Loše stanje u novinarstvu nije te demotiviralo, štoviše upisala si doktorat. Koja ti je najveća motivacija?
Rođena sam 1980, a koliko pamtim, od najranijih dana slušam kako živimo u nekom lošem stanju i da idemo iz jedne krize u drugu. Ako čovjek u to povjeruje, ne preostaje mu ništa drugo nego plakati i prepustiti se očaju. S druge strane, možete sebi reći da, kad već ne možete mijenjati čitav svijet, možete barem pokušati nabolje promijeniti društvo u kojem živite. Svojim doktoratom, osim što će mi omogućiti najviši stupanj akademskog obrazovanja te znanstvenu mobilnost diljem Europe, želim, koliko je to u mojoj moći, mijenjati društvo u kojem živim i u kojem živi moje dijete.

Kako komentiraš loše stanje u novinarstvu - je li ono odraz samog društva?
Danas se svašta prodaje pod novinarstvom, razum gubi na cijeni, a senzacija je ono što prodaje naslovnice. Sve se može kupiti, svaka laž u trenu može postati istinom, a istraživačkog novinarstva gotovo da nema. Velik broj naših medija koji pretendiraju biti ozbiljni svodi se ili na puke pamflete ili na one koji još uvijek vode bitke iz 1945. Međutim nije novinarstvo usamljeno kada je riječ o gubitku kriterija jer nam je ispraznost društva vidljiva posvuda. Zemlja koja puni 23 godine, od kojih je pet bila u ratu, pet u poraću, a ostatak je vremena ili, bolje rečeno, sve to vrijeme uglavnom u rukama kleptomana i zaljubljenika u moć kojima opće dobro ništa ne znači, realno i nije mogla ispasti bolje.

Koji si doktorat upisala?
Dugo sam se premišljala između tri doktorska studija: povijesti, filozofije ili politologije. S obzirom da sam magistra politologije, najlogičniji izbor bio je doktorski studij politologije, a ljubav prema gore nabrojenim znanostima na kraju sam pomirila izabravši smjer - politička teorija. Moje je područje suvremena normativna teorija, a u disertaciji se bavim pojmom stranca kroz prizmu deliberativne demokracije i etike diskursa.

Radiš za tri emisije - je li to svojevrstan presedan?
Do siječnja ove godine radila sam tri emisije zaredom pa bih u studiju svaki radni dan provodila uživo po dva i pol sata bez pauze. Iako su nam teme bile vrlo ozbiljne te su varirale od rebalansa proračuna do nasilja u obitelji, nisam držala da je to presedan dok nisam pročitala intervjue kolega s drugih televizija koji govore da je ozbiljan posao pripremiti emisiju uživo jednom tjedno. Da se bavim samo televizijom, svakodnevni ritam rada u studiju ne bi mi bio previše naporan, ali zbog obaveza na doktoratu više ne mogu na dnevnoj bazi raditi na televiziji. Stoga sam uzela pauzu od nekoliko mjeseci kako bih položila sve ispite na fakultetu, nakon koje sam se vratila raditi jednom tjedno emisije 'Ravnopravne' i 'Budućnost mladih', što mi, nakon svega, dođe kao odmor.

Kako se nosiš s adrenalinom i tremom?
Odmalena se bavim različitim vrstama javnog nastupa pa me govorenje pred publikom, bila ona živa, bila preko kamere, ne uzbuđuje pretjerano. Nisam tremaš, možda zato što se bavim temama za koje sam obrazovana i o kojima se svaki dan iz početka informiram pa mi se teško može dogoditi da negdje 'blokiram'.

Uživaš li više u pripremi ili u studiju, kada serviraš sve ono pripremljeno?
Nisam tip novinarke koja će gosta pošto-poto htjeti dovesti u nezgodnu situaciju niti sam ikada sebi dozvolila da budem 'veća' od teme o kojoj se govori. Vjerujem da se i nezgodna pitanja mogu postaviti ljudski, što ne znači da ikom podilazim ili da neću biti odlučna da doznam točnu informaciju. Da biste na taj način mogli vladati situacijom, posebno kada imate u studiju dvije suprotstavljene strane, na čemu inzistiram kad god je to moguće, morate biti savršeno pripremljeni. Ono što je mojim gostima uvijek najčudnije jest činjenica da nikada nemam unaprijed napisana pitanja. Vrlo dobro znam što ih želim pitati, a često tijekom razgovora zapisujem natuknice onoga što odgovaraju. To radim zato što smatram krajnje neprofesionalnim stalno prekidati ljude dok govore, a pišući uvijek imam podsjetnik koji iskoristim kada za to dođe pravo vrijeme.

Jesi li se zaljubila u televiziju na prvi pogled?
U televiziju sam se zaljubila još kao djevojčica, kada sam s bakom gledala spektakularne show programe na talijanskoj televiziji, što je tada bila glavna večernja razonoda splitskih gospođa u godinama. Osim što sam kao mala na taj način naučila talijanski jezik, znala sam da ću se jednog dana baviti televizijom. Kao gimnazijalka, u Splitu sam radila na lokalnoj televiziji i radiju, a 'pravi' televizijski put započela sam upravo u zabavnom programu HRT-a. Međutim obrazovanje i odrastanje odveli su me u neke druge televizijske vode koje su mi danas puno zanimljivije od zabavnih formi.

Osim što si voditeljica, postala si suurednica - gdje je kraj tvojoj ambiciji?
Urednica i suurednica bila sam i prije jer na 'maloj' televiziji nemaš svu silu ljudi koji su voditelju back up. Uostalom, kada radite uživo, uvijek ste svojevrsni suurednik jer je zapravo u vašim rukama smjer cijele emisije.

Imaš divnu obitelj. Što te čini najponosnijom kada gledaš svoju kćer Laru Bornu?
Kada gledam Laru Bornu, vidim posebnu djevojčicu nevjerojatnog intelekta, ali i velike emotivnosti te altruizma. Ponosna sam što je istovremeno sasvim svoja, a opet tako osjetljiva na patnju onih koji ne žive bezbrižno kao ona. Važno mi je da bude slobodno i dobro ljudsko biće, otvorena svijetu, a sve drugo je sporedno.

Nedavno si upoznala novu ljubav - zar nije život divan?
Spadam u one ljude koji su, bez obzira na sve loše što nam se događa, uvijek sretni. Odrasla sam u obitelji koja mi je dala svega lijepog, a najviše ljubavi, imam prekrasno dijete, sposobna sam osigurati nam pristojan život, bavim se stvarima koje volim i pored sebe imam nekoliko divnih ljudi, među kojima je i moj dečko Marko. Uistinu imam sve što mi je potrebno za sreću i voljela bih da svi ljudi imaju barem to isto, a onima kojima treba i više od toga, i to im od srca želim.

Je li se ljubav dogodila kad si je najmanje očekivala?
Lijepe stvari nam se dogode ako smo i sami pozitivni i ako istinski drugima želimo dobro. Tada nas nađu i sreća i ljubav, nekad prije, nekad kasnije, ali čini mi se baš onda kada je za to pravo vrijeme.

Nedavno si viđena na špici u društvu sadašnje i bivše ljubavi. U čemu je tajna?
Svatko tko uistinu, a ne samo deklarativno, želi biti roditelj, mora u sebi moći naći toliko ljubavi i snage da, bez obzira na sve svoje želje i potrebe, dijete stavi na prvo mjesto. Uz iznimku situacije kada netko od dvoje ljudi koji su bili u braku negativno djeluje na psihičko ili fizičko zdravlje i sigurnost djeteta, svi drugi nemaju nikakav izgovor za spletke, izmotavanje, ucjene i sve ono loše što bivši supružnici često rade jedni drugima, pri čemu najviše pate djeca. Takvi ljudi, koji svoj ego ili kratkoročne interese stavljaju ispred dobrobiti najmlađih, jednostavno ne vole svoju djecu. Branimiru i meni je naša Lara Borna bila i uvijek će biti najvažnija. U to ime, svog bivšeg supruga ne mogu gledati nikako drugačije nego kao svog prijatelja.