No, uporne su, a i prilično lukave. Meni prepuštaju organizaciju. Hm, mogućnost da primijenim sva dobra iskustva s raznim vodičima i izbjegnem loša… A i osjetim kako je to putovati bez ograničenja koja ti grupna putovanja nalažu… A i da u stvarnosti pokušam primijeniti skromno znanje s tečaja mađarskog jezika…. Što smo ono učili o Budimpešti? Most Lanchíd, tvrđava Halasbastya, kraljevska palača, brdo Gellert, langoši, cigánypecsenye… Hm, pa hajde, nagovarajte me još malo.

Prvo hotel. Kolegica bila u nekom hotelu Unio, ime baš zvuči kao teški socijalizam. Gledam fotke, analiziram položaj na planu grada, cijena…e pa nije loše. Rezervacija obavljena bez problema, preko neta.

Kaja se ponudila za organizaciju prijevoza. Cijena vlaka presmiješna (povratna karta oko 150 kn). Došle bi na Keleti Pályaudvar, sjećam se da to znači Istočni kolodvor. Može.

Palcem, šestarom i odokativnom metodom zaključim da je hotel udaljen laganih 15-tak minuta pješice od kolodvora. Hm, to bi bilo kao od Glavnog u Zagrebu do Trga. Možda mrvicu više. Zvuči jednostavno. Za to nam čak ni taxi ne treba. Samo 'ravno gore, i onda na Blaha Lujza Tér desno'. Piece of cake.

Maglovito jutro, ukrcavamo se na vlak. U kupeu Amerikanac Michael, studira u Engleskoj, ide iz Rijeke u posjet prijatelju u Budimpešti. Prvi put, kao i mi. Gladna Stanka već razmišlja kako će pojesti veliki masni langoš sa češnjakom, kako će ga naručiti? Pa jednostavno, veliš Foghagyma Langos, to ti je to. Samouvjerenost mi raste. Baš je jednostavno voditi 'grupu'. Većim dijelom puta vozimo se uz Balaton, sad mi je jasno zašto ga oni zovu 'more'. Uređene plaže, brodići i jahte. Beskrajno plavetnilo.

Dolazimo na kolodvor, podsjeća me na Pariz. Nije ni blizu zagrebačkog Zapadnog, a kamoli Glavnog. Sve je natkriveno, veliko, ogromno, za rukav nas vuku taksisti…. Cure me upitno gledaju, 'ma dajte, pa mi smo tu u tri koraka'.

Izlazimo van, a kad tamo…. Ispred nas veliko gradilište, grade četvrtu liniju metroa, sve je raskopano, ništa ne izgleda kao na karti, gdje je sad Rákóczi ulica, gdje da krenemo 'prema gore….'. Hvata me panika, u turističkom uredu nisu nikad čuli za Hotel Unio, jedva na planu grada nalaze našu Dob Utcu. Vučemo kufere uz neku vrlo prometnu ulicu, strah je sve veći.

Čudom, hotel ipak postoji, očekuju nas, sporazumijevamo se na engleskom bez problema, odlazimo u sobu… A kad tamo – ma ne soba, sobetina, gotovo cijeli apartman uz prepun mini-bar po razumnim cijenama samo za nas! Raspoloženje se naglo popravlja.

Idemo u šetnju, evo nas na Franz Liszt Tér, uz muzičku akademiju cijela ulica kafića, malo nas podsjeća na Tkalču. Prefina kava, kušamo obavezni Unicum i topli čokoladni kolač sa šljivama, specijalitet kuće. U susjednom kafiću blues pjevačica uz klavirsku pratnju. Sve terase su prepune.

Ubrzo dolazimo do najveće sinagoge u Europi i spomeniku u obliku metalne tužne vrbe, u sjećanje na 600.000 ubijenih Židova za vrijeme 2. svjetskog rata. Tony Curtis je sponzorirao izgradnju cijelog centra. Nismo ni znale da je on mađarskog porijekla.

Vörösmarty tér. Centar Peste. Malo podsjeća na naš Cvjetni trg. Poznata slastičarnica Gearbeud, upravo slave 150. godišnjicu. I u spomen, od svake konzumacije doniraju 150 forinti (cca 4 kn) za školovanje mladih glazbenika. Na Trgu je Uskrsni sajam, isključivo tradicionalni proizvodi, suveniri, odjeća, razne rukotvorine, domaći kolači, kuhano vino i ogroman izbor hrane. Stanka skuplja hrabrost i naručuje Foghagyma Langos. Prodavačica u čudu, vodi ju do vijenca češnjaka, zar zaista ta curica želi langoš s puno češnjaka?! Dok nas dvije konzumiramo 'dijetne' kolbasz i langos, Kaja se pojavljuje s nečim što izgleda kao velika kuhana šunka. Hm, prigodno za Uskrs? Jer mađari Uskrs zovu Husvét, a Hus = meso, pa ga prevodimo kao 'Šunkovo'. Ali to je zapravo kolač, Király Kürtoskalács, doslovno – kraljevski (zbog veličine, kasnije smo vidjeli i manje) kolač u obliku dimnjaka. Peče se na drvenim valjcima iznad žara i može se začiniti raznim začinima (šećer, vanilija, cimet…). Okus je sličan krafnama.

