'Kada sam čula da je hotel Ritz dopustio ljudima da kod njih dolaze na doručak u trapericama, bila sam u najmanju ruku začuđena.

Ritz, kako u Londonu tako i u Parizu, bio je jedno od posljednjih utočišta civilizacije, elegantnog 'dress codea', i unatoč tome što su postavili pravila da jeans mora biti uljuđen te zabranili tenisice, uvidjela sam da standardi idu silaznom putanjom.

Godinama sam zazirala od traperica, valjda zato što je njihova sveprisutnost užasno dosadna. Žele li se ljudi doista toliko uniformirati da izgledaju kao i i svatko drugi?

Jeans nikada nije bio sofisticiran, iako priznajem da sam traperice poželjela imati istog trena kad sam ih prvi put vidjela. Bilo je to 1950. na mjuziklu s Judy Garland u glavnoj ulozi. Kao tinejdžerica koju je lako impresionirati, odjednom sam osjetila kako mora izgledati moderna, emancipirana žena: u trapericama visokog struka uz koje valja odbaciti do grla zakopčane košuljice i bijele rukavice, što su nosile tadašnje generacije.

Majka mi ih je na moj nagovor pristala kupiti, no sjećam se da je tata tada rekao: 'Zašto Joan želi nositi te ružne hlače – izgledaju užasno?' Tražile smo ih i tražile po dućanima, no nigdje ih nije bilo za kupiti. Tada se netko dosjetio da uđem u muški dućan i tamo kupim najmanji broj – no i te su mi bile prevelike.

Ipak sam ih kupila, za novac od džeparca. Kad sam se vratila kući, sjela sam u trapericama u kadu s vrućom vodom, jer su me savjetovali da će se traperice tako formirati po meni. I znate što? Upalilo je!

Dok sam u njima ponosno paradirala pred zavidnim kolegama, bila sam totalna frajerica jer nitko drugi nije imao traperice. Obožavala sam ih i nisam iz njih izlazila sve dok se nisu raspale na meni.

Godine 1978. modni biznismen Philip Green upitao me želim li dizajnirati vlastitu liniju traperica i ja sam pristala. Izazvale su pomamu, jer su odlično pristajale i laskale figuri, no linija JC Jeans nije dugo trajala, a rijedak par može se pronaći na eBayu.

Danas toliko ljudi svaki dan nosi traperice da su izgubili svaku individualnost od struka naniže. Vidim vrlo malo ljudi čije traperice savršeno pristaju njihovom stasu.

Debeli ljudi u njima izgledaju još deblje, osobito na bokovima i stegnu li ih oko struka pa im se prelije salo – doista nezavidan prizor.

Mršavice današnjeg doba u uskim modelima izgledaju pak kao golemi paukovi. Pogledajte u njima samo Victoriju Beckham, Kylie Minogue, Cheryl Cole…

I priznajmo na kraju – nisu baš ni tako udobne. Kad obučem neke vrlo uske, non-stop se meškoljim u njima i namještam ih jer su totalno neudobne. Ako su k svemu izgubile formu, u njima se osjećam kao Michelin, još ako uz njih nosim pulover…

Danas je teško pronaći kvalitetan traper koja se nakon prvog pranja neće deformirati. Još kad čujem da je netko za dizajnerske traperice dao 500 funti – koje bacanje novca, koja je razlika u odnosu na one koje možemo pronaći u lancima ulične mode!

Posjedujem šest pari traperica i iako sam mršava, ne volim kako izgledam u njima. Nosim ih, ali biram mjesta na kojima ću se u njima pojaviti. Nosim ih u St. Tropezu gdje provodim većinu ljeta, i to za tržnicu i dućan, a ako je vrlo hladno, i za brod. Kad snimam film, nosim ih rano ujutro, uglavnom samo kad je u pitanju funkcionalnost, nikad glamur.

A nikad nikad ih ne bih obukla za Ritz ili bilo koji od restorana koje posjećujem.'