sveti Rok krenu kajkati, a treća kategorija 'politički korektnih' u koje je i sebe uvrstila, jesu oni koji su u svakom prigodnom trenutku ipak ističu svoje splitsko porijeklo, iako mu inače ne pridaju previše pažnje. Ipak, kad je i službeno morala prijaviti prebivalište u Zagrebu, poprilično se zamislila, a nakon nekog vremena Zagreb joj je postao pretijesan. S partnerom se odlučila preseliti, ali Split joj nije padao na pamet. Priča je imala vrlo zabavan, makar i očekivan kraj - Jelena se vratila doma.

Damir Šodan od svih je pripovjedača otišao najdalje od Splita, sve do Haaga, ali kako je rekao - s dobre strane brave. Pričao je o odrastanju u Siromašnoj četvrti sedamdesetih godina, i rekao da mu je najveći kompliment koji je dobio u to doba zapravo bila rečenica jedne tete koja ga je htjela uvrijediti i rekla mu - 'vi Splićani samo sport i glazba - kao crnci!' Koncem sedamdesetih seli se na Split 3, gdje su ga podrugljivo zvali - Paganini, jer je svirao violinu, ali je zbog toga naučio svirati rock u pizzicato tehnici, te kasnije prešao i na gitaru, pa dobio puno draži nadimak - Jimmy Hendrix. Ispričao je i kako je pri jednom dočeku Nove godine u njegovoj ulici aktiviran dinamit baš u trenutku dok je njegov otac otvarao Bakarsku vodicu, taj proletersko-socijalistički šampanjac.

Tanja Mravak u Split je stigla iz Sinja, što i nije tako daleko, ali o njenim riječima - vrlo su različiti ti svemiri. Pričala je o djetinjstvu kad bi dolazila iz Sinja kod tetke, časne sestre koja je živjela pored Zlatnih vrata Dioklecijanove palače, pa je ona maštala kako je princeza, jer samo princeze žive u palačama. Dolaskom u Split na studij susrela se s jezičnom barijerom, pa joj nikako nije bilo jasno zašto se stalno svi nalaze kod te Maje koju ona ne poznaje, kako znaju kod kojeg se Semafora nalaze, kako njen prijatelj može živjeti samo na Toću, a ni kako se biljar može igrati u Kadi. Savladavala je taj šifrirani splitski jezik u kojem se za toponime nikako ne koriste službeni nazivi ulica ni zgrada, nego je sve bivše, a posebno se naljutila oko toga što je kupanje, što bacanje u more, a što malo se smočit na Bačvicama. Zaključila je kako Splićani imaju više naziva za kupanje u moru nego Eskimi za snijeg. Pojasnila je i različite tehnike kupanja koje postoje u Splitu, koje su je frustrirale, jer kaže - nju su plivati učile časne sestre, čija se tehnika svodila na to da će je 'dragi Bog sačuvati da se ne uduši', pa je na koncu upisala članarinu 'na bazene' i naučila plivati, da bi sudjelovala i na plivačkom maratonu od Čiova do marjanskog instituta.

U drugom dijelu programa Ivica Ivanišević moderirao je prvu autorsku večer Pričigina, a gost je bio Dino Rađa. Odmah na početku dobili smo bombu: nakon Dinova uvoda o odgoju i mentalitetu sportaša i priče o tome kako ne podnosi poraz, Ivanišević mu je spomenuo kako je sreća što ne igra u Hajduku jer bi se objesio, a Dino je spremno rekao kako bi Hajduk, da on igra za njega - bio prvak.

Nastavilo se pričom o neprežaljenom velikom prijatelju obojice, Miloradu Bibiću Mosoru, s kojim je Dino imao niz (neupućenima) nimalo ugodnih podbadanja. Ispričao je Dino spačku u kojem je Mosora šest mjeseci plašio izmišljenom istragom u Italiji i uvjerio ga da je i on upleten, a smilovao mu se tek kad je shvatio da je uplašio i Bibićevu suprugu i kćer. Dotaknuo se i priče o hrvatskoj košarci i sportu općenito istaknuvši kako je problem u nedostatku rada i sustava.

Objasnio je i razliku između Jugoplastike iz njegovog vremena i barem jednako talentirane momčadi beogradskog Partizana, rekavši kako je jedina, ali ključna razlika bila - disciplina. Spomenuo je koliko su puno trenirali, ali i koliko je klub bio posložen u svakom segmentu, a svatko je radio isključivo svoj posao i nije bilo šanse da netko iskoči iz sustava, dok je u Partizanu toga nedostajalo i zbog toga su ih u ključnim utakmicama uvijek pobjeđivali.

Ispričao je kako je s ljudima s kojima je osvojio svjetsko juniorsko prvenstvo u Bormiju još uvijek u kontaktu, kroz zajedničku grupu na Viberu se i danas redovno čuju, ali i sa svim ostalim suigračima je, kaže, u stalnom kontaktu jer su te veze stvorene kroz sport jednostavno neraskidive.

Pričigin se nastavlja u srijedu, s početkom od 19.30 u Domu mladih, pričama regionalnih spisateljica i pisaca pod nazivom 'Splitopis'. Kruno Lokotar moderirat će priče Lamije Begagić, Ane Duše, Ervina Hladnika, Stefana Stankovića i Milice Vučković.

U drugom dijelu programa, koji će se održati u Baraka BBQ & Brew Baru, Pričigin će imati izdanje na engleskom jeziku pod nazivom 'Split matters', a pričat će irski storytelleri uz uvod Patricije Horvat. Pripovijedat će Eimear Burke, John Carew i Maria Gillen.