Dunav. Noćni pogled na Kraljevsku palaču, Gellért i Ribarsku utvrdu. Slikamo se uz kip Male princeze, kojom je i Princ Charles bio oduševljen. Umorne ali prepune dojmova sjedamo na M1, najstariju liniju metroa u kontinentalnoj Europi (1894.) i vraćamo se u hotel. Stanka se prvi put vozi u podzemnoj željeznici, no ova linija više sliči na vožnju vlakićem u Tehničkom muzeju. Švercanja nema, kontrola na ulazu je vrlo stroga. Karte se mogu kupiti na automatima, kroz dan na blagajnama, a noću i kod kontrolora koji stoje na svim ulazima i izlazima (čuvati kartu do kraja putovanja!). Vožnja u jednom smjeru bez presjedanja je 270 FT odnosno oko 7 kn, ali sistem je kompliciraniji nego ZETov. Osim karneta, tu su karte i s presjedanjem, dnevne i 3-dnevne karte. No, prodavačice se dobro služe engleskim jezikom, pa nema problema.

Hotelski doručak nas je oduševio, mnogi naši hoteli mogu se posramiti svojom ponudom. Danas idemo na budimsku stranu. Metroom. S poznate nam linije M1 na Deák Téru presjedamo na M2. Pokretne stepenice su toliko strme i brze da nam jutarnja kava za razbuđivanje više uopće nije potrebna. Kaja analizira majku s djetetom u kolicima kako bez problema uskače na stepenice. Mi se grčevito držimo za rukohvat dok nam se znoj od straha cijedi niz leđa. Vožnja ispod Dunava. Odmah na izlasku, prekrasan pogled na Parlament. Podsjeća na britanski Houses of Parliament, ne slučajno. Kasnije ćemo ga i obići i vidjeti hrvatski grb.

Kalvinistička crkva, s karakterističnim krovom od keramike Zsolnay. Izgleda kao kućica zločeste vještice iz Ivice i Marice. Sziklom tj. žičarom tri puta dužom od zagrebačke vozimo se do Kraljevske palače. Prekrasan pogled s Halászbástye, Ribarske utvrde, koja je zapravo sagrađena 1895. samo kao vidikovac. Mátyás Templom, krunidbena katedrala kraljeva, vječno prikrivena skelama. Odlazimo u Russwurm slastičarnu, navodno domaćima dražu od Gearbeuda. Razumijemo zašto.

Brdo Gellért. U dnu hotel s najpoznatijim kupalištem i starim mehanizmom koji proizvodi umjetne valove na bazenima još od 1927. Sziklatemplom iz 1926., pavlinska crkva u velikoj špilji. Dolazimo baš na početak mise, neobičan doživljaj. Na žalost, komunistički sistem zabranio je njihov rad u 1950., ali 1989. obnovljena je i ponovno otvorena.

S vrha Gellérta pruža se prekrasan pogled na Budimpeštu. Spomenik sv. Gellértu izrađen je 1904. Prema legendi Gellérta su protivnici kršćanstva u 11. stoljeću bacili u bačvi u Dunav. Utvrda Citadella, koju su napravili Habsburgovci 1850, zapravo nikad nije imala neku stratešku funkciju. I Felszabadulási emlékmű, Kip oslobođenja, sjećanje na ulazak Crvene armije. Danas u ruci drži palminu granu, a prvotno srp i čekić.

Odmaramo se u For Sale Pubu, uz glavnu tržnicu na peštanskoj strani. Neobično mjesto sa slamom na podu i ostacima oljuštenih kikirikija, osvijetljen svijećama i s memorabilijama gostiju na svim zidovima i stropovima. Nalazimo traženi predmet – novčanicu od 10 kn koju je Alex ostavila u svom prošlom posjetu. Uživamo u odličnoj hrani i ostavljamo podsjetnik i na naš dolazak.

Treći dan starom dobrom linijom M1 vozimo se u drugom pravcu – do Hösök Tére, Trga Heroja. Milenijski spomenik, jedan od simbola Budimpešte. Šetnja Városligetom, gradskim parkom do Széchenyi Strandfűrdö, najstarijeg (1879.) i kupališta s najtoplijom vodom (75 C). Otkrivamo spomenik 'čovjeku koji je otkrio toplu vodu', Vimsu Zsigmondu.

Tvrđava Vajdahunyad napravljena je 1896. za milenijsku proslavu kao privremeni paviljon koji prikazuje povijest i razvoj arhitekture u Mađarskoj, ali je zbog velikog interesa redizajnirana kao čvrsta utvrda. Uz nju je veliki zoološki vrt i zimsko klizalište.

Već treći put u godini dana vozim se vlakom iz Budimpešte. Oduševila me! Nakon početne skepse i predrasuda otkrila sam u našem najbližem susjedstvu tako interesantan i arhitekturom i prošlošću nama blizak grad. Budimpešta je veliki kozmopolitski grad, gdje jezične barijere uopće nije bilo. Čak i 'tete' u WCima pričaju engleski, izdaju tjedne besplatne novine i biltene na engleskom i njemačkom, i sve vrvi od turista različitih nacionalnosti. A simpatični brkati konobari još uvijek pozdravljaju s Kezét csókolom tj. ljubim ruke. Vraćam se u Zagreb pomalo s tugom, jer nama ne treba 'čovjek koji bi otkrio toplu vodu', već se samo moramo ugledati u susjede. Viszontlátásra (doviđenja) Budapest